Vozeći se prvo planinskim cestama, koje nas dovedu do autentičnih sela Smerovišće pa kasnije i Šipački Breg, a zatim nastavljajući uspon vlastitim nogama po stazama kroz šumu do vrha Japetić (879 m), otkriti ćeš carstvo šume. I ne samo to. Od vrha do planinarskoga doma očekuje te jedna zanimljiva priča koja prati put piramide.
Da, znam, svatko tko duže planinari čim pročita naslov reći će „ova ruta se radi od Smerovišća umjesto od Šipačkoga Brega“, odnosno treba je započeti od niže dolje u nizini, po mogućnosti čak iz Samobora. Razloga je nekoliko, ljepota područja, uključivanje posjeta slapu Cerinski vir, autohtona sela, a tim više, jer kao do Smerovišća bi trebao navodno voziti i bus. Eh sad, najbolje bi bilo započeti je iz Zagreba. No kako je mi ovaj put nismo započeli izdaleka, ipak bih prije nego krenem u sam uvod, pa kasnije i prelazak prema samom srcu Samoborska gorja napomenuo, da se radi o jednostavnoj stazi, ali s malo zahtjevnijim pristupom vozilom. Naravno, da je uvijek dobro kombinirati mogućnosti sa što više pješačenja i sa što manje korištenja vozila, ali nekada je to jednostavno, poradi više složenih ili ne složenih stvari nemoguće napraviti. Stoga, u nastavku pročitaj jedan tekst o izletničkom ili jednostavnijem usponu na poznati vrh Samoborskoga gorja, Japetić.
A kada kažem veoma jednostavan i inspirativan upravo to i mislim. Jer iako, prije svega promatrajući uvod sa terminima i imenima sela, odnosno točaka kojima sam započeo izlet se može činiti puno teži nego što on ustvari jest. On bi istina i bio nešto teži, kada bi se krenulo od niže početne točke. Ali ovim člankom odlučio sam predstaviti jednu jednostavniju i u zadnje vrijeme nerijetko korištenu izletničku varijantu. Ona će, istina zahtijevati nešto duže korištenje vozila do početne točke i savladavanje uskih cesta prema selima, no sa druge strane iziskuje manje napora i gotovo je izletnička, na razini šetnice. A nerijetko se može upravo za ovaj pravac čuti kako je to ujedno „najlakši put na Japetić“. Pogodan je za sve: za obitelji s djecom, planinare i izletnike. Ali iziskivati će, napose, za najlakši dolazak i korištenje vozila. Uostalom, kada razgovarao već o vozilu, tada se sigurno postavlja i pitanje o mjestima za parking. A razgovaramo. Jer, neće si mnogi moći priuštiti vrijeme za doći autobusom do Samobora i ići pješice gore (što bi ustvari bila zapravo izvrsna i veoma privlačna mogućnost za kombinaciju planinarenja sa prelaskom na drugu jaskansku stranu, Plešivici), rekao bih da su mogućnosti za parking od početne točke koju predstavljam povoljne. A dobro je da jesu. Jer, kako sam i rekao ne mogu svi, pa i mi koji smo u potrazi za sporosti, izdvojiti jedan čitav dan za raznolike planinarske kombinacije. Suvremeni svijet brzine, iako nama u potrazi za predahom, to nerijetko ili jednostavno ne dozvoljava, a korištenje protoka vremena koji bi nam dopustio izdvajanje čitavoga ili dva dana tada bi bio ustvari povoljan za nas same, ali ne i za poslove u gradovima ili gdje god već čekaju.
No da sada ne duljim previše sa blog zapisima filozofske tematike, idem za početak napisati „Mi smo ovu stazu koja vodi na Japetić posjetili jednoga jesenskoga dana i otkrila nam je šumu u punom jeku jesenjih boja“. Staza bješe tiha i glasna, ispunjena izletnicima, lišće još uvijek nije šuštalo pod nogama, ali je padalo a krošnji. Koraci su bili spori, gotovo mjerni. Nigdje nismo žurili. Još dok smo se vozili do početne točke kroz sela sunce se probijalo kroz krošnje kao kroz staklo vozila. I tada spoznajemo da sve na tim bregima ima neku toplu, zlatnu nijansu. Posebice kad iz zavojite uske ceste izađeš na čistinu i otvori ti se pogled prema okolnim bregima. To je mjesto kojem su uvijek rado vraćam. Jer ova sela, koja su tiha, sa arhitekturom drvenih kućica kao da te vrate u djetinjstvo. U kojem se posjećivalo ista takva sela. Kojih danas još uvijek na sreću ima. Ali sve manje. Danas su svima dostupna. A dostupnost je dvosjekli mač. Ona ih pokreće ali i pretvara u grad. Doduše, ovdje na ovome bregu to se neće dogoditi. Ne zato jer je daleko od grada, već zato jer je konfiguracija tla i klizišta takva da ne dozvoljava izgradnju zgrada i nebodera.
Dakle, stoji onakvo kakvo je. Sa svim svojim vidicima i krošnjama. Na trenutke kao da se i vrijeme zaustavi dok gledaš u daljinu sa toga brega. Čuje se ponekad djetlić negdje u šumi. Ili sova, gotovo sigurno, pred večer. Na takvim mjestima čovjek lakše diše. I shvati da ne mora uvijek imati plan. A naš plan je bio prošetati malo kroz šumu i eventualno popeti se na Japetić. Jer ponekad, oni spontani planovi, koji ustvari nisu planovi, baš zato jer su spontani, ispadnu ti koji se pamte. A svaki dan na Samoborskom gorju se pamti. Pa tako i ovaj, kojega opisujem dalje u nastavku. Drugim riječima, zbogom uvod, ostaješ u dolini dobrodošli u tekst.
Šipački Breg pristupna točka za uspon na Plešivicu
Iako je uspon moguće kombinirati kroz više prilaza, mi smo odabrali onaj izletnički. Početna točka nalazi se iznad sela Šipački Breg, poznatija kao Dragonaš. 🚗 Od Samobora kreće se najprije cestom u smjeru Jastrebarskog i vozi 6,5 kilometara do sela Smerovišće. Tamo napuštamo glavnu cestu i skrećemo desno u brdo prema slapu Cerinski vir. Zavojita cesta nas prvo dovede do odvojka za slap, a zatim i do sela Cerina, nakon čega ustrajemo u uzbrdici (ionako auto vuče, a ne mi, barem ne još) prema selu Šipački Breg. Cesta se postupno sužava i vijuga između šumaraka, bez značajnih povremenih vidika. Napominjem da je cesta uska, teško se obilazi vozilo iz suprotnoga smjera ali ako imaš iskustva u vožnji veoma jednostavno ćeš se snaći. Ako i nemaš naučiti ćeš, drži se kočnice pa i ručne ako ne ide drugačije 😊
I tako vozimo sve dok…ne izađemo na čistinu i u konačnici ugledamo malu drvenu kućicu sa lijeve strane koja gleda na brežuljke Samoborskog gorja. tako vozimo sve dok… ne izađemo na čistinu i u konačnici ugledamo malu drvenu kućicu sa lijeve strane, onu što gleda na brežuljke Samoborskog gorja. Ta kućica, skromna i tiha, pod kojom se nalazi vinograd, a koju sam već i spomenuo ranije, kao da nas pozdravlja u prolazu. A ona biva ustvari samo uvod u selo. Jer čim prođemo tu čistinu, omeđenu šumom s obje strane, selo se odjednom otvori u punom smislu te riječi. Kao da nas odjednom primi u svoje naručje. Šipački Breg nigdje ne žuri, koje se ne trudi biti više nego što jest. Kuće su razasute po padinama, svaka s pogledom koji diše. Zrak je oštar, pun mirisa zemlje, dima i vlage. Sve izgleda kao da vrijeme ovdje još uvijek hoda pješice.
Na ulazu u selo, nasred puta, susrećemo dvije crne mačke. Sjedile su mirno, gotovo dostojanstveno, gledajući nas kao stare znance. Ništa ih nije moglo iznenaditi, ni auto, ni ljudi, ni tišina koja nas je pratila. Osim toga da im damo nešto za pojesti naravno. No one su znale da pripadaju ovdje, u ovom miru. Jer mačka ustvari kao i selo na neki način živi baš tom trenutku, u kojem sve dobiva smisao. A naš smisao bio je taj da smo ih bili primorani pozdraviti i krenuti dalje. Pa-pa selo, vidimo se još pri povratku. Dalje, iza posljednjih kuća, cesta prelazi u makadam i počinje se lagano penjati. Markacije nas vode prema šumi, prema onom poznatom račvanju gdje ustvari vidimo parkirana mnoga vozila. Mi pronalazimo mjesto za parking točno na raskrižju, na početku spojnog puta 54 i 57, odakle kreće naš planinarski izlet.
Opis staze Šipački Breg (Dragonaš, Katin krč) – Japetić – planinarski dom Žitnica
Odmah pored mjesta gdje napuštamo vozilo, a to je o mapi Katin Krč, povrh točke Dragonaš, vidimo oznaku koja kaže Japetić – 45 min, a odmah do nje i Planinarski dom Žitnica. Oba su naši današnji ciljevi, ali zapravo svi znamo da nije stvar u cilju. Stvar je u onome između: u tom tihom nezaboravnom hodu kroz jesen. Staza se polako penje, bez naglih uspona, kao da nas ne želi umoriti nego uvesti u svoj ritam. I dok kotači prošlosti škripavo ostaju iza nas, pred nama se otvara šuma u punom jeku jeseni. Bukve stoje visoko, raširenih grana, i svaka nosi svoj ton zlatne, bakrene, tamnocrvene. Zrak je gust, mirisan, mekan. Hodamo po tepihu lišća koji šušti poput starog papira, kao da svaka stopa piše rečenicu koja se ne mora naglas izgovoriti.
Pogled povremeno skreće u vis – svjetlost se probija kroz krošnje u uskim trakama, a kroz njih se vidi samo nebo u blijedom, kasno jesenskom tonu. Na nekoliko mjesta staza izlazi iz šume, na kratke proplanke, i tu se prvi put otvaraju pogledi. Ispod nas su brežuljci Samoborskog gorja, razigrani i tihi, dok se u daljini jedva nazire ravnica. Sve izgleda kao da diše sporije.
Nakon te livade – one što miriše po suhoj travi i dima iz dalekih ognjišta, uskoro vidimo oznaku na kojoj piše „Japetić 15 minuta“. Na stazi je mnogo izletnika ali i djece, što nas veseli. Staza ponovno ulazi u šumu. Boje se izmjenjuju kao u kakvom usporenom filmu: smeđa, crvena, zlatna. Medvjeđi luk ne vidimo budući da jesen. I baš kad pomisliš da je sve već rečeno, vidiš oznaku na kojoj pipe „vrh“ odnosno „Japetić 3 min.“. Staza se još jednom lagano podigne i izvede nas na vrh Japetić.
Vrh Japetić (879 m): priča o piramidi
Hodamo dalje, kroz finalni uspon, dok se pred nama ne ukaže proširena livada sa natpisom i željeznom konstrukcijom piramide. Vrh Japetića (879 m) ipak se ne otkriva iznenada. On se pojavi, gotovo nenametljivo iz šume, kao glavata površina prošarana livadama koje mame vidike. Tu nema dramatičnih stijena ni osjećaja visine koji tjera na strahopoštovanje – Japetić je blag, topao i gostoljubiv vrh.
Na prvi pogled sve je mirno, ali kad zastaneš, vidiš koliko je zapravo živo. Iako je poznat po biljki encijana, koja brežuljak pretvori u plavo svjetlucanje u proljeće, Japetić u jesen ima također svoje čari: zlatne krošnje i suhi šum lišća pod nogama daju osjećaj nečeg zrelog, zaokruženog. A upravo ovdje, na samome vrhu, zaokružuje se i jedna zanimljiva priča, o piramidi koja je simbol Japetića. Stara željezna piramida, visoka dvanaest metara, ponosna je silueta koja već desetljećima bdije nad Samoborskim gorjem. Dok se penjemo gore, razmišljamo o njenoj priča kako biva prenesena ovamo davne 1960. godine sa Sljemena, kada je tamo morala ustupiti mjesto novom TV tornju, nakon što je na vrhu Sljemena provela zamisli čak 71 godinu. Ovdje je našla svoj novi dom, kada biva otvorena 27. srpnja 1960 (27.srpnja je Putokozin novi datum domene, nakon što ne produžavamo na vrijeme prvo osnovanu – ako ništa drugo, ova je na isti datum kad biva i otvorenje piramide na Japetiću). A sa vrha piramide pogled širi u svim smjerovima: prema Žumberku, Zagrebu, u nizinu prema Ribnjacima, Kleku, pa sve do dalekih obronaka Slovenije kad je dan bistar.
A kada se spustiš dolje i opet staneš pod tu konstrukciju, uz lagani vjetar i zvuk lišća, teško je ne pomisliti koliko je puta netko ovdje stajao prije tebe — planinari, izletnici, zaljubljeni, svi s istom potrebom da se na trenutak odvoje od svijeta dolje. Japetić to dopušta. On nije vrh za osvajanje, nego za zadržavanje. Da, ova stara ponosna krama je ustvari simbol koji spaja u jednu ruku prošlost i ovaj svijet ovdje. A iako njena priča čini se na vrhu završava, ona ustvari kada dolaziš iz smjera Šipačkoga brega tek počinje. Jer „Put piramide“ se sastoji od 4 poglavlja odnosno tabele postavljene između vrha Japetića i pl. doma Žitnica. Na njima nije ispisan samo put piramide na Japetiću, već i znatne poveznice s ostalim piramidama, koje su obilježila svoja postojanja u drugoj polovici 19. stoljeća. Zamisli usporedbu tehnologije iz druge polovice 19. stoljeća sa ovom koju imamo danas. Možda teško zamislivo, ali ono što jest zamislivo je to da vrh ima pečat i nalazi se unutar dnevnika obilaznice, HPO. Točnije, 5. područje.
Planinarski dom Žitnica: vidokrug prema nizini
I tako kako i sam naslov poglavlja kaže, planinarski dom Žitnica (832 m) obilježava prije svega vidokrug livade, odnosno položaj s lijepim vidicima na jaskansko podgorje i na pokupsku ravnicu s velikim ribnjacima. Jer dok gledamo tu pokupsku ravnicu prisjećam se jednoga izleta vozilom, kada smo došli do Kupe od Velike Gorice, odnosno Turopolja. Za lijepoga vremena vide se Klek, Lička Plješivica, bosanske planine, kao i Žumberačka gora sa naseljima i Sv. Gera (prepoznaje se po TV tornju). Ali ne „samo“ oni. Kad recimo se uputiš malo u jedan „istraživački smjer“ kretanja od doma, na zapadnoj strani (vodi prema jaskanskoj strani) veoma lako ćeš spoznati da se vidi čak i slovenski Veliki Snežnik. Ha, nismo na Krasu? Nismo, nismo, ali vidi se kada sunce zapada,. Zamisli koliko putovanja vozilom ili hoda na tako relativno vidljivoj zračnoj liniji.
Ali prije nego napomenem da je trag povratka (relativno istim putem) ustvari „iskrivljen“ radi ovoga istraživačkog projekta, reći ću da je planinarski dom Žitnica građen između 1951. i 1955. godine od strane PD Jastrebarsko. I danas, sedamdesetak godina kasnije, u njemu se još uvijek osjeti neka jednostavna toplina iz te početne prošlosti: duh koji je stvarao planinarske domove kad su se zidali srcem, a ne projektima.
Na povratku, put nam se čini poznat, ali ne i isti. Posebice ako ideš malo sa strane. Zato ne slijedi naš trag nego slijedi markaciju! Jer naš stav je poznat, nije sve u tragu GPS-a. Nešto ima kada pogledaš i u nebesa. Ali najviše kada proučiš kartu! Iako se uskoro vraćamo istim tragom, svaki zavoj, svaka krošnja ima novo lice. To je ta „iskrivljenost“ o kojoj govorim — ona nije na karti, nego u nama. Jer kad jednom dopustiš da te šuma i brdo prime u svoj ritam, više se nikada ne vraćaš posve isti.
Tehnički detalji za stazu Poljanice – Plešivica
- Početak staze: Dragonaš / Katin Krč iznad sela Šipački Breg (samo automobil)
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 8 km, a mi smo je prolazili kroz 3 sata s pauzama. Savlada se oko 300 metara nadmorske visine. Cijelu rutu možeš pogledati ovdje.
- Za koga je prikladna staza: staza je prikladna za izletnike, obitelji s djecom, živinama i planinare, dakle za sve.
- Postoji li na stazi mjesto za hranu i piće? Da, planinarski dom Žitnica.
