Premužićeva staza često se spominje kao jedno od najljepših planinarskih putovanja u Hrvatskoj. Nije to tek obična staza, već pravo graditeljsko djelo – remek-djelo suhozidne vještine koja je s vremenom postala planinarska atrakcija i u europskim razmjerima. Proteže se vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita, povezujući kamen i šumu u jednu neprekinutu liniju što poziva na polagan hod.
Bilo ga je pa nije, odnosno njega nema, nema i nema i…naravno da ga opet ima. I to ne samo ponovo na blogu, već gotovo dva put zaredom! Riječ je o Sjevernome Velebitu. Jer nakon, Jadićeve Plani, sklopile su se takve okolnosti koje iziskuju ili su me natjerale barem, da pišem ponovo o Sjevernome Velebitu. Ovoga puta o Premužićevoj stazi. Bez obzira jesmo li već bili ili je tek planiramo posjetiti, svi mi koji se krećemo u planinarsko – društvenim krugovima čuli smo za Premužićevu stazu. O kojoj sam već i pisao. Doduše tada u zimsko-proljetnom režimu, kada sam se osvrnuo na našu sjeverno-velebitsku trodnevnu pustolovinu. Malo neuobičajeno, budući da za sve na što se želi stupiti za zimskoga perioda biva potrebito ili je barem poželjno isto proći za vrijeme suhih uvjeta, odnosno onakvih koji su bez snježnoga pokrivača.
No, ukoliko sam predstavio već prvu priču o Sjevernome Velebitu na blogu kroz zimsko – proljetnu pustolovinu, to ne znači da na Premužićki (kako je također zovu) nisam bio i za vrijeme ljetnih uvjeta. Jesam, iako to biva manje bitno, samo što nisam pisao još o tome. A to je za potrebe Putokoza značajno važnije. Ukoliko baš želiš, otkriti ću tajnu, toliko me je opčarala da smo spuštajući se prema točki Velikih Brisnica, odlučili prenoćiti u Rossijevoj kolibi, gotovo neplanirano. Ustvari, odlučili smo otići u Rossijevo sklonište, u kojemu uopće nismo planirali taj vikend noćiti. I (gle taman) u njega smo stigli navečer. Jer skloništa volimo. A skloništa uostalom tomu i služe. Upravo zato! Iako, tada bijah daleko od svojstva vodiča, pa i planinarske školice, prije nekih davnih 8 godina, od ovoga članka, već sam uvidio da su skloništa posebna priča. Ona koja te uvijek nanovo inspirira. Kao i staza. Jer svako sklonište, kao i staza, pa tako i izlet pričaju svoju priču. Ovim se člankom, dakle, osvrćem na taj posjet Premužićevoj stazi, koju želim predstaviti kao posebnu. Uključio sam i nekoliko arhivskih fotografija ranijih posjeta oca, u sklopu planinarskog društva PD „Glas Istre“ iz Pule. Posebno se izdvaja prvi odsjek Premužićeve staze, od Zavižana do Alana, koji se nalazi u sklopu NP Sjeverni Velebit. To je dionica koju mnogi planinari biraju kao svoj prvi ili omiljeni velebitski izlet, jer u nekoliko sati hoda otkriva ono što Velebit u biti jest: širinu, tišinu i osjećaj da se nalazimo na stazi gdje priroda i ljudska ruka već gotovo stoljeće dišu u istom ritmu.
Jer, sada kada sam se konačno odvažio objaviti članak o Premužićki koji bi (barem) trebao predstavljati ili se odnositi na taj njen prvi dio vidim razlog i zašto. Da nastavim, točnije, razlog zašto nisam pisao o istoj prije. Razlog tomu je veoma jednostavan: svaki puta kada stupim na stazu od Zavižana, toliko me zanese svojim prirodnim ljepotama kombinacije stijena, vidika i šume da ne znam u biti što bih napisao. Posebice njen prvi dio, koji ću sada predstaviti. Drugim riječima, Premužićeva staza od Zavižana do Rossijevoga skloništa ostaviti će te vjerojatno bez teksta. I za to ne brini. Jer to je sasvim normalno. No, unatoč tome, odmah da zaustavim robotiku. Iako je ta prva dionica, od Zavižana do Rossijevoga skloništa (ili do Alana, ovisno o planu), ujedno i najpopularnija, nemoj se previše uzdati u to da ćeš postati ekspert-ica za Premužićevu stazu. Upravo suprotno. Vrati se i nastavi na ostale dionice, odnosno čitavu trasu. Jer ostale dvije se u mnogočemu razlikuju od ove prve. to možeš i vidjeti čitajući moj prvi tekst o cijeloj Premužićki.
Premužićeva staza iznimni dio značajnog krajobraza Velebita
Unatoč činjenici da sam o Premužićevoj već pisao, kao i kod većine planinarskih staza, prije nego započnem vlastiti osvrt, želio bih se osvrnuti na njene karakteristike. I ne, nije dupli sadržaj. Jer ovaj članak je, kao i planinarenje zaseban članak. Uostalom, zašto bi netko ni čitao iliti imao vremena čitati prethodni članak, ukoliko je došao na ovaj. U konačnici onaj se odnosi na zimu i govori o 3 dana boravka u planini, a ovaj se odnosi na ljeto. To su sasvim suprotne strane istoga štapa. Dobro donekle. Jer ovdje imamo 2 dana boravka u planini.
Ipak ne toliko kao teorija i praksa. Jer, one možda jesu različite, no ipak glede Premužićke idu ustvari zajedno. Ipak, radi se o stazi koja unatoč svojoj jednostavnoj konfiguraciji, koja je nastala zahvaljujući Ante Premužiću (1889. – 1979.), građena 1930. – 1933. Biva u srcu planine. A tamo ima svega, možda i medvjeda kažu. Doduše, mi nisam ga vidio, barem do sad, na Premužićevoj mislim. Drugdje jesam? Očito. Da, šuma medvjeda, ali neka te to ne obeshrabri u planinarenju. Zato kažem da je u ovome slučaju usklađenost planinarske teorije i znanja iznimno bitna. Drugim riječima ne idi bez vodiča ili vlastitih znanja na stazu. Ne idi sam-a na stazu. Unatoč tome što područje biva inspirativno. U tolikom pogledu da je dr. Ivan Krajač (1877.-1945.), alpinist, političar, pravnik i istinski zaljubljenik u Velebit, dobio inspiraciju za gradnju staze i smatra se idejnim začetnikom Premužićeve staze.
Samim položajem Premužićeva staza spada u sjeverni i središnji dio Velebita, pružajući se od sjeverozapada prema jugu. Njen položaj biva određen dinarskim smjerom i linijom morske obale. Ovim člankom o prvom djelu Premužićeve staze, ili barem djelu prvoga (budući da pišem o dionici do Rossijeve kolibe), prvenstveno ću se dotaknuti dva vrha Zavižanske skupine. Oni i bivaju tako formirani da poput vijenca zatvaraju Zavižansku kotlinu. Vučjak (1645) je vjerojatno najpoznatiji po planinarskom domu Zavižan, koji je ujedno i najveći planinarski objekt na Velebitu. Do njega se stiže bez žurbe, što ga čini pogodnim za lagane izlete i ne naporne uspone. Vrhovi su većinom pod šumom, no sami završeci ostaju ogoljeni pa pružaju neočekivano široke vidike. Čitava skupina ostavlja dojam otvorenosti i pristupačnosti, jer ju sa svih strana grli cesta.
Dvije planinske ceste, zavižanska i apatišanska, polako se penju sve do samih najviših vrhova. A nastavimo li dalje po Premužićevoj stazi i nije toliko problematično. Temeljni razlog je taj da staza nosi prosječni nagib od 10%, dok njen najveći nagib iznosi 20%. Kako je Premužićeva zapravo ravna staza, u potpunosti izgrađena prirodnim materijalom, tehnikom suhozida bez velikih uspona prikladna je i za planinare početnike. No kako sam i rekao, Velebit i kada se čini lagan nikad nije lagan. Jer, isto tako, upravo Premužićeva stazavodi i kroz onaj najdivljiji, gotovo nedohvatni velebitski krš – prostor gdje se kamen razlijeva u bezbroj pukotina, a svaki korak traži strpljenje i pažnju. Tamo se osjećaj divljine mjeri tišinom, a putnik uči hodati sporije, jer samo tako krš otvara svoje lice. Stoga opreza nikad dosta.
Plato pod planinarskim domom Zavižan kao početna točka uspona
Da bi se uputili u smjeru Premužićeve staze, govoreći barem o ovome njenome prvome djelu, potrebno je prvo doći do parkirališta, pod planinarskim domom Zavižan. Od te točke moguće je krenuti direktno na Premužićevu stazu ili (što je opcija koju svakako savjetujem) uspeti se do planinarskoga doma Zavižan.
Planinarski dom Zavižan (1645)
Planinarski dom Zavižan se uzdiže povrh strmih livada, na samom rubu šumovitog kamenjara, gdje se svjetlo razlijeva po travi i kamenju, a vjetar ponekad donosi i mirise mora. Prvo penjući se primijetiš kuću sa prozorima i krovom. Pravu planinarsku. A onda njena priča ide dalje. Ustvari otvara se u svom potpunom obliku, tek kada ugledaš drugu stranu: a to je panoramski vidik prema moru s otocima. A gledajući prema planinama shvatiš da ubrzo da su Rožanski kukovi, Zavižanska kotlina priča za sebe, koja se tek otvara, odnosno tek će se otvoriti u svojem najljepšem obliku kada stupiš na stazu. No najprije da kažem nešto o domu.
Na južnim obroncima vrha Vučjak (1644, odnosno 1645 metara po novim mjerenjima) nalazi se planinarski dom koji planinari jednostavno zovu Dom na Zavižanu. Današnja jednokatna, kamena zgrada stoji na temeljima jedne starije priče. Još 1927. godine, 15. kolovoza, Hrvatsko planinarsko društvo otvorilo je malu Krajačevu kuću, nazvanu u čast tadašnjeg predsjednika dr. Ivana Krajača.
Rat ju je uništio, a novo poglavlje započelo je 1952. kada se počelo zidati iznova. Dom je otvoren 27. srpnja 1953., potom uređen 1963., a 1965. dobio je i novo krilo. U praksi se često naglašava, a u literaturi rjeđe, da dom zapravo stoji na Vučjaku – ali u jeziku planinara ime je ostalo jednostavno: Dom na Zavižanu. U domu se može prespavati i pronaći osnovna oprema za boravak, a uz zgradu je i cisterna s vodom, kojom se treba postupati štedljivo. Ljeti, osobito vikendom, dom je često pun – jer mnogi žele iskusiti noć u najvišem domu u Hrvatskoj.
Njegova priča ide i dalje: 1953. osnovana je meteorološka stanica, koja i danas radi, pa su odmah pokraj zgrade postavljeni instrumenti što neumorno mjere promjene vremena. U njezinu razvoju posebnu je ulogu imao profesor Božidar Kirigin (1921.–1977.), čije je ime utkano u ovu visinsku kroniku. Tako se na Vučjaku ne susreću samo planinari u potrazi za odmorom, već i znanstvenici što u tišini bilježe ritam planine. Sve se tu zbiva sporije: zidovi pamte gradnje i rušenja, voda se crpi štedljivo, a oblaci se promatraju s više pažnje nego u dolini.
Prilazi prema Premužićevoj stazi preko Oltari i Zavižanskom cestom
Najčešći prilazni pravci koji se koriste su od Sv. Juraja ili Krasna preko Oltari do doma na Zavižanu. Budući da smo mi dolaskom iz Istre koristili cestovni prilaz iz Sv. Jurja držati ću se za potrebe ovoga članka njegovog opisa. Isti započinje na Jadranskoj magistrali oko 200 m j. od mjesta gdje se uzbrdo odvaja asfaltirana planinska cesta (Oltari 14 km., Krasno 22 km., Otočac 43 km.). Od Senja vozi i autobus na liniji Senj – Lopci – Oltari – Krasno.
Oltari (940 m, u planinarskoj literaturi nerijetko i Oltare) malo je selo sa nekoliko kuća. Središte mu je bivša škola, gdje se trenutno nalazi planinarska kuća Oltari. Nalazi se na visini od 940 m. Kuća će dobro doći svima koji dođu kasnijim autobusom, kao i planinarima koji stignu s Vratnika nakon ture uzduž Senjskoga bila. Otvorena je stalno od 1. 7. do 31. 8. i po dogovoru. Opskrbljena je pićem. Održava je HPD Sisak, koji ju je uredio 1991. Oltari su zapravo važno i temeljno čvorište polaska na Sj. Velebit. Selo predstavlja križanje cesta: ravno dalje je cesta za Krasno (8 km), a oko 200 m iza sela odvaja se dolje Zavižanska cesta, kojom se do doma na Zavižanu stiže kroz 17 km.
Zavižanska cesta i Babić Sića
Zavižanska cesta je ustvari već pravi kontakt sa Sjevernim Velebitom i njegovim karakteristikama. Smatra se jednom od najviših planinskih cesta u Hrvatskoj, a dosad je svakako najviša na Velebitu. Posjetiteljima omogućuje da put započnu na visini od 1500 m., na gotovo već turističkoj (Premužićevoj) stazi kojom ima svega 2 sata hoda do nekoć nepristupačnih dijelova Rožanskih kukova. Automobilom se danas, dapače može vrlo jednostavno posjetiti ove najljepše dijelove Velebita u jedan dan. Ipak, ovdje bih svakako napomenuo da treba računati na postojanje mogućnosti snježnih nanosa od kraja studenoga do sredine lipnja kada treba ostaviti vozilo pored Sićine lugarnice, odnosno na Babić Sići. O opremi za vrijeme zimskih uvjeta neću ovdje dvojiti riječi, jer se ista podrazumijeva.
Babić Siča (1300 m n.v.) inače predstavlja glavni ulaz za posjetitelje područja Zavižana i Velebitskog botaničkog vrta. Ulaz veoma lako pronalazimo vozeći se iz smjera Oltara, laganim usponom asfaltiranom cestom dugom oko 10 km. Tamo se nalazi kućica sa ulaznicom za NP Sjeverni Velebit. Od Babić Siće do Zavižana vodi još 7 km neasfaltirane planinske ceste.
Premužićeva staza prvi dio: preko Gromovače do Rossijeve kolibe
Izlet započinjemo, ondje gdje se Velebit otvara prema nebu. Točnije, na parkiralištu, kod Zavižana, na južnom obronku Vučjaka. Za vrijeme sunčanoga dana sve izgleda mirno: samo trava i kamen i kuća koja već desetljećima dočekuje planinare. Vjetar nosi miris smreke, a u zraku ima nečeg ohrabrujućeg – osjećaja da se više ne žuriš nikamo. Bez obzira odlučiš li ići do planinarskoga doma čeka te zanimljiv dan na terenu.
Krećemo cestom koja se lagano spušta prema zavižanskoj kotlini, prolazeći (15′ od doma) kapelicu sv. Antuna Padovanskog izgrađenu 2000. godine. Nedugo dolazimo do na Velebitski botanički vrt, oazu u kojoj čovjek i priroda još uvijek razgovaraju istim jezikom. Vrt je osnovan 1966. na inicijativu Frana Kušana (1902. – 1972.), profesora botanike na farmaceutskom fakultetu u zagrebu i šumarije Krasno. Svrha vrta je prije svega znanstveno – istraživačka, a treba služiti i populariziranju velebitske flore kao zanimljivog aspekta ovih krajeva (od čega svakako ne treba zaboraviti istaknuti najpoznatiju Velebitsku degeniju). Sama lokacija botaničkoga vrta, na dnu Modrić-doca veoma je zanimljiva mikroklimatski: on je mrazište, a temperatura nekad i tijekom ljetnih mjeseci bude ispod ledišta. Ovdje se na 50 hektara površine nalazi oko 300 biljaka. Sam rezervat inače ima 68 hektara, a biva rezervat od 1971. Staze se nakon vrta račva, gdje desno započinje Premužićeva staza.
U ritmu koraka
Prvi metri su jednostavni. Blagi uspon, preko Vukušić-katuništa zaobilazimo j. obronke Zavižana. Mekana zemlja, sjene borova i osjećaj da hodamo u ritmu planine. Zvuk koraka prigušuje se na iglicama, a staza polako gubi trag zemlje prolazeći Smrčeve doline. Sve više kamena, sve manje šuma. U jednom trenutku izlazimo iz sjene i pred nama se otvara svijet nevjerojatnih Rožanskih kukova: stijene koje se uzdižu poput zamrznutih valova. Kamen na kamenu, slojevi vremena.
Osjećam se malen, ali spokojan. Negdje usput zastajemo kod spomen-ploče Anti Premužiću, čovjeku koji je ovom stazom spojio nemoguće. Na jednoj glatkoj stijeni uklesano je od HPS-a 30.06.1979., u povodu proslave 10. obljetnice VPP-a, ovaj spomen natpis:
„Planinarska staza Ante Premužića, građena 1930-33, psh 1979“.
Nakon otprilike 45 minuta nalazimo se samo 1,5 kilometar od Rossijeve kolibe. A tamo dolazimo do odvojka prema vrhu Gromovača.
Gromovača – tišina s pogledom na more
Do Gromovače je od Zavižana otprilike 2,30′ h. Skrećemo sa Premužićke i krećemo se polako uzbrdo. Iako sam vrh Gromovača inače nije na stazi, postoji staza koja nas do njega relativno jednostavno dovede. Ovaj stjenovit vrh nije zahtjevan, ali traži pažnju. Tim više budući da zahtijeva i rad s rukama. Kamen pod rukama, dah u tišini, srce u ritmu visine. Nakon dvadesetak minuta stižemo na vrh – 1.676 metara nad morem. S Gromovače se pogled širi u svim smjerovima. More treperi u daljini, Zavižan se čini kao točka u pejzažu, a kukovi se nižu jedan za drugim. Samo sjedimo i puštamo da nam vjetar ispuni misli.
Nastavljajući prema Rossijevom skloništu
Vraćamo se na Premužićku i nastavljamo dalje. Staza se lagano uspinje do malog prijevoja – najviše točke Premužićeve staze, 1.620 metara nadmorske visine. Svaki metar nudi novu sliku, svaka stijena ima svoju tišinu. Polako, polako staza više nije sama i polako joj se približava staza iz Lomske dulibe. Od ovoga mjesta, kroz zadnjih 200 metara staza biva usječena u živu stijenu Pasarićevog kuka, iznad strahovite kraške ponikve. Za nekoliko trenutaka stiže se do Rossijeve kolibe, na Jerković dolcu. Točnije, nakon nešto više od 3 sata laganog hoda, između kamenih rubova pojavljuje se Rossijeva koliba.
Rossijeva koliba – dah prošlosti
Planinarsko sklonište. Planinarsko sklonište u planini sa svim elementima toga. I upravo je čar naših planina u tome što imaju ovako posebne kolibe. Kolibe koje su iako neopskrbljene na neki način male kućice, najčešće sa peći za grijanje, za razliku od klasičnih alpskih „riffugia“. Ovdje se staje. Ovdje se pauzira, tu se ne žuri. Na ovakvim mjestima skida se ruksak, sjeda na kamen i vadi termosica sa kavom ili jednostavno pije voda. Pogled se pruža preko stijena i dolina, sve do mora. Zrak je gust, čist, i nekako beskrajno drevan.
Kamenu kuću je davne 1929. sagradilo Hrvatsko planinarsko društvo i dalo mu ime u čast Ljudevita Rossija (1850.–1932.), istraživača velebitske flore i strastvenom planinaru koji je mnogo dao tom kraju. Smjestilo se ovdje, na 1580 metara, između kamenih kukova i tišine Rožanskih vrleti, na rubu male livade zvane Jerković doc. Od tada do danas, sklonište je više puta obnavljano (1955., 1969., 1991., 2012.) ali uvijek zadržava svoj prvotni, skromni izgled: prizemna zgrada od kamena, s jednom prostorijom, skupnim ležajem i cisternom iza kuće.
Rossijeva koliba ima onu rijetku tišinu u kojoj čuješ sve – i vlastite misli, i šum vjetra koji prolazi kroz kamen. Većina planinara ovdje napravi pauzu. Neki se vraćaju natrag prema Zavižanu, drugi nastavljaju do Alana. Mi ostajemo još malo, dok nas sunce lagano ne potjera dalje.
Put prema Velikim Brisnicama i noćenje u Rossijevom skloništu
Ukoliko želiš jedan kvalitetan dan na terenu pretvoriti u dva, to možeš vrlo lako napraviti. Posebno za vrijeme lijepoga, ljetno-jesenskoga planinarenja i suhoga vremena – kakvo je bilo i toga dana. Naravno ukoliko imaš osnovnu opremu i snalažljivost. A kako bih prikazao jedan svoj primjer pustolovine, prisjetio sam svoga prvog planinarenja na Premužićevu stazu s ocem, još davne 2016.
Naime, nakon odmora u Rossijevom skloništu odlučili smo još malo istražiti krajolik, krećući se dalje stazom. Taj put ne prema Alanu, nego u smjeru Velikih Brisnica. Toliko nas je zadivila ta kombinacija borove šume i pogleda prema moru sa stijena sjevernoga Velebita da smo zaboravili na vrijeme. Dok se poslijepodne polako gasilo, a mrak počeo spuštati, sve je poprimilo onu nijansu priče koju pripovijedaš iz vremena kada još nisu postojali roboti da je izmisle. Naravno, da SMO i tada (u odnosu na današnje moje veće iskustvo barem što se teorije tiče) IMALI lampe! Kao i svu ostalu potrebnu opremu za slučajni noćni boravak u planini: duge rukave, rezervnu topliju jaknu, unatoč kraju srpnja, dvije astrofolije, šibice i još ponešto. Dugo smo kalkulirali – nastaviti stazom prema Velikim Brisnicama ili se vratiti na Premužićevu? Budući da smo bili otprilike na pola puta do skloništa (nešto manje od sat vremena) prevladala je razumna odluka: vratiti se!
Uostalom, upravo je to i svrha skloništa – pružiti zaklon i miran kutak kada planina odluči promijeniti planove umjesto tebe. Do skloništa smo se, uz pomoć lampe i mjesečine, vratili jednostavno. No, iako smo ulaskom u kolibu osjetili veću sigurnost, nismo bili pretjerano opušteni – znali smo da se oblaci navlače. A i ljetne kiše, kad stignu u planinu, mogu donijeti grmljavinu koja u kamenom krajoliku nikad nije bezazlena, kad boraviš na otvorenom. Da stvar bude izraženija, za povratak na Zavižan morali smo ili pričekati prolazak ciklone ili krenuti prije nego što ona stigne. Uvečer je vrijeme djelovalo stabilno, s mjesečinom, ali smo znali da neće potrajati. Stoga odlučujemo krenuti rano ujutro – još po noći, prije izlaska sunca, oko tri sata. Kako smo odlučili, tako smo i napravili.
I tako, gotovo neplanirano, upoznajem i noćne čari Premužićeve staze. Gotovo bezopasne, jer iako je noćno kretanje po planini opasno samo po sebi, rizik je minimalan ako imaš svu potrebnu opremu i krećeš se po relativno pitomom terenu. A da je Premužićeva staza pitoma, uvjerit ćeš se i sam – već samim posjetom ili čitanjem literature. Kao što si već mogao/la primijetiti čitajući ovaj blog, volim proučavati stariju literaturu – onu stare škole. Tako ćeš, primjerice, u knjizi dr. Željka Poljaka Hrvatske planine pronaći podatak da se „Premužićeva staza stalno kreće na visini od oko 1600 m. Orijentacija je također laka, pa čak i u najgušćoj magli, jer je zbog neprohodnosti okolnog terena gotovo nemoguće skrenuti sa staze.“ Iako nismo planirali boraviti dva dana u planini, uspjeli smo se prilagoditi. Još gotovo godinu dana prije nego što ću upisati planinarsku školu (2018.), a kasnije i vodičku, uživali smo u dvodnevnom izletu Premužićeve staze. Tako je Premužićeva postala dvodnevna avantura – ona iz koje se itekako može mnogo naučiti.
🫗Savjet: iako Rossijevo sklonište ima cisternu, imaj sa sobom dovoljno vode, čak i u skloništu za vrijeme ljetnih dana ili suhoga vremena može biti manjka vode.
Prije svega, da planini uvijek treba pristupati s poštovanjem i spremnošću na promjenu. Jer, iako planiraš jednodnevni izlet, priroda ponekad odluči da ostaneš duže. I zato mi je Premužićeva staza ostala u posebnom sjećanju. Jer ako prohodaš samo jedan njezin komadić, ona se zauvijek ureže u tebe. Kamen, zidići, tišina, pogled. Svaka stepenica ovdje je lekcija o strpljenju i o ljepoti koja ne mora biti brza da bi bila snažna.
Kad se spustim s planine, u meni još uvijek traje isti ritam. Koraci sporiji, misli mirnije. Premužićeva staza je hod po rubu vremena – između kamena i tišine. Onakav kakav bi svaki čovjek barem jednom u životu trebao proći, da bi se vratio sebi.
🐾 Info kutak za stazu Zavižan – Rossijevo sklonište
📍 Polazište: Podno planinarskog doma Zavižan (može i od samog doma). Ako ideš iz suprotnog smjera – od Alana – polazište je kod planinarske kuće Alan.
🚗 Parking: Ispod doma Zavižan, uz cestu koja vodi prema ulazu Babić Siča. Kod Alana također postoji parkiralište.
🎫 Ulaz u park: Ulaz u NP Sjeverni Velebit se naplaćuje, a ulaznica vrijedi tri dana. Točne cijene provjeri na službenim stranicama Parka.
🥾 Duljina i trajanje: Do Rossijevog skloništa je između 3–4 sata hoda u laganom ritmu. Kondicijski lagano (K2), tehnički nezahtjevno (T1). Visinska razlika oko 250 m.
👣 Za koga: Prikladno za početnike, obitelji, djecu i sve koji vole miran hod bez žurbe. Kućni ljubimci dobrodošli (uz dovoljno vode i pažnje).
☕ Odmor i okrjepa: Planinarski dom Zavižan na početku rute, zatim samo ti, stijene, tišina i pogled – do Rossijevog skloništa (neopskrbljeno, ali ima peć za kuriti)
⚠️ Savjeti i oprez:
- Provjeri vremensku prognozu i stanje staze.
- Snijeg se može zadržati i do kasnog proljeća.
- U toplijim mjesecima pazi na poskoke.
- Ponesi barem 3 litre vode, pokrivalo za glavu i kremu sa zaštitnim faktorom – veći dio staze je bez hlada.
🐐 Putokoza savjet: Ne požuruj. Ova dionica nije tu da te iscrpi, nego da te nauči slušati planinu. Na svakom zavoju Premužićeve staze pronaći ćeš razlog da staneš – i ostaneš.
🏡 Putokoza planinarska etika: ostavi sklonište u istom stanju kakvo je bilo pri dolasku.
