Unatoč tome što gotovo od srednje škole istražujem planinarske staze, tek kada sam spontano shvatio da bi bilo sjajno vikende provoditi u prirodi, istražujući i ostale dijelove Hrvatske odnosno šire alpsko-jadranske regije, za koje nisam ni znao da postoje, odlučio sam se na nagovor oca učlaniti u planinarsko društvo. Osam godina kasnije upisao sam opću planinarsku školu, a još nekoliko godina nakon toga i tečaj iliti školu za planinarske vodiče. Premda sam do svog prvog učlanjenja mislio da je planinarenje rezervirano za profesionalce te da na blažim terenima mogu sve sam, moje se mišljenje sa sve većom razinom školovanja i stjecanjem znanja itekako mijenjalo. Ovim člankom želim ukazati na prednosti učlanjenja u planinarsko društvo, posebice početnicima.
Kada sam 2021. oformio ovaj blog, nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ikada na njemu napisati neki od ovakvih edukacijskih tekstova. Bio je to blog o sporosti i prirodi. Pa ipak, kako se sve više pojavljuje novih članova i želja za planinarenjem, uviđam da postoji i sve više potrebe dijeliti savjete i iskustava, sa kojima kako godine prolaze imam sve više odgovora a manje pitanja glede početničkih pojmova. Od tuda se nekako i javila vizija da oformim jednu ovakvu edukativnu rubriku, koju sam nazvao „(kozja) škola planinarenja“. A ukoliko se pitaš zašto sam se baš sad odlučio na ovakav tip članka, ideja može biti na pretek: od pokretanja novih planinarskih jesenko-proljetnih školica, povećanja planinarske aktivnosti ili statistici koja bilježi nesretan rekordan broj nezgoda u Alpama, o kojima zadnjih mjeseci planinarski bilteni pišu, do primjetno znatno sve većega broja novih članova na izletima, sa potrebitim učenjem novih znanja ophođenja u planini. Iako bi se o ovome zadnjemu dalo govoriti, konkretno glede ovoga članka, rekao bih ništa od svega navedenog nema neku zahvalu tome da sada čitaš ovaj članak. Ili da on postoji, kako hoćeš. Razlog koji me potaknuo na pisanje istoga biva mnogo ležerniji i jednostavniji. Naime, nedavnim posjetom Risnjaku, ekipa mladih planinara i planinarki upitala me „kako nabaviti knjižicu HPO (obilaznice)“ i par savjeta o članstvu. Stoga vratimo se sada nastavku uvoda.
Ali prije toga napomenuo bih još jednu važnu čitateljsku informaciju. Iznimno, kako bih ponudio što bolji savjet novim članovima, ovaj članak ću voditi kroz kombinaciju osobnoga iskustva ali i generičkih savjeta zašto postati članom nekoga planinarskoga društva. Budući da ste gotovo svi koji duže posjećujete blog zasigurno primijetili da baš i nemam navike pisati previše o sebi, ovo je rekao bih svojevrsni presedan na Putokozi. Međutim, ukoliko se uzme u obzir činjenica vremenskog perioda postojanja ovoga bloga, dolazi se do jednostavne spoznaje da isti i nije baš tako mlad, odnosno da već 4 godine živi (gledajući barem s aspekta 2025. kad ovaj tekst nastaje). Stoga, neka ovaj članak bude i svojevrsni način upoznavanja vas čitatelja sa mnom kao autorom, kroz aktivnosti koja su ustvari dio mene, a to su šetnje prirodom i planinarenje. Ipak nakon toliko godina održivosti postojanja, Putokoza to zaslužuje. A prije svega bit će od koristi i novim potencijalnim članovima. Jer, kako i sam volim reći da je svaki izlet poseban i nikad nije isti, tako je i svaki članak na ovome ili bilo kojem drugom blogu jedinstven. Pa nastavimo s uvodom. Za početak kroz osobni „storytelling“.
Iako od moga prvoga učlanjenja (još davne 2010) u planinarsko društvo Glas Istre, Pula, do upisa opće planinarske škole (iliti OPŠ, a većina koji je prođu od milja zvati će je i školica) prođoše gotovo 8 godina, uvidio sam kasnije da upisati se u istu bješe ustvari jedna od najboljih odluka koju sam donio. Jer koliko god mi je dotadašnje planinarenje ponudilo vidike u prirodi, planinarska školica otvorila mi je jedan sasvim drugačiji i potpuno novi pogled na boravak u planini. Prije svega, uz mnoštvo druženja i novih poznanstava sa ljudima koje dijele vrijednosti prirode i planine, ispunila mi je sve praznine koje sam imao u znanju o planinarenju i dodatno me osposobila da se na planinarske izlete uputim bolje pripremljen.
Jer, unatoč tome što sam, obzirom na dotadašnje planinarsko iskustvo nešto osnovnoga gradiva i ponovio, recimo da sam mnogo toga i saznao sa čime nisam bio upoznat. A upravo to novo otvorilo mi je put za jedno neprekidno cijelo životno učenje o znanjima boravka u planini rekao bih. Jer, planina je kao i znanje o njoj – stalno se mijenja i stalno te traži da se nadograđuješ. No, ipak čini mi se napose, da sa svim znanjima koje stječeš, planina je uvijek ta koja gotovo uvijek određuje pravila. A ona su onakva kakva ona želi da budu u određenom trenutku, neovisno o tome ideš li na društveni izlet ili samostalno. Stoga je svako znanje za slijediti njena pravila dobro znanje. A svaki boravak u planini me uči da planinarenje ustvari nije samo fizička aktivnost, a još manje natjecanje – to je put sporosti, promatranja i osluškivanja prirode i sudionika oko sebe. Svaki korak u šumi ili na stijeni nosi sa sobom iskustvo i spoznaju, ali neki od njih mogu nositi i rizik od ozljede ili neželjenog događaja, primjerice lutanja ili pogrešne subjektivne procjene. A kako bi taj rizik sveli na minimum, jedna početna količina znanja na terenu uvijek je dobra opcija. I ne, ne kažem da treba upisati školicu. Dovoljno je članstvo u planinarskom društvu koje može tvoj planinarski put ili stazu učiniti bogatijima, sigurnijima i smislenijima. Posebice, zato jer ćeš prije svega od kolega iz društva saznati uvijek neke nove stvari i dogodovštine. Ali ih i doživjeti nakon što kreneš na neke od izleta. I ne, ne trebaš se previše opterećivati sa opremom. Za početak kreni na jednostavne uspone. Za to su ti dovoljne jače, tvrde cipele. Ukoliko vidiš da ti se sviđa, tada počni kupovati opremu.
Često sam u razgovorima sa ljudima koji žele početi planinariti, ali ne znaju kako, došao do teme planinarskih društava. Većina njihovih mišljenja bila su slična – vjeruju da su to zatvorene grupe u kojima su članovi isključivo iskusni planinari koji lako dolaze do svakog vrha. Mnogi su mi znali reći stvari poput: „Ma ne bih se mogao-la učlaniti…nije to za mene jer nemam dovoljno kondicije, a još manje iskustva.“; „Zar ta društva nisu samo za one koji već sve znaju o planinama?“ ili „Ne pada mi na pamet ići negdje gdje nikoga ne poznajem.“. Iako su se takvi komentari često pojavljivali kao odgovor na moj savjet da se pridruže nekom planinarskom društvu, bili su mi veoma shvatljivi. Budući da sam se, kako što sam i u uvodu napisao i sam nekoć susretao sa njima. No, to se doduše spontanim učlanjenjem u društvo uvelike kroz godine promijenilo.
Moj put sporosti u planinarstvu
Moj planinarski put uvijek je bio – i još uvijek jest – pravi put sporosti. Još od srednje škole planinario sam s ocem, ali dugo nisam osjećao potrebu učlanjivati se u planinarsko društvo. Mislio sam da su ta društva rezervirana za visoko gorje i ozbiljne penjače.
Sve se promijenilo 2010. godine, kada sam, prvenstveno zbog popusta u planinarskim domovima, ali i na nagovor oca (koji je uz kolege bio tada već dugogodišnji član) odlučio postati i sam član društva. Tada sam prvi put uočio prednosti članstva: ne samo praktične, nego i društvene i edukativne. Kasnije, 2018. godine, upisujem Opću planinarsku školu (OPŠ). Kroz nju sam učio znanja i pravila ophođenja u prirodi, ali i način pripremljenosti za izlete i pohode.
Na temelju te baze, prirodno nastavljajući školovanje za planinarske vodiče dolazim i do uviđaja kako edukacije nikad dosta. A ona se prije svega ogleda u strpljivosti i želji za učenjem. Ipak, čitajući sam ovaj edukacijski članak na blogu sporosti zapitati ćeš se kakve on veze ima sa poveznicom škole u planinarenju i učlanjenja u društvo. Itekako ima. Jer gledajući današnji svijet brzine, mnogi novi članovi koji se tek učlane, posebice oni mlađi naraštaji povezuju planinarenje sa brzinom kretanja po terenu. Svaka čast ambicioznima i trekerima, ali planinarenje međutim to nije. A sljedećem poglavljem pokušati ću objasniti razloge i zašto.
Planinarstvo i njegova širina
Prije nego li definiramo sam pojam planinarstva pa zatim i prednosti članstva u planinarskoj udruzi nadovezao bih se na kraj prethodnoga poglavlja, kojim sam htio naglasiti problematiku brzine koju imamo kada tek zakoračimo u planinu. Svakako, početnički entuzijazam je uvijek dobrodošao, no ipak, rekao bih osobno da je planinarenje zapravo sve samo ne brzina, već skup aktivnosti i obrazaca ponašanja koji zajedno čine znatno više od same brzine kretanja iz jedne točke u drugu. Jer da bi isto postigli, potrebno je prije svega znati odakle krećemo i kamo želimo stići. Za to nam je drugim riječima primjerice potrebna i orijentacija. No orijentacija je samo jedan od aspekata. Koji je ustvari nadasve veoma jednostavno dolazi do izražaja i u samom trčanju. A jedan od praktičnih primjera dokaza da brzina u šumi nije uvijek vrlina je i primjerice jedna zanimljiva aktivnost, poznata kao „orijentacijsko trčanje“. Izuzev pojedinaca koji ustvari trče i zapravo su dobro trenirani, kod prosječnih sudionika, zna se nerijetko dogoditi da ekipe koje se snalaze bolje u orijentaciji, dođu do pojedinih kontrolnih točaka prije, na spram onih koji sam trče. A naglasak je i na ekipi, dakle timskome radu. Ipak, kako planinarenje nije trčanje, već kretanje po terenu radi vlastitoga užitka, da bi on bio potpun cijelome timu, potrebno je slijediti niz obrazaca. A oni se ponajprije stječu opet…učlanjenjem u planinarska društva, prije svega. Jer, kao što je i Alan Čaplar u svojem udžbeniku na zadnjoj strani korica napisao:
„Planinarenje nije besciljno lutanje po planinama i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo trebati sići; naprotiv, planinarenje je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i ljepšim“
Čaplar, A., Planinarski udžbenik, Hrvatski planinarski savez, 2017
planinarenje je dio tebe. Planinarenje te povuče. Planina te uči. Uspori. Otvori vidike. A sada sa manje filozofije, reći ću samo da ukoliko si dospio-la do ovoga djela članka, čestitam! Znači da imaš itekako volje i intencije postati član-ica nekoga planinarskog društva. I ne samo to, već sve više stječeš uvid što planinarenje jest i koji su njegovi ciljevi. A jedna je od velikih prednosti je rekao bih i ta, da već sada znaš za postojanje planinarskih udžbenika i planinarske literature uopće. Jer brda iako jesu „tamo gore“ o njima se itekako uvelike piše. A ne samo o njima, već i o vještinama i sigurnom boravku u planini. Jer šuma i planina su vječite učiteljice – na svakom izletu, bilo individualnom, društvenom ili vježbi, može se naučiti toliko toga: kako čitati teren, procijeniti energiju, ali i kako usporiti i biti prisutan u svakom koraku. Ipak, kako ne bi išli u prevelike dubine, rekao bih da ti je za početak dovoljno postati članom-icom planinarskoga društva.
Jer kao što i vidiš, već samim ovim mojim člankom stječeš uvid da planinarstvo nije natjecanje, iako uključuje tjelesno naprezanje. Njegov cilj nije dostići vrh, nego doživjeti planinu i prirodu u skladu s vlastitim (ali i tuđim) sposobnostima i željama. Ovo tuđim je zaista bitno, budući da se ekipa prije svega prilagođava najslabijima. I upravo tu leži čar i možda najveća radost planinarenja i planinarske etike, koja se danas ponekad i zapostavlja. Jer, koliko god ti ispunjenosti može donijeti planina i dan proveden na terenu, vjeruj da ono što na terenu pružiš drugome tko je sporiji ili sa manje vještina od tebe vraća ti se duplo. Makar u pivu. Šalu na stranu. Unatoč tome što možda nisi stigao/stigla do vrha, već samo do pola planine, sama činjenica da si dan proveo/provela u šumi može ti na kraju pružiti jednako, ako ne i veće zadovoljstvo od samog “ganjanja vrha. Jer, uostalom kako mnogi od kolega (ovaj put mislim i na iskusnije planinare, ne samo vodiče) znaju reći da vrhove ne „osvajamo“ već ih upoznajemo i posjećujemo. U konačnici planinarenje nije samo hodanje po brdima i šumama, već i upoznavanje ruralnoga života, lokalne kulture. A on se na žalost, sve više u eri brzini i u nerijetkom slučajevima neplanske turističke valorizacije gubi. Ipak, budući da je to tema o kojoj bi mogli zaista raspravljati, a upravo su mala mjesta i ruralni život i jedan od glavnih razloga zašto ovaj blog postoji, ovim člankom ću to preskočiti. I ostaviti za neku drugu raspravu. No, ukoliko me pitaš ima li upoznavanje ruralnoga života ikakve poveznice sa članstvom u planinarskom društvu, reći ću ti da zasigurno ima. Barem u ovom aspektu funkcioniranja društava kakva su danas. Većina planinara, barem po mom iskustvu, osobito onih starijih, ima razvijenu svijest ne samo o prirodi, već i o važnosti očuvanja života u njezinu podnožju – onog ruralnog, tihog, često zaboravljenog svijeta koji planinarstvo na neki način održava živim.
A baš onako kako ja u svakom novom članku volim reći da svaka staza, baš kao i svaka priča, nosi nešto svoje, isto tako i svako planinarenje pruža nešto drugačije: netko traži mir i odmor, netko opuštanje od svakodnevice, netko bijeg od gužvi i prometa, netko znanje o prirodi ili spoznaju o sebi i upoznavanje drugih. A ovaj je prije svega poseban po tome što se dotiče razloga zašto postati članom nekoga planinarskoga društva. A jedan od njih, konkretno ovdje je taj da planinarenje nije samo fizička aktivnost; ono povezuje ljude, krajolike i priče. Fizičko naprezanje je sredstvo – pravi sadržaj iskustva dolazi kroz svjesno kretanje, opažanje okoliša i interakciju s drugim planinarima. Polagano hodanje omogućuje da primijetimo male znakove prirode i učimo iz njih. Sporost nije ograničenje, nego alat za dublje i potpunije iskustvo.
Planinarska društva nisu zatvoreni krugovi
Vratimo se sada početku i naslovu ovoga članka. Ustvari razlogu zašto si i ovdje, zar ne? Osim ako nisi već član-ica društva i samo čitaš jer je ovaj članak kao presedan na Putokozi, u kojem sam odlučio nešto napisati o sebi. Da odlučio i napisao. Jer ono što je napisano je i zapisano, sada sam već na starim stazama i pišem generičke savjete. Vratimo se dakle onom trenutku kada si samo pomislio-la da bi bilo lijepo vikende provoditi u prirodi. Možda je upravo taj tihi poriv bio tvoj prvi, neizgovoreni poziv planini. I možda je baš jedno planinarsko društvo mjesto gdje ćeš, korak po korak, naučiti slušati taj poziv sve jasnije. A kako sam i rekao na početku, nerijetko početnici, dok tek razmišljaju o prvim izletima, zamišljaju planinarska društva kao neka ozbiljna, gotovo ritualna okupljanja ljudi koji već godinama osvajaju vrhove.
“Nemam kondicije ni iskustva”, “zatvorene grupe”, ne poznajem nikoga tamo”…stali smo kod toga na početku koliko vidim. Dakle, idemo sada nakon mog filozofskog monologa razbiti taj mit.
Jer zapravo, istina je posve drukčija. Planinarska društva možda imaju dugačku tradiciju, pogotovo neka od njih, ali u njihovim srcima uvijek itekako ima mjesta za nova lica. Nema tu strogih pogleda ni testova izdržljivosti. Umjesto toga, dočekat će te ljudi koji će ti poželjeti dobrodošlicu, možda ti ponuditi termosicu kave (ok. može i piva što se mene tiče) ili pomoći zavezati ruksak. Neki će ti s osmijehom pokazati svoje „najpouzdanije gojzerice“, a drugi će ispričati anegdotu s posljednjeg izleta.
To su mjesta dijeljenja, ne dokazivanja. Znanje i iskustvo tamo kruže od starijih članova prema mlađima, i nazad — jer i iskusni planinari znaju da svaka šuma i svaka staza donosi nešto novo za naučiti. Pitanja su dobrodošla, ma kako jednostavna bila. Nitko se ne rađa s kompasom u ruci (ja prvi nisam), a većina njih sjeća se dana kad su i sami po prvi put krivo skrenuli s markacije (naravno isprobano). Uostalom, manji je problem skrenuti s markacije. Nešto je ipak veći, ne znati što u tom slučaju napraviti i kako utvrditi gdje smo je i kada je izgubili. A da bi to bilo lakše, ukoliko želiš krenuti sigurnije, najbolji put slijeđenja oznaka u svijet planina jest opća planinarska škola.
Ok. do te lekcije što je markacija iliti oznaka još nismo ni došli. Ali zato školica i služi, a prije svega i društvo da kroz izlete, učimo osnove sigurnog kretanja, orijentacije, planinarske etike i poštovanja prema prirodi. A ono najljepše — upoznaješ druge početnike, ljude koji se jednako nespretno i radoznalo snalaze među kartama, planinarskim pojmovima i novim stazama. Ipak, kako sam i rekao – čak i ako školu ne planiraš, dovoljno je samo učlaniti se. Članstvo donosi i društveni aspekt: učiš dijeliti energiju, pomagati slabijem planinaru, razvijaš empatiju i timski duh. Na izletima se gradi povjerenje, a svaka staza, svaki dom i svaki razgovor obogaćuju iskustvo.
Pogodnosti članstva i razlozi zašto se učlaniti u planinarsko društvo
Biti dio planinarskog društva ne znači samo upisati se u još jednu udrugu, već to prije svega znači pronaći krug ljudi koji dijele sličan ritam i ljubav prema prirodi. Ako si početnik, upravo će ti oni pomoći da pronađeš odgovore na pitanja koja se svima javljaju na početku: kako se pripremiti, što ponijeti, kako prepoznati vremenske prilike ili jednostavno — kojim putem krenuti.
U društvima ćeš upoznati istomišljenike: one koji vikende provode na stazama, u tišini šume ili na vrhovima s kojih se svijet vidi drukčije. Većina njih nisu profesionalni planinari, već obični zaljubljenici u prirodu koji jednostavno vole biti vani, disati dublje i kretati se sporije. Planinarska društva gotovo svakog vikenda organiziraju izlete. Možeš se priključiti onima koji odgovaraju tvojoj kondiciji i iskustvu, a sve što trebaš jest prijaviti se i sudjelovati u zajedničkim troškovima prijevoza.
To je često daleko povoljnija i smislenija opcija od komercijalnih tura i nasumičnih „outdoor“ grupa s društvenih mreža. Iako bi se svakako o „problematici planinarstva“ moglo pisati u nedogled, naravno da to neću učiniti i ostaviti ću to za neke druge, znatno složenije članke, od ovoga kojim se bavimo razlozima zašto biti član jednoga planinarskoga društva. U društvu ne plaćaš samo izlet već ulažeš u znanje, sigurnost i povjerenje. I naravno da planina ustvari koliko god mi bili iskusni ne pozna svijet brzina. Ne kažem, da je svi nismo isprobali i u planini. Ponekad treba i to, ali isto tako treba znati sa kim i kada. Ovo su ustvari vrlo dva važna parametra. Jer, ukoliko i dospiješ do mogućnosti odlaska na zahtjevnije rute, recimo tipa „popularna“ via-ferrata (među alpinistima i nije baš toliko popularna, ali to je neka druga tema), na koje bi svi odmah i sada, prije svega treba biti svjestan da se tamo nikako ne upućuje u samostalnom režimu, nego sa licenciranim, iskusnim vodičima, koji ne samo da posjeduju alpinističke vještine već i poznaju Alpe bolje nego vlastiti džep.
No da se vratim sada na zemlju i jednom od glavnih razloga zašto se učlaniti u PD, u odnosu na komercijalne ture. Jer, osim same pripreme (kondicijske i tehničke) razlika je u onome tko te vodi. Izlete u planinarskim društvima vode licencirani vodiči, ili u najmanju ruku iskusni planinari, ljudi koji su prošli dug put učenja i iskustva: od orijentacije do brige o skupini i sigurnosti na stazi. Njihova prisutnost ne znači da ćeš hodati po vojnički, nego da imaš nekoga tko će ti pomoći kad trebaš predah, kad se vrijeme promijeni ili kad jednostavno ne znaš kud dalje. Uz njih i uz druge članove društva, svaki izlet postaje više od običnog planinarenja. Postaje zajedničko učenje, druženje i povezivanje s ljudima koji, baš kao i ti, traže nešto dublje od samog uspona.
Postoje li obveze članstva i minimalni broj izleta na koje trebam ići?
Ne. To je odgovor na ovo često postavljeno pitanje. Iako ne kažem da svaki doprinos bilo kojem društvu nije dobrodošao. Dapače. Opet ću ponoviti, zato i čitaš ovaj članak. Kolike će ti aktivnosti biti i kakvoga oblika, ovisi isključivo o tebi. Naravno ne kažem sad da trebaš biti samo slovo na papiru, ali angažman ovisi isključivo o osobnom vremenu, želji i i tvojoj dobroj volji prije svega. Neki se učlane kako bi povremeno išli na izlete, drugi se učlane samo radi popusta u domovima i osiguranja osiguranja (ovo su već iskusni, do te lekcije ćeš tek jednom doći), dok će se pojedinci zaista i uključiti u rad društ(a)va, pomagati na događanjima ili čak jednog dana postati članovi vodičke, markacističke ili neke druge sekcije, alpinističke, speleološke, spasilačke ekipe. Sve su to mogućnosti, a svaka od njih kasnije zaista postaje vlastiti odabir pa tada na neke način i obaveza, dok isključivo članstvo u društvu samo po sebi ne generira obaveze.
Nitko ti neće predbaciti ako propustiš sastanak ili nekoliko izleta zaredom. Planinarska društva nisu vojska, nego zajednica ljudi koje povezuje ljubav prema planinama, svježem zraku i jednostavnom druženju. Ako ti je neugodno pojaviti se samostalno, uvijek možeš povesti prijatelja-icu. Lakše je kad imaš poznato lice uz sebe – a već nakon par zajedničkih tura shvatit ćeš da su svi tu iz istog razloga: da pobjegnu od svakodnevice i udahnu mir šume. S vremenom ćeš upoznati sve više ljudi i možda baš u toj grupi pronaći stalne kolege-ice za izlete. A možda ćeš nakon nekog vremena i sam(a) otići na pokoji manji izlet s prijateljima, koristeći stečena iskustva od starijih članova. Biti član planinarskog društva nije obaveza, nego poziv na jednostavniji, sporiji način života. Na hodanje bez žurbe, uz ljude koji razumiju što znači pronaći mir između koraka i tišine.
Zajedništvo u planinarenju
Biti član planinarskog društva znači polako učiti, promatrati, dijeliti i uživati. Svaki izlet – individualan ili grupni – prilika je za učenje i introspektivno iskustvo, korak po korak. Sporost omogućuje da priroda i društvo planinara postanu pravi učitelji, a ne samo pozadina fizičkog kretanja. Članstvo pruža sigurnost, znanje i društvo istomišljenika, a na kraju, iskustvo planinarenja postaje bogatije i smislenije. Društva možeš kontaktirati mailom, pozivom ili porukom na društvenim mrežama. Kažeš otvoreno da si početnik, raspitaš se o izletima (gotovi svi na stranicama imaju liste godišnjih izleta), kao i o sastancima. Sastanci su ustvari sekundarna mjesta susreta, naspram terena. Tamo pitaj sve što ti padne na pamet, kao i na prvim izletima. Planinari vole kad netko s iskrenim zanimanjem krene tim putem: jer smo mi jednom stajali točno gdje ti sada stojiš.
I kad se napokon pojaviš na prvom izletu, shvatit ćeš da se planinarenje ne mjeri brzinom, nego povjerenjem, toplinom i osjećajem zajedništva koji se stvara u hodu.
Na svakoj stazi postoji netko tko će te pričekati, nasmijati i podsjetiti da se u planini nitko ne natječe. Kao ni na Putokozi, blogu sporosti. Doduše, sa blogovima i portalima je stvar malo drugačija. Jer dok ti pročitaš jedan tekst, ukoliko novoga nema, tada ni bloga iliti časopisa nema. Jer nije interesantan, bez novoga sadržaja. A planina je uvijek tu. Bila je prije i ostaje poslije nas. No ipak i blogovi i planina imaju nešto zajedničko. A to su tragovi. Tekst i fotografije, slike kao uspomene posjeta na planinu ostaju. Ne ostavljanjem istih u planini, u prirodi. Nego stvaranjem. A što se toga tiče, gotovo uvijek stvaramo za zajednicu, stvarati samo radi sebe samih ne bi baš imalo previše nekoga smisla.
Jer stvarati znači biti dio zajednice, kao i biti član planinarskoga društva. Zaista neka čudna veza, koju shvatiš tek kad osjetiš da priroda kojom kročiš više nije samo krajolik, nego i zajedništvo stvoreno putem članstva u tvom planinarskom društvu. A možda i jedne šire planinarske zajednice.
