Kad se spomene Risnjak, mnogi pomisle na guste šume, vjetrovite grebene i pitoreskne vidike. Kako je to i točno može se reći da je sve navedeno s dobrim razlogom. Nacionalni park Risnjak, nezasluženo zanemaren u usporedbi s bližim i više reklamiranim destinacijama, krije vlastitu čaroliju šume Goroskoga kotara. A ona je itekako posebna, u svako godišnje doba.
Risnjak. Toliko isnpiracije drveća, lišća, stijena i biljaka, živina (ris, medvjed, vuk, lisica) koje te skriveno promatraju dok se uspinješ njegovim stazama da dobiješ gotovo duplo motivacije, za uspeti se na vrh radi što bržeg bijega iz šume, bez povratka. Risnjak. Toliko raznolikosti boja, bijele, zelene, žuto crvene u jesen. Risnjak…toliko svega onoga da te motivira da možeš čitati literature i pisati tekst o njemu i filozofirati o sporosti dokle god želiš. Jer samo jedan običan posjet na jednostavnoj stazi kroz nacionalni park Risnjak pružio mi je toliko toga da sam mogao pisati o njemu onim vlastitim, potpunom slobodnim filozofskim tonom, koji te obuzme kada zakoračiš njegovim stazama. Ali opet, da poštedim vas čitatelje, ovoga puta ipak nisam. Odabrao sam znatno jednostavniji ton opisa. Ili možda ipak nisam. Jer budući da i sam ovaj tekst već ide prema granici od 4 000 riječi, o njegovoj jednostavnosti bi se dalo diskutirati. Ali ono štio je sigurno je da opisuje jednu od najlakših staza uspona na vrh Risnjaka od Vilja.
Kako stoji u članku koji sam nedavno pronašao – to je park koji “treba biti na tvojoj must-see listi”. Iako izraz koji se definitvnio ne uklapa u blog filozofije sporosti planinarenja, ovoga puta odlučio sam ga koristiti. Razlog tomu je da se Risnjak ustvari ne preskače. Uostalom, ako već govorimo o 2listama“, uz Sjeverni Velebit i Paklenicu, Risnjak spada među ona 3 nacionalna parka koja obuhvaćaju pretežito planinska područja. Uostalom, kako i Ž. Poljak u svojem vodiču „50 najljepših planinarskih izleta u Hrvatskoj iz 2000.“ navodi, Risnjak je „od svih sedam (danas osam) nacionalnih parkova u Hrvatskoj jedini dohvatan samo na planianrski način, tj. pješačkim usponom“. Pridodamo li tome sada i NP Sjeverni Velebit, situacija se značajno ne mijenja, budući da (gotovo) do samoga vrha Zavižana postoji mogućnost dolaska vozilom. I zato upravo danas, u jesenjem ruhu, odlučio sam svoj uspon učiniti njegovim posvećenim trenutkom na blogu. Doduše nakon otprilike 7 uspona na vrh. I ne, uspješnost uspona na vrh mi nije i neće nikad biti 100%, budući da sam od tih (dosadašnjih) 7 bio 3 puta prisiljen odustati od vrha, posjećujući ga sa raznolikim ekipama, većinom radi vremenskih uvjeta (zima, vjetar, magla). Da, koliko god odustajanje nekad znači frustraciju, budući da se je u većini slučajeva došlo do samoga Shlosserovoga doma, opet kada se bolje promisli što bi na vrhu uopće radili za vrijeme magle ili zimskih vjetrova tada ništa ne može nadomjestiti osjećaj sreće povratak u dolinu i osjećaj sjedenja u toplom domu.
Ali zato kada se vremenski uvjeti poklope i sve se posloži osjećaj sreće i uspona na vrh je usrvari bezgraničan. Tako je bilo i sa usponom opisanim u skljedećem članku, u kojem pišem o našem jesenskom posjetu Risnjaku. Opisao sam ga kroz možda ne baš kroz jednu od onih naj, najljepših ali definitvno najlakšu i najčešće korištenu rutu: Vilje → Medvjeđa Vrata → Schlosserov dom (trenutno zatvoren, u očekivanju obnove) → vrh Veliki Risnjak. Usporenim korakom i divljenjem šumi koja se polako presijava zlatnim i crvenim tonovima uspeli smo do se do vrha. No prije nego li krenem na sam opis staze, podijelio sam par korisnih informacija iz planianrske i stručne literature, koju sam pronašao o samom nacionalnom parku Risnjak. Ono što Risnjak čini posebnim nije samo njegova visina ili površina, nego i način na koji je priroda ovdje sačuvana — gotovo netaknuta. U parku nije dopušten trajni boravak, sječa, gradnja ni uznemiravanje životinja. Šuma i kamen, voda i vjetar — sve je prepušteno prirodnim ritmovima, da se razvija i obnavlja bez ljudskog uplitanja. No prije nefo započnem opis same rute napišimo nešto o samom NP Risnjak.
Smješten u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, Nacionalni park Risnjak jedan je od najprepoznatljivijih bisera Gorskog kotara — planinski masiv koji svojim oblikom i divljinom dominira čitavim krajolikom. Zbog bogatstva šuma, reljefa i života koji se u njemu skriva, često ga se opisuje kao srce goranske prirode. Ime duguje risu, rijetkoj i tajanstvenoj životinji koja u ovim šumama još uvijek pronalazi svoje utočište. Osim risa, u parku obitavaju i druge životinjske vrste tipične za dinarski planinski svijet — medvjedi, jeleni, divlje svinje i brojne ptice. U njegovim bujnim šumama susreću se mir i snaga prirode, a krajolik se izmjenjuje između stjenovitih grebena, dolina i gustih bukovo-jelovih šuma.
Risnjak je proglašen nacionalnim parkom 1953. godine, na inicijativu poznatog botaničara dr. Ive Horvata, jednog od pionira zaštite prirode u Hrvatskoj. U početku je park obuhvaćao površinu od 3.600 hektara, a nekoliko godina kasnije granice su prilagođene na nešto manji, ali i dalje impresivan prostor od 3.014 hektara. Danas unutar granica parka leže izvor rijeke Kupe, planinski vrh Snježnik, te brojni geomorfološki i biološki fenomeni zbog kojih je ovo područje pod strogim režimom zaštite.
NP Risnjak: tamo gdje ris živi
Planinski lanac Risnjaka pruža se između Snježnika i Drgomlja, spuštajući se prema prijevoju kod Jelenja i Gerovskom polju. Najviši vrh, Veliki Risnjak (1528 m), izdignut je iznad mora stjenovitim grebenom koji, kad ga gledaš izdaleka, djeluje kao kameni brod što plovi nad morem šume. S njegovog vrha pogled se otvara na Kvarner, Istru, Julijske Alpe i cijeli Gorski kotar — prizor koji opravdava svaku kap znoja utrošenu na uspon.
Geološki gledano, Risnjak je građevina od vapnenca i dolomita jurske starosti. Na njegovim padinama susreću se krške pojave: šupljine, ponikve, škrape i jame koje su oblikovane tisućljećima. Neke od njih, poput onih kod Viljske stijene ili Smrekovca, toliko su duboke da zauvijek ostaju skrivene u sjeni šume. I dok se s južne strane park ruši strmo prema dolini, sa zapada i sjevera spušta se postupno, preko travnatih zaravni i šumovitih obronaka. Među njima se posebno ističu doline Lazac, Segine i Leska iznad Crnog Luga — mjesta gdje se surovost krša iznenada pretvara u mekoću livada i svjetlost šumskih proplanaka. Risnjak je možemo reći zaista pravi spomenik prirodi i vremenu. Njegova tišina i snaga podsjećaju koliko su rijetka mjesta koja su uspjela ostati autentična, neukroćena i slobodna. Svaki uspon na Risnjak, bio on dug ili kratak, nije tek planinarski poduhvat — to je povratak iskonskom dodiru između čovjeka i planine.
Flora i fauna NP Risnjak
Risnjak je planina na kojoj se zrak osjeća drugačije: svjež i oštar, natopljen vlagom i mirisom šume. Iako je od mora udaljen tek četrdesetak kilometara zračne linije, klima je ovdje čisto planinska: duga, snježna zima i kratko, svježe ljeto. Snijeg se na višim dijelovima nekoć znao zadržavati i pola godine, a oko Schlosserova doma znao je ostajati i više od 120 dana godišnje. Godišnja količina oborina penje se i do 3600 milimetara, što ovu planinu čini jednom od najvlažnijih u Hrvatskoj. Prosječna godišnja temperatura tijekom prošloga stoljeća jedva je prelazila 2 °C — dovoljno da snijeg i magla često ostaju stalni suputnici Risnjaka. Sa klimatskim promjenama situacija se vjerojatno mijenja, međutim nisam uspio pronaći najnovije podatke o trenutnoj godišnjoj temperaturi.
Šume Risnjaka dišu punim plućima. Ovdje, kao i u ostalim krajevima Gorskoga kotara prevladavaju bukva i jela, koje stvaraju guste krošnje što se s visinom pretvaraju u pretplaninsku šumu, a iznad 1400 metara prelaze u pojaseve klekovine bora. U tom visinskom svijetu, između stijena i klekovine, rastu i planinski klasici: runolist, encijan, rododendron — biljke koje se pojavljuju samo u najizdržljivijim i najizoliranijim planinskim staništima. Flora Risnjaka iznimno je bogata i raznolika upravo zato što se ovdje susreću i spajaju ilirski i alpski vegetacijski svijet — spoj koji stvara poseban, gotovo mitski krajolik. Primjerice, u knjizi Hrvatske Planine (Poljak, Ž.) piše da se ovaj spoj naziva terminom „hrvatska vrata“. Među stablima parka zabilježena je i jedna od najstarijih tisa u Hrvatskoj — pravo čudo prirode, koja prema starijim podacima ima više od 1200 godina i raste duboko u šumama između Crnog Luga i Gerova, po nekim izvorima i preko 3000. Tisa je ustvari pravi primjer sporosti. Nepomična i tiha, ni u čemu ne žuri, navikla da vrijeme prolazi oko nje.
Fauna Risnjaka jednako je raznolika: u njegovim šumama obitavaju ris, medvjed, jelen, divokoza, tetrijeb, brojne vrste ptica i kukaca, a prema procjenama u parku je zabilježeno više od 70 ptičjih vrsta i desetci vrsta leptira, kornjaša i malih sisavaca. Ime samog Risnjaka povezuje se upravo s risom — tihim i neuhvatljivim stanovnikom ovih šuma, koji je u jednom razdoblju gotovo nestao, ali se posljednjih godina ponovno vraća u svoje prirodno stanište.
Ime po risu ili…biljki?
Zanimljivo je da su pojedini znanstvenici davali različita tumačenja imena planine. Botaničar Dragutin Hirc smatrao je da planina nosi ime po životinji — risu, dok je njegov sin, zoolog Miroslav Hirtz, tvrdio da naziv potječe od biljne vrste koju narod zove “risje trava”. Kako god bilo, ime je postalo simbol — spoj snage, neuhvatljivosti i planinske tišine.
Šume: carstvo kisika ali i gospodarski doprinos
Gospodarska vrijednost ovog kraja oduvijek je bila vezana uz šume, ali je dio koji obuhvaća nacionalni park potpuno izuzet od sječe. Još u 19. stoljeću na Smrekovcu, podno samog vrha Risnjaka, postojala je lugarnica plemićke obitelji Thurn-Taxis, koja je kasnije služila kao sklonište planinarima sve do izgradnje Schlosserova doma 1932. godine.
Interes za Risnjak i njegove ljepote seže daleko u prošlost. Prvi su ga istraživali strani botaničari, ali su ga ubrzo preuzeli domaći znanstvenici i planinari, pretvarajući ga u simbol hrvatskog planinarstva i zaštite prirode. Risnjak je tako postao više od planine — postao je prostor u kojem se susreću znanost, divljina i tišina, i mjesto gdje svatko tko hoda polako, s poštovanjem, može osjetiti snagu njegove žive prirode.
Opis staze Vilje – Schlosserov dom – Risnjak
Na Putokozi bih upisao ovaj uspon ne kao „još jednu planinu“, ne kao „samo još jedan uspon“, nego kao osobno iskustvo susreta: sa šumom, sa poviješću (Schlosserov dom), sa grebenom i nebom. Neka to bude podsjetnik da planinarenje nije trka, nego razgovor: između tebe, staze i šume. Neka taj dan ostane popisan ne samo u visinskom metričaru, nego u srcu, u tekstu i u sjećanju
Polazišna točka: Vilje
Iako postoje svakako različiti pristupi u NP Risnjak, od kojih je (po mojoj vlastitoj subjektivnoj procjeni) jedan od onih najzannimljivijih u Crnom Lugu, ispred upravne zgrade Nacionalnog parka (do mjesta vozi redovna autobusna linija iz Delnica), ovim člankom ću opisati jedan drugi, ali najlakši pristup. Radi se o prilazu sa njegove zapadne strane.
Onaj od najpristupačnijih prilaza Risnjaku vodi iz smjera Gornjeg Jelenja,. Polazište je u Gornjem Jelenju (882 m), na staroj cesti Zagreb – Rijeka. Od križanja na Gornjem Jelenju, nekoliko metara u smjeru Rijeke, odvaja se šumska cesta prema dolini Lazac (oko 11 km), djelomično strma i makadamska. Na drugom kilometru odvaja se lijevi put za Platak, dok se na šestom kilometru nalazi raskrižje Vilje (1184 m). Kolni put završava nakon otprilike 800 metara, kod mjesta Bukva – uobičajene točke za parkiranje vozila (7 km. Od Gornejga Jelenja). Tu započinje označena planinarska staza, a postoje dvije varijante uspona:
- Lakša – prolazi preko Medvjedih vrata
- Zahtjevnija – kroz Viljsku ponikvu, impresivnu prirodnu udubinu poznatu po iznimno niskim temperaturama i zanimljivoj flori.
Za planinare i izletnike preporučuje se korištenje karte “Risnjak 1:18 000” (Zavod za kartografiju Geodetskog fakulteta, Zagreb). U redu, znam da svi danas koriste GPS.
Od Vilja prema Medvjeđim vratima
Na parkiralištu kod Vilja, uz lagani miris zemlje i lišća, zrak je imao onu jesensku punoću koja najavljuje promjenu. Nismo žurili — jer ovaj uspon nije tražio brzinu, nego prisutnost. Iza automobila tišinu razbija susret s rangericom. Budući da dom ne radi, karte se kupuju na polazišnoj točki. Čeka nas staza koja vodi prema unutrašnjosti parka. Tijekom jeseni, sunčane zrake ne griju jako, a drveće oko staze već poprima svoju paletu: žuti, narančasti i crveni listovi šapću u toplo-hladnom zraku. U tom prizoru vremena i šume bila je neka obećavajuća tišina.
Staza počinje laganim usponom starom šumskom cestom. Prvi kilometri daruju ti dašak lakoće — koraci ne žure, a dah se polako prilagođava. To je trenutak koji volim: kad se tijelo budi, ali um još lebdi u nekoj tihoj meditaciji. Drveće se nadvija sa strane, i kad se prozorčić šume otvori — vidiš uzdignuta krošnja starih bukvi kako blago grle nebo. Kako bi tvoj uspon tekao u što znatnjioj sporosti, kroz priču o šimi i planini, NP Risnjak postavio je klupice sa drvenim pločama. Udaljene su upravo onoliko je potrebno da pratiš zanimljiv spoj priče o vilama, koje su simbol ovih krajeva. A i njehovom susretu i zabranjenoj ljubavi sa čovjekom. Da li se zato i poazišna točka zove Vilje ne znam. Ali znam da staza vrijedi svakoga koraka.
Medvjeđa vrata
Penjući se prema Medvejđim vratima, čitamo o vilama, koje su ovdje živjele u neka davna „vremena kad su ljudi tek naseljevali Gorski kotar i divili se njegovim ljepotama i kad su imali više vremena za sebe“. Šumska stazi dovodi nas do prijevoja Medvjeđih vrata (1280 m), kroz nekih 20-ak minuta, mjesta gdje staze sjeku planinske pravce i gdje planinar zastane da pogleda u nekoliko smjerova. Kod Medvjeđih vrata šuma postaje dublja, lišće šušti pod nogama, a zrak je toplji na suncu. Tu, u trenutku kad staneš, osjećaš da se ritam uspona pojačava — put skreće ulijevo i postaje zahtjevniji.
Pravac desno je duži, ali moguće je također kombinirati uspon na vrh. Mi danas nećemo kombinirati jer imamo ograničenje vremena. A upravo u toj promjeni intenziteta na raskrižju, postaješ svjestan da planina “traži poštovanje”: ne moraš trčati, nego korak po korak, svjestan svakog pretakanja snage iz nogu u vis. U jesen, kad sunce dolazi iz niskog položaja, zrake probijaju krošnje i plešu po lišću ispod tvojih stopa. Zlatne mrlje svjetla i sjenke ritmično plešu na koracima. U tom vremenu – uspori, pogledaj gore, dopusti da te boje upiju.
Schlosserov dom na Risnjaku: planinarsko utočište pod vršnim grebenom – u sjeni budućnosti
Od Medvjeđih vrata prema sedlu Južnog Malog Risnjaka dalje nas staza vodi kroz šumu. Na njoj spoznajem priču o zabranejnoj ljubavi između vile i čovjeka, dolazeći do oznake koja nam kaže „10 min. Risnjak“. Ovdje se po prvi puta otvori i vidik na livade, vrh Risnjaka, a uskoro i sam Schlosserov dom (1418 m). Tu ujedno i završava priča o zabranjenoj ljubavi vile i čovjeka. Kako je ona završila ostvaljam te da otkriješ posjetom ovoj stazi. Reći ću samo da po njoj Risnjak nosi ime. I nastaviti jednom drugom pričom, onoj o planinarskome domu.
U planinarskoj literaturi piše da ga je dao izgraditi dr. Josip Schlosser, po kojemu i nosi ime. Dom je dugo godina bio utočište i stajalište planinara, najpoznatije planinarsko sklonište Nacionalnog parka Risnjak i jedino mjesto unutar Parka gdje je moguć smještaj (kampiranje nije dopušteno). Zidana planinarska kuća izgrađena je na livadi impresivnih vidika prema okolnim šumama i vršnim grebenima Gorskog kotara. Josip Schlosser Klekovski (1808.–1882.), liječnik, botaničar i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva, zaslužan je za njegovu izgradnju, kao i za doprinos istraživanju biljnog svijeta ovih planina.
Prvotna planinarska kuća sagrađena je davne 1932. godine, ali je tijekom Drugog svjetskog rata stradala. Nakon rata, dom je ponovno obnovljen pedesetih godina prošlog stoljeća, a današnji izgled dobio je nakon temeljite obnove 1988. godine. No danas je dom zatvoren, u stanju čekanja, pred obnovom. To mu daje nekakav melankolični karakter — kao da čeka svoje ponovno rođenje. Kad sam došao na livadu, sunce je već bilo visoko, a okoliš je tih. Okolo su ostaci staza, kameni pragovi, kontura zidova koje su nekad pružale zaklon. U tom trenutku osjeća težinu povijesti: staze su ga svakodnevno povezivale s planinarima, dom je bio živi organizam, a sada tihi čuvar vremena. Ovdje stanemo, vadimo termosicu s toplim čajem i osjećamo kako je uspon do tada bio priprema: sada je vrijeme da se duša odmjeri s planinom. Bila je to prigoda da zastaneš, da otvoriš srce planini i dopustiš da se dio nje naseli u tebi.
Posljednji koraci prema vrhu Risnjaka: kroz stijenu i klekovinu
Od livade Schlosserova doma počinje staza koja naglo vodi prema grebenu, najprije kroz klekovinu, zatim kamenjarom, dijelom osiguran sajlama. Koraci postaju odmjereniji, treba paziti na korake, ali i dopustiti da ti planina govori: kroz kolebanja vjetra, kroz kontakt stopala s kamenom, kroz ritam disanja koji se podiže.
Tijekom jeseni, kad lišće već pada, rubovi staze postaju prozirniji: vidiš pored sebe greben, horizont i siluete dalekih planina. Kao da planina postupno baca veo, dopuštajući pogled u beskraj. Koraci su pomalo napeti, jer stijena može kliziti, ali i uzbudljivi — svaki metar je nagrada. Kad savladaš posljednji kamenjar i izađeš na vršni greben, osjećaš kako horizont i svijet stoje pred tobom. Gore, prema sajli, susrećemo taj dan i skupinu „narančastih“ planinara, koji se spuštaju sa vrha i disciplinarno slušaju svoje vodiče. Kolege vodiči kažu mi da su iz PD Runolist, a odmah mi padaju na pamet različite kombinacije izleta za svoje društvo. Vidjeti ćemo koje realizacije budućnost nosi. Prije svega, treba se popeti do vrha. Do kojega nas dijeli još samo sajla.
Vrh Veliki Risnjak i trenutak susreta sa vrhom
Sam zadnji dio uspona uvelike podsjeća onome na Snježnik (preko grebena). Uostalom to nije ništa čudno, obzirom da se radi o istome području. Kada smo konačno stigli na vrh Velikog Risnjaka (1528 m), zastali smo. Stijene i svjetlost koje se sjedinjuju u panorama koju je teško prelaziti riječima. Otuđeno od svijeta ispod, osjećaš da si na mjestu koje diše s tobom. Čak i kad su koraci bili zahtjevni, svaki izazov vrijedio je tog susreta. Zaboravljaš na sat, na umor, ostaje samo osjećaj: “mi i planina”. U trenucima tišine čuješ nekako samo vlastite misli, ali i tu povezanost s drevnim stazama i ljudima koji su ovim planinama hodali prije nas.
Vrh je označen čeličnim volanom zabijenim u stijenu, metalnim tuljcem s upisnom knjigom i planinarskim žigom u kamenu. Ovdje je i pečat HPS-a (9. područje, točka 6). I da, iako mi je ovo 4. put na vrhu, tek sada uzimam pečat. Jer, sad ih „kao fol“ skupljam. Do trenutka na kojem se pečat „baš dobro i ne vidi“ pa kažem „to se ništa ne vidi i neuredno je, neću ja to više (opet) skupljati“ na smijeh ostalih prisutnih planinara i planinarki na vrhu. Koji se ipak zainteresiraju i pitaju me za knjižicu HPS-a. Dobrodošli u klub! Ono što Risnjak čini posebnim je i čelični volan na stijeni. Postao je kulisa fotografija sa vrha. Ne znam odakle i od kad volan biva na vrhu, ali priča je zasigurno vrijedna istraživanja. Vidici su otvoreni na sve strane: Kvarnerski zaljev, otoci, Istra, Julijske Alpe, susjedni goranski vrhovi. Šume Risnjaka su kao na dlanu. Međutim, na žalost, iako bivaju guste i naizgled nepromjenjive, nisu pošteđene oštećenja. A danas je, gledamo li šumu sa nekih od goranskih vrhova poput Risnjaka, itekako primjetna suhoća poneke jele ili smreke. Primjerice, još krajem 20. stoljeća zabilježeno je da je znatan udio jele zahvaćen sušenjem uzrokovanim kiselim kišama i teškim metalima koji pristižu vjetrovima.
Ipak, planina se, kao i uvijek, bori vlastitim ritmom i snagom, obnavljajući se kroz vrijeme. A tako i mi. Nakon kratke pauze „obnavljanja“ na vrhu krenuli smo dolje istim putem. Ovaj uspon Vilje → Medvjeđa vrata → Schlosserov dom → vrh Risnjaka možda nije onaj od najatraktivnijih ali je definitivno vrijedan korištenja, ukoliko želiš najlakšom i najkraćom stazom dospjeti do vrha. Nama biva posebice zanimljiv u ritmu jeseni. Jesen je, kao i inače u Gorskome kotaru ustvari stvorila pravi ambijent: drveće u nijansama crveno-zlatnog, svjetlo koje filtrira kroz krošnje, hladni sunčev zrak koji dira lišće — i polagan uzlaz, korak po korak, dao mi je vremena da promatram, osjećam, usporim.
Tehnički detalji i korisne informacije za stazu Vilje – Risnjak
- Početak staze i parking: Vilje
- Dužina staze: preko 7 km.
- Težina i vrijeme prolaska rute: Oko 4,30 h (sa pauzama). Kondicijski srednje zahtjevno, tehnički lagano. Trag pronađi ovdje.
- Postoji li kutak za okrijepu hranom i pićem? Schlosserov dom (trenutno po ovoj obnovi u 2025.) čeka obnovu.
