Zaronivši u arhivu fotografija Gorskoga kotara, pronašao sam dragocjene uspomene svojih vlastitih planinarskih avantura, koje su oživjele staze koje spajaju meni posebice drag Vihoraški put“. Inspiriran tim vizualnim putovanjem, osjećam snažan poziv da ponovno istražim te iste planine, čuvajući nezaboravne trenutke mojih vlastitih planinarenja. Kako bi ti trenuci ostali i dalje nezaboravni, ali i korisni, u nastavku sam opisao Vihoraški put, pretežito kroz jednu dvodnevnu avanturu. Ipak, budući da je Vihoraški put jedno od mojih čestih odredišta tijekom dužega razdoblja planinarenja, uključio sam i neke od starijih fotografija po točkama.
Duboko u šumi omeđenoj liticama zimzelenih stabala Gorskog kotara, između “Bijelih i Samarskih stijena” leži put omeđen visokim, strmim, geološki raznolikim stijenama. One imaju vrhove blistave poput leda, a stranice oštre kao mač. Njihovi vidici su nezaboravni, prolazi između njih ispunjeni su bezbrojnim prirodnim draguljima. Jedinstveno planinarsko iskustvo Gorskog kotara, poznata je staza koja povezuje dva geološka fenomena: “Samarske i Bijele stijene“.
Kombinacija šume i stijena slikovite staze negdje će zahtijevati osnovne tehnike penjanja, ali bez potrebite opreme. Hladovina šume, oduševiti će svakoga planinara koji će u ljepoti pronaći svrhu svoga pohoda. Tijekom lijepog vremena, Bijele Stijene sjajiti će se poput zraka sunca na jezeru, dok će tijekom kišnoga vremena pak biti opasne ali i ispunjene svježinom mirisa šume. Još je ljepše kada su vrhovi povišeni iznad oblaka ili jutarnje magle.
Planirati rutu kroz Vihoraški put znači…prepustiti se dubinskoj geološkoj prirodi
Istraživanjem Bijelih Stijena tijekom povijesti pogled planinara bi se često zaustavio negdje na “Samarskim stijenama”, misleći pri tom da su međusobno zatvorene. Štoviše, zbog grebena i kamenitog kanjona, one su u stvarnosti daleko. Tijekom izgradnje nove kuće na Bijelim stijenama Milovan Dlouhy istraživao je ravni prolaz kroz greben između Bijelih i Samarskih stijena.
Tragovi zvijeri u snijegu otkrili su mu put i prolazak kroz greben bio je otkriven. Tako je zapravo nastao „Vihoraški Put“. Pravac projiciran od Želimira Kature otvoren je u čast proslavi 100 godina pješačenja u Hrvatskoj. Planinarske oznake duž staze su postavljene prolaskom kroz “Ljusku”.
Pristupna točka: Tuk
Na autocesti Rijeka – Zagreb vodimo brigu o skretanju o izlazu za Fužine / Vrata iz pravca Rijeke odnosno NP Delnice iz smjera Zagreba. Prateći cestu u smjeru Mrkoplja prvo prolazimo „Sunger“ pa dolazimo u „Mrkopalj“. Napokon se pokaže i oznaka za malo selo Tuk (850 metara n/v). Nakon “Begova Razdolja” (1.060 metara n/v), Tuk Vojni (850 metara n/v) smatra se drugim naseljenijim mjestom po visini u Hrvatskoj. Tipične je ruralne arhitekture strmih krovova za snijeg. Grupe autobusom ovdje se mogu zaustaviti u planinarskom domu Bijele Stijene (875 m n/v) za presvlačenje i “okrepu” od puta.
Zelena Matić Poljana
Iz Tuka vodi nas makadamska cesta prema “Jasenku“. Prolazimo Matić Poljanu koju karakterizira mnogo zelenila i prostrane površine. Smještena u blizini makadamske ceste, fotogenična je to livada u svako doba: ranim jutarnjim satima, noću ili pri zalasku sunca. Na polju vidimo kamene strukture s 26 monolitnih stijena, spomenik 26 smrznutih vojnika, tijekom misije Druge brigade/ofenzive iz područja „Draženica – Jasenak i Mrkopalj.
Kako bismo u potpunosti doživjeli jutarnji doživljaj potrebno je ili prespavati u Tuku ili rano ustati. Osjetiti buđenje jutra u kraju Gorskoga Kotara nešto je što se ne može opisati kroz blogove. Isto je potrebno jednostavno doživjeti, zabilježiti klikom fotoaparata. Na Matić poljani sam bio mnogo puta. Stoga ću odmah napomenuti da fotografija koju sam ovdje podijelio ne odgovara datumu naše dvodnevne avanture. Ulovljena je jednoga jutra za vrijeme izlaska sunca, još davne 2008., kada sam ustvari prve pute posjećivao ovo područje s ocem.
Polazište: Mlečikov Lug
Makadamski put kroz gustu šumu, u kojoj možemo vidjeti lisicu ili medvjeda prvo prolazi odvojak za Jančaricu, nakon čega se ukaže lovački dom. Ušavši u šume koje se prostiru sjeverozapadno od Tuka, ostao sam očaran bojama, sjenama i tišinom. Šuma će biti ispunjena atmosferom skladu s godišnjim dobom. U jesen žuta, u proljeće živo zelena, a zimi magično bijela. Bajkoviti ugođaj svježine ljeti jedino ometaju komarci. Ubrzo prolazimo lovački dom, nakon kojega dolazimo do početne točke Mlečikov Lug. Udaljenost od Tuka je 10 km., odnosno 13 kilometara od Mrkoplja.
Naša dvodnevna avantura kroz Vihoraški put: …jedinstvena kombinacija spoja Bijelih i Samarskih stijena
Kao jedna od najatraktivnijih staza Gorskoga Kotara, okružena šumom bukve, borova, jela i hrasta sa jedne strane i stjenovitog krajolika sa druge, staza “Vihoraškog puta” zaista je jedinstvena. Moguće se spojiti sa više strana. Najčešća polazna točka je Mlečikov Lug, s pravcem kretanja: Mlečikov Lug – Bijele Stijene – pl. Sklonište M. Hirtz – Dolina Kostura – Mlečikov Lug. Ipak, za potrebe ovoga našega članka, odlučio sam podijeliti jedan malo drugačiji pogled, odnosno suprotni pravac kretanja. Naime, za isti smo se odlučili u proljeće, nedugo nakon obnove skloništa.
Zelenilo, pogledi i netaknuta priroda doprinijeti će da svako pješačenje Vihoraškim Putem ostane zapamćeno. Ipak, šumsko i stjenovito područje može biti izazovno tijekom kišnog vremena radi skliskih stijena. Za početnike se savjetuje pratnja iskusnijega planinara i za suhoga vremena. Od opreme uzimamo gojzerice ili niske cipele za planinarenje. U jesen, proljeće i ljeto flis, vjetrovka i dugi rukavi su preporuka za tijekom večeri. Tijekom zime jakna i duge nepropusne hlače za snijeg. Ne zaboravimo:
- Gledati prognozu
- Biti dobro opremljenog ruksaka, sa dovoljno hrane i vode
- Poštovati kućni red u skloništu kako bi ga nesmetano mogli koristiti i ostali planinari
Mlečikov Lug – planinarsko sklonište Miroslav Hirtz
Nakon Mlečikovog Luga, našu dvodnevnu avanturu započinjemo prvo hodom, nastavljajući u smjeru Jančarice. Nakon otprilike 45 minuta hoda, ugledamo oznaku na kojoj vidimo oznaku za „Bijele stijene. Odavde napustimo makadam i krenemo u smjeru Hiršovog skloništa. Prvo se spustimo u „Dolinu Kostura“, koja očarava svojom prirodnom ljepotom. (Napomena: od te točke je moguće odabrati dva pravca).
Okružena gustim šumama i vrhovima, tzv. Dolina Kostura nudi mir i tišinu, stvarajući slikoviti prostor za bijeg od svakodnevnog života. Bujna šumska vegetacija oblikuje krajolik. Izlazeći na ponovo na makadamski put, osjećamo se potpuno povezani s prirodom. No, uživanje u miru koji pruža ne traje dugo. Očekuje nas ubrzo uspon prema Hirtzovom skloništu. Prolazeći tabelu „Lukovica“, nadalje se uspinjemo i slijedimo oznaku za “kuću”. Po usponu nam se ubrzo i otvori vidik na sklonište Miroslav Hirtz. Dostižemo ga otprilike kroz nekih 2 sata, po usponu kroz šumu bukve, hrasta i jele.
Planinarsko sklonište Miroslav Hirtz
Sklonište je novo uređeno. Za sve oni koji odlučuju prespavati, uspon može trajati duže radi nošenja vreća i opreme za spavanje. Poznato i kao „Hirtzovo sklonište“, skriveno duboko u šumi Gorskog kotara, u prirodnom rezervatu Bijelih i Samarskih stijena, sklonište je vrhunske arhitekture i pravi je mamac za noćenje.
Učinjeno je na bazi starijeg skloništa, koje sam također podijelio u fotografiji. Sa tridesetak četvornih metara funkcionalnog unutarnjeg prostora na dvije etaže, uvijek otvorena kućica, može primiti dvadesetak planinara. Dva solarna panela, smještena na krovištu osiguravaju opskrbu električnom energijom, a za grijanje postoji peć na drva.
Osim mjesta za sušenje odjeće i ladice za ruksake, ono po čemu je možda i najpoznatije jest spektakularan pogled na okolnu šumu kroz staklenu stijenu. Nedaleko od skloništa je i planinarska kuća Dragutin Hirtz, a na raspolaganju je i bunar s pitkom vodom kao i drveni wc.
Planinarsko sklonište Miroslav Hirtz – Bijele Stijene
Nakon ugodnoga noćenja u skloništu, ujutro nastavljamo put Vihora. No da bi stupili na Vihoraški put, prvo nam valja dostići Bijele Stijene. Moguće je i zaobići vrh, no to je šteta, budući da se sa njega pružaju predivni vidici. Koje smo naravno već za vrijeme ovoga izleta pogledali i večer prije, kako bi uživali u zalasku sunca. A i da vidimo vremensko stanje. Ujutro, naravno također penjemo ponovo vrh. Sada u nekom drugačijem obliku, od dana ranije, biva obasjan suncem.
Uspon prema vrhu Bijelih stijena osiguran je sajlama. Oprema za penjanje kao što su gurtne ili vodičko uže mogu poslužiti, ali nisu nužni za suhoga vremena. Vrh “Bijele Stijene” (1335 m n/v) omogućiti će prekrasne vidike na krajolike Gorskoga Kotara koji se zaista čini jedinstven. Ono što vidimo u daljini su “Samarske stijene”, Klek, Bjelolasica, Kolovratske Stijene pa čak i Velebit. Jedinstveni sklad prirode.
Bijele stijene – Boce
Po spustu sa Bijelih stijena veoma se dobro zabavljamo i susrećemo za naše čuđenje češkoga planinarskoga vodiča, koji dolazi iz smjera Boca. Kaže, noćio je negdje u šatoru, budući da je procijenio da neće dostići sklonište za vrijeme dana. A kretanje po noći ovim krajem donosi mnogobrojne izazove i opasnosti. Čak i za iskusne.
Spuštajući se i ulazeći službeno na Vihoraški put, ugledamo stijene u obliku istoimenog naziva “Prsti”. One i izgledaju poput prstiju, nagovještavajući oštrinu “Bijelih stijena”. Nastavljamo markacijom i stazom na kojoj se nadmorska visina neprestano mijenja. Ubrzo dolazimo do meni jednog posebice srcu dragog djela, naziva Boce. Nalaze nekih 20-ak minuta od vrha. Ova fascinantna formacija, omeđena visokim stijenama, poprimila je oblik koji podsjeća na pažljivo postavljene boce na polici. Izazivaju čuđenje prolaznika svojim neobičnim oblikom, koji su oblikovane vještim rukama prirode kroz tisućljeća.
Dok koračamo stazom Vihoraškog puta, Boce se pojavljuju kao skriveno blago unutar prirodnog okvira stijena. Omeđene su stijenama koje nas podsjećaju na njihovu jedinstvenost, stvarajući slikoviti prizor koji se uklapa u netaknutu prirodu Gorskog kotara. Ovdje često volim zastati kako bi otkrili tajnu ovih neobičnih formacija i uživali u miru koji pruža ovaj poseban kutak prirode. Boce na Vihoraškom putu nisu samo geološko čudo, već i pozivnica da zaronite u ljepotu i tajanstvenost planinskog okoliša.
Boce – Ljuska
Nakon što smo malo odmorili, uživajući među stijenama, nastavljamo dalje Vihoraškim putem. Valja nam ponovo spuštati i dizati se, a najizazovniji dio je tek pred nama. Ukoliko dolazite sa velikom grupom, uključujući i početnike pobrinite se da su neki od članova već bili tamo. Uz iskusnije vodiče, nepredvidljive situacije biti će lakše savladive. Treba biti oprezan i uračunati sve faktore, vrijeme i točke za odmor.
Hodači kombinacijom stijene i šume dolazimo tako do uspona koji nas suočava sa strmim, visokim, oštrim stijenama, ali i svim njihovim ljepotama. Slijedi na dio poznat pod nazivom „Ljuska“. Sa pauzama nam je trebalo oko 3 sata do Ljuske. Ovdje se nalazi pečat i žig, te se Ljuska ujedno smatra i službenom točkom Vihoraškoga puta. Omeđena stijenama, pa i sama na stijeni Ljuska je prava uživancija za ljubitelje stijene. No, sigurnost na prvom mjestu, budući da se upravo Ljuska smatra najzahtjevnijim dijelom Vihoraškoga puta. Za potpuni osjećaj sigurnosti dobro je možda koristiti gurtnu, budući da je za silazak potreban spust po stepenicama. No, to je na osobnoj odluci.
Ljuska – Ratkovo sklonište
Ubrzo nakon što smo se spustili sa Ljuske i spustili ujedno malo nadmorsku visinu, nastavljamo u smjeru Ratkovoga skloništa. Na Ratkovom skloništu smo bili mnogo puta, kao i noćili te o njemu ne treba previše dvojiti riječi. Reći ću samo da svaki novi planinar koji se susreo sa Gorskim kotarom prvo pita „gdje je ono zanimljivo sklonište u stijeni“.
Sklonište izgrađeno u stijeni koja je u obliku prirodnog polumjeseca veoma je fotogenično. Otvoreno je za planinare. Za potrebe ovoga članka, da bi on bio potpun dijelim dvije fotografije skloništa. Jednu sa naše ture, a drugu fotografiju staroga skloništa, fotografiranu davne 2008. i za kraj, nakon otprilike 40-ak minuta po spustu dolazimo do Mlečikovoga Luga, gdje smo ostavili vozilo. Predivna vihotraška avantura. Za ponoviti uvijek. Svakodnevno. Napomena: oni koji žele manje mogu zaobići Ratkovo sklonište (ne uklapa se u Vihoraški put). No zašto manje, ako može više?
Tehnički detalji: M.Lug – M. Hirtz – Vihoraški put – R. Sklonište – M. Lug
- Tuk – Mlečikov Lug: 30 min (auto ili autobus)
- Vrh Bijelih stijena – Ratkovo Sklonište: 4 h
- Ratkovo Sklonište – Mlečikov Lug: 0:45 h
- Ukupno vrijeme uspona: 5 h
- Ukupno vrijeme silaska: 2 h
- Ukupno vrijeme: 7 h
