Kada netko spomene Slavoniju, u glavi se pojavi slika ravnica, vinograda, đerma, konja i beskrajnih polja. Rijetko tko pomisli na planinske vijence. Pa ipak, tamo gdje se Požeška kotlina prelijeva u zeleno brdo, počinje Papuk – jedna od onih gora (iliti po reljefnom smislu toga kraja čak i planina) razbija svaku predrasudu „ravne“ Slavonije.
Jer, ostaviti iza sebe nizinu i ući u sam središnji dio planine, makar ona bila i ispod 1 000 m., u ovom slučaju znači dopustiti šumi i planinskoj klimi da te preuzme, dok ravnica čezne. Međutim, čim stupimo na neki od vrhova ili vidikovaca, ta ravnica neće ipak u potpunosti iščeznuti, nego se otvoriti. I poručiti nam da je još tu, da je prisutna. Barem djelomično, budući da većinu vrhova karakterizira pokrivenost šumama.
A upravo u toj pokrivenosti šuma leži i najveća tajanstvenost Papuka. Koju tek treba otkriti. I nije slučajno da je upravo tamo u mračnome, mističnome srednjemu vijeku, utočište odabrao voćinski vlastelin Josip Janković. Jer Papuk se ne otkriva trčanjem ni u jedan dan. Njegove staze zahtijevaju prisutnost. Ovim člankom opisujem izlet, kojega smo kroz dva dana proveli na Papuku u sklopu izleta sa planinarskim društvom Glas Istre iz Pule. Izlet smo odradili prema planu i to prvi dan Velika – Lapjak – Nevoljaš – Jankovac,a drugi (kišni) dan Jankovac – Češljovački vis – Velika.
Papuk: inspiracija šume
Naravno, unatoč činjenici da sam o slavonskim gorama već pisao, sigurno je da je ovo prvi članak o Papuku. A bez obzira da li o nečemu pišemo po prvi puta na blogu ili je već bilo, korisnih informacija o lokacijama koje posjećujemo nikad dosta. Jer znanje je poput planinarske staze, kada misliš da poznaš svaki njen dio, svakim korakom, ona te uvijek iznova iznenadi i predstavi nešto novo. A u ovom slučaju budući da je Papuk po prvi puta na našem blogu, to znači da o njemu ne znamo gotovo ništa i prije nego stupimo u sam park prirode, to zahtijeva detaljniju obradu, primjerice reljefa i krajolika. Stoga prije nego li krenem sa opisom konkretne rute, ovdje prilažem par zanimljivih uvodnih činjenica o samom parku prirode Papuk.
Papuk. Inspiracija šume, staza, krošnji stabala, šuma vjetra, lišća. Papuk. Nadahnuće brežuljaka, starih utvrda, slapova, vode, šetnica, špilja. Papuk. Gotovo sve što nije ravno i ispunjeno je stablima javora, jasena, kestena i čini razvodnicu između Save i Drave. Papuk. Inspiracija koju sam po prvi puta doživio u ranu jesen. Boje su bile guste i zrele, zrak hladan i čist, a jutro pravo jesensko kišno. Dva dana hodali smo njegovim stazama, iz Velike prema Jankovcu pa natrag preko kišnog Češljovačkog visa — kroz šumu, povijest i tišinu.
Mala povijest park prirode Papuk: čuvar tišine i zlatne Slavonije dio je baštine UNESCO-a
Na sjevernom rubu Požeške kotline, Papuk se smatra zelenim srcem Slavonije te uz Psunj, Krndiju i Dilj goru čini okosnicu njezinih visinskih krajolika. Iako mu visine rijetko prelaze 900 metara, njegov karakter ima sve odlike pravog gorostasa: strme padine, guste šume, miris zemlje i vode koja urezanim dolinama teče prema Podravini i Požeškom polju.
Papuk je prirodna granica između Save i Drave, ali i prostor u kojem se susreću dvije Slavonije – ravničarska i brdska. Njegovi najviši vrhovi, Papuk (953 m) i Ivačka glava (913 m), tek su točke u nizu blagih, šumovitih uzvišenja koja skrivaju potočne doline i staze što vijugaju kroz najnetaknutije dijelove regije. Zbog takove svoje iznimne ljepote i raznolikosti, Papuk je 1999. godine proglašen Parkom prirode – prvim u Slavoniji. Park se prostire na više od 336 km², a obuhvaća i dio susjedne Krndije, tvoreći jedan od najočupanijih krajolika kontinentalne Hrvatske. Često ga nazivaju čuvarom zlatne Slavonije, jer upravo on štiti plodnu Požešku kotlinu, poznatu i kao Zlatna dolina – kraj gdje se vinogradi protežu sve do horizonta, a zemlja i vino dijele istu toplinu.
No Papuk nije samo prirodna ljepota. To je i priča o vremenu koje nadilazi ljudski život – o stijenama koje pamte nastanak kontinenata, o tlu koje skriva tragove davnih mora i o naseljima koja su rasla u skladu s ritmom prirode. Zbog svog geološkog i kulturnog bogatstva, Papuk je 2007. godine postao prvi hrvatski geopark, uvršten u UNESCO-ovu svjetsku mrežu geoparkova — među najvrijednije prirodne prostore Europe.
Svijet flore i faune isprepleten prostorom nekadašnjega Panonskoga mora
Teško je na prvu zamisliti, ali dok danas hodaš po šumama Papuka, zapravo koračaš po nekadašnjem morskom dnu. Ovdje su se, prije milijune godina, valovi Panonskog mora razbijali o otoke čiji su vrhovi danas naši brežuljci. Zato i ne čudi što Papuk i danas u sebi čuva fosile dupina, školjki i morskih pasa — tihi podsjetnik da je ova slavonska planina imala svoje more.
Ako te zanima ta prastara priča o vodi, kamenu i vremenu, možeš posjetiti Kuća Panonskog mora. Prikazuje fosile iz vremena kad je Slavonija još disala pod površinom oceana. Na žalost mi je nismo stigli obići, ali dok pronalazim njeno postojanje uvrštavam je za neki idući posjet. Ipak, ono što Papuk danas čini posebnim jest kako sam već i napisao šuma koja diše.
Svaka padina ima svoj ritam: sjeverna je hladnija, duže zadržava snijeg i vlagu, dok je južna otvorenija, s više sunca i blagosti u zraku. Zato svaka šetnja na Papuku ima drugi ton, kao da hodaš kroz dvije planine u jednoj. Najpoznatiji njegov dragulj svakako je Jankovac: kotlina u kojoj se planina otvara i pokazuje svoje najnježnije lice. Dva jezerca, slap Skakavac, špilje, livade i staze koje se gube pod krošnjama. Do njega smo i došli. I tek ostaje za ga opisati kroz prikaz izleta. No prije toga dozvoli mi još da kažem, kako Papuk ima dugu planinarsku priču.
Planinarstvo i Papuk
Kada je još u 19. stoljeću, voćinski vlastelin Josip Janković otkrio ljepotu Jankovca i otvorio ga prvim izletnicima iz Osijeka, nitko nije mogao slutiti da će iz te ljubavi nastati jedno od najstarijih planinarskih društava u Hrvatskoj PD Bršljan, osnovano 1895. godine. Od tada do danas, Papuk je ostao škola prirode i tišine za generacije slavonskih planinara.
U Velikoj, Požegi i Osijeku gradile su se planinarske kuće, uređivale staze i domovi, a u proljeće se i danas obilježavaju tradicionalni pohodi Papučki jaglaci, kad tisuće ljudi kreće put planine kako bi dočekali njezino buđenje. Jer, hodati Papukom znači doslovno hodati kroz vrijeme. I bez velikih riječi, Papuk jednostavno zna kako će te dočekati. Njegove staze nisu teške, ali su dugačke. Vrhovi nisu visoki, ali su šumoviti, i svaki korak ima mekanu podlogu zemlje koja ne umara, nego poziva. A upravo taj poziv je jedan od dobrih razloga da konačno počnem pisati o našem dvodnevnome izletu na Papuku.
1. Dan: Velika – Velički grad – Lapjak – Nevoljaš – Jankovac
Kada smo u rano jesensko jutro iz Istre krenuli put Slavonije znao sam da će nas Papuk dočekati u jednome od svojih najljepših ruha. Pogotovo jer je vremenska prognoza davala dobre naznake za isto. Tako je i bilo. Na autocesti Zagreb – Slavonski Brod pratimo izlaz Nova gradiška. Vozimo se kroz Trenkovo, Požegu i dolazimo do mjesta Velika.
U kojoj se zaustavljamo točno u centru. Ispred župne crkve sv. Augustina (273 m) sa franjevačkim samostanom iz 16. stoljeća. Čitam da se u njemu nalazi i dijecezanski muzej, pravo malo blago za sve koje zanima povijest Požeške kotline. Kako mi sa grupom danas ne stignemo u muzej jer to bi potrajalo do noći, spremamo stvari i čekamo znak za pokret, našega glavnoga vodiča Dejana. I uz čitanje kako Velika ima dugu povijest, jer je još u 15. stoljeću ovdje stajao kaštel plemićke obitelji Velyke krećemo sa našom dvodnevnom pustolovinom na Papuku.
Velika – Velički grad
A prije nego li Veliku ostavimo u nizini potrebno je dodati još par činjenica. Koje vidimo krećući se markacijom prema samoj stazi. A to su tobogani i građevine. Naime, Velika nije poznata samo po starini. Ona je i živo, toplo izletište, termalno kupalište i toplice. Primjerice, kad se nakon ture s Papuka spustiš dolje za vrijeme hladnih jesenskih dana, topla voda (28°C) iz vapnenačkih izvora prava je nagrada za umorne noge. Kako mi nismo imali hladni jesenski dana (možeš misliti barem prvi), ostavljamo te vodene priče iza sebe i krećemo put šume. Prva točka koja nam se otvara je Velički grad (ili Turski grad).
Ostaci utvrde na 452 m. visine, bivaju jedni od osam srednjovjekovnih gradova Papuka. Iako nema podataka o njegovom nastanku, zna se da su 15. stoljeću njime vladahu vlastelini Velički i njihovi rođaci Beketi (isprava o diobi iz 1435.), a prije dolaska Turaka spominju se i plemići Štivići. Za vrijeme osmanske vladavine biva vojna utvrda, a nakon toga…ništa, ostade ruševina. Imao je najmanje dva kata.
Velički grad – Lapjak
Od gradine najprije kroz šumu, zatim kamenitim hrptom kroz 30′ otvori nam se ustvari jedna od najupečatljivijih scena ovog našega dvodnevnoga izleta. Kako to, pa tek je počeo? Da, ali kad kažem najupečatljivijih pri tom mislim ponajprije na vidike. Sjećaš se kada sam u uvodu spomenuo da se usponom otvori nizina i da ne čezne, poručujući nam da je još uvijek tu? Ali isto tako sam napisao i da su vrhovi Papuka tajanstveni jer su obrasli šumom. To je istina, sve točno, nema sumnje u istinitost navoda koje sam pronašao u planinarskoj literaturi i web izvorima (Poljak Ž., PP Papuk).
A ti će se navodi veoma ubrzo i pokazati u praksi vidljivim samim stupanjem na vrh Lapjak. Ali prije toga….rekao bih da su Tauberove stijene, prije vrha zaista prava inspiracija vidika. Jer oni nam se ustvari otvore u svojem najljepšem poslijepodnevnom svjetlu: od Velike koja nam je kao na dlanu pa sve do čitave Požeške kotline. Sam vrh Lapjak (667 m) dostiže se nakon ovoga vidikovca stazom kroz šumu za nekih 5 minuta. Šumovit vrh tipičan je za Papuk i skriven je od vidika. Prvo područje, točka 2 u HPO (barem mojoj s izdanjem iz 2018.)
Od Lapjaka preko Nevoljaša do Jankovca
Ukoliko išta pokazuje pravu istinsku snagu Papuka, ispod njegove pitomosti to je reljef staze koja se kreće šumovitim krajolikom do vrha Nevoljaš. Lovačke čeke, stabla, livade. Teren koji ne traži trčanje, već pruža motivaciju koja te obuzme da hodaš, čak i kada misliš da ne možeš Jer, ovaj je krajolik toliko živopisan, da oni brži neće imati potrebe trčati, nego se prilagoditi sporijima u grupi. A tako je i bilo u našem slučaju. Odnosno, barem kod nas, rekao bih.
Nevoljaš (740 m), kojega dostižemo kroz nekih manje od sat vremena hoda, otvori nam se za poslijepodnevnog sunčevog svjetla sa svojom metalnom piramidom i ostacima nekadašnjeg skijališta Jezerce. Priroda je već sve preuzela natrag: trava, šuma i mir. Ali zato se sa hrpta, odnosno vrha piramide otvara pogled na slojevite šume, Jankovac negdje u daljini, skriven među krošnjama, ali i nizinu od Požeške kotline prema Mađarskoj. E sad, za pojmove Papuka, ovdje opet ću ponoviti pojam vidokruga, koji je na neki način „umjetan“ ali iznimka. Prva konstatacija je točna zato jer se posebice otvori gledajući ga sa piramide. A druga, zato jer bi bez piramide bio znatno manji. Ali kako bi za razliku od ostala dva vrha (Lapjak i Češljovački vis) koje imamo u planu izleta od naša dva dana na Papuku, ipak bio i bez piramide, mogu reći da je Nevoljaš iznimka, a ne pravilo. Točke u HPO-u nema, kao ni u obilaznici SPP-a, ali to ne znači da ne možeš uzeti pečat sa vrha sa svoju evidenciju.
Preko planinarske kuće Jezerce do Jankovca
Spust prema Jankovcu traži pažnju. Ali ne odmah. Staza se prvo uvija i otkriva nam (trenutno) bivšu postaju žičare, koja nas podsjeća da je nekoć je ovdje bilo uređeno skijalište dužine 522 metra, s visinskom razlikom od 131 metar. Gorska služba spašavanja iz Požege sagradila je žičaru 1984. Nakon postaje spuštamo se do planinarske kuće Jezerce (725), koja je ustvari i dom HGSS-a. Sagradili su je članovi GSS-a Požega 1984. Zgrada je zidana jednokatnica, čiji gornji kat služi dežurnim spašavateljima.
Staza dalje vodi prema Jankocvu, gubeći ustvari nadmorsku visinu. Na ovome djelu za vlažnoga vremena biva dosta blata, stoga kretanje kroz spust iziskuje znatan oprez. U našem slučaju, kako se korijenje skriva pod lišćem, zemlja biva skliska od jesenskih kiša. Ipak, kad se napokon pojavi ravnija staza kroz šumu i vidik prema cesti, znaš da si blizu. To je ustvari to. Jankovac ti se otvori sa svoja dva jezerca i domom u pozadini, potpuno neočekivano, potpuno drugačije nego kako sam ga zamišljao. Dostigli smo ga kroz nešto više od 4 sata hoda uz pauze od Velike. No unatoč toj činjenici, naše hodanje za prvi dan ne završava. Lagao bih da napišem kako tek počinje, ali drugim riječima tu „priči nije kraj“. Sada ostaje za vidjeti ustvari onaj poseban dio, onaj o kojemu se piše. A radi se poučnoj Grofovoj stazi.
Večernji obilazak Grofove staze na Jankovcu
Na Papuku, u srcu njegove šumovite tišine, skriva se dolina na kojoj bi lako mogli zavidjeti i najveći stvaratelji romantike. Smješten na nadmorskoj visini od 475 metara, okružen stoljetnim bukvama i obroncima što ga zatvaraju sa svih strana, Jankovac je poput zelene doline u kojoj se skupljaju svjetlo, voda i mir. Dva mala jezera, meke livade i stalni šum izvora čine ga jednim od najljepših prirodnih kutaka Slavonije. Čije je ime po prvi puta zabilježeno 1801. Dva mala jezera, slap Skakavac i dolina okružena šumom kao zidom. Tu je planinarski dom Jankovac, o kojemu ćemo reći nešto više kasnije.
Za početak ću samo reći da smo se prije odlaska u dom, zaputili jednostavno u večernji obilazak Grofove staze. Staza započinje tik uz jezero, na desnoj strani doma. Uska zemljana staza ubrzo nas vodi uzbrdo, pored izvora čija voda već stoljećima napaja ovu dolinu. Uz stazu su drvene ploče s opisima biljnog i životinjskog svijeta, ali u polumraku koji se spušta, više osjećamo nego čitamo — sve mirise, tišinu, čak i lagani šum iz dubine zemlje.
Ubrzo se drvenim stepenicama uzdižemo do špilje u kojoj biva sahranjen grof Josip Janković (1780-1861), čovjek koji je Jankovac pretvorio u ono što danas jest. Ovdje je, krajem 19. stoljeća, sagradio lovačku kuću, dao iskopati dva jezerca i skrenuo izvor preko stijene stvarajući slap Skakavac. Njegova je želja bila da u toj dolini, koju je toliko volio, pronađe i svoj vječni mir, a tu je boravio od 1840. do 1861. godine. Grobnica mu se nekoć nalazila u špilji iznad izvora, no danas je sarkofag smješten u drugoj pećini, na sigurnijem mjestu. Stajali smo pred njom u tišini, dok se svjetlost čeone lampe odbijala od kamena, a šuma disala oko nas.
Dalje staza prolazi uz takozvano staklarsko groblje — mjesto gdje su sahranjeni prvi stanovnici ove doline, njemački staklari koji su se ovdje doselili još u 18. stoljeću. Oni su podigli malu staklanu poznatu kao “staklana na Skakavcu”, a njihov je život bio neraskidivo povezan sa šumama Papuka, od koje su uzimali pepeo za taljenje stakla. Danas su ti grobovi jedva vidljivi, obrasli mahovinom, ali nose tihu plemenitost vremena koje više ne postoji.
Dok se spuštamo niže i čitamo zanimljive činjenice o Papuku, na tablama, između kojih i onu da je 65% puma na Papuku čini bukva, čujemo se sve jači šum: slap Skakavac. Doduše, dio grupe se već razvodnio kada smo se skupili u zadnji dio grupe, dolazeći do samoga slapa. Od kojega u Slavoniji nema višeg ni poznatijeg. 30 metara visoka zavjesa vode slijeva se niz stijenu i gubi u zelenilu, a njezin se glas razliježe dolinom poput disanja planine. U kasnom svjetlu dana slap se doima blagim, gotovo snenim. U rujnu, kada vode nema u izobilju, Skakavac pokazuje svoje mirnije lice, ali i tada djeluje snažno i dostojanstveno. Od slapa staza nas pod stijenama diže prema cesti. A ista nas preko etno imanja dovede natrag do planinarskoga doma. Svakako mogu ovdje napisati „Budući da smo Grofovu stazu prohodali za vrijeme večeri imala je posebnu čar“, ali neću. Jer nije mi cilj pisati AI tekstove. Nego realne tekstove.
I da, istina je, da Grofova staza uvijek ima posebnu čar. Jer je, poput svake točke u prirodi, samim time zanimljiva sama po sebi. Ali…činjenica jest da smo je doradili navečer. A to znači da ću joj se svakako (barem pokušati) vratiti i za vrijeme dnevnoga svjetla, odnosno sunčanoga dana. Jer…tada su fotografije jednostavno bolje. Kao i boje. A za potpuni doživljaj je potrebno barem dvoje. Ili nije kada je riječ o prirodi? Kako god, nas je bilo 37 u grupi i pred nama je bila noć, koja nas je dijelila od drugoga dana. Prognoze nisu davale povoljno vrijeme za jutro, no unatoč tome druženja u planinarskom domu Papuk nije nedostajalo. Posebice prepričavanja planinarskih aktivnosti provedenoga dana.
Planinarski dom Papuk
Za stolom, uz tanjur toplog jela i čašu slavonskog vina (ili piva ovisno o želji), vrijeme uspori. Razgovori šumore, a vani se spušta sumrak. Šuma se smiruje, voda tiho teče niz kamen. U Jankovcu sve ima svoj ritam, polagan, dubok, umirujući. Jer priča o planinarskome domu Jankovac ovdje postoji od davne 1934. kada biva podignut prvi dom. Za vrijeme rata biva spaljen, ali na njegovom mjestu 1951. PD Jankovac (HPD Bršljan Jankovac) iz Osijeka gradi drugi dom.
Taj je izgorio pak 1987. kada je izgrađen novi. Domom je opremljen i nudi punu hotelsku i restoransku uslugu. Večer je tiha. Kad ase izađe van, noć narušavaju jedino svjetla doma, a izuzev pjesme iz doma, čuje se na trenutak samo pokoji šum vjetra. Ili gotovo niti to. Jer noć se činila toliko mirna da je na trenutke vani vladala potpuna tišina. Tišina koja je hvatala noć, kada se svjetla skroz pogase. A noć uvijek nosi svoje „čari“. Ovoga puta osjetan pad temperature iako je rana jesen ali i zvuk prvih kapi kiše…kiša.
Tehnički detalji za 1. dan: Velika-Velički grad-Lapjak-Jankovac plus razgled Grofove staze
- Početak staze: crkva Sv. Augustina, Velika
- Parking: parking preko puta crkve ili preko puta bazena
- Naplaćuje li se ulaz?: Da, cjenik se nalazi na stranicama PP Papuk.
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 13 kilometara (sa razgledom Grofove staze), a prođe se za pet i pol do šest sati, ovisno o kondiciji planinara. Staza spada pod K2 (kondicijski umjereno zahtjevna) i T1 (tehnički nezahtievna). Savlada se visinska razlika u iznosu od 850 metara stoga spada pod VR3 (zahtjevna staza).
2. dan: između kiše i tišine – uspon od Jankovca na Češljovački vis i spust u Veliku
Probudila nas je kiša. Sitna, uporna, ona vrsta koja ne hladi, nego samo polako natapa svijet, kao da ga želi probuditi. U tome je donekle i uspjela. Ukoliko zanemarimo budilice. Dolina Jankovca bila je umotana u oblake, a jezera mirna poput ogledala. Para se dizala iz zemlje – topli dah šume koja se budi. U toj tišini, u kojoj su se čuli samo kapljice i naše korake, sve je imalo neki mekši ton, gotovo sakriveni sjaj. Možeš misliti sjaja kad se moraš pripremiti na hodanje po kiši. Ali to ne znači da sjaja nije bilo, jer doručak u domu je bio i više od toga. Unatoč kiši razgovori ali i pitanja, zabrinuta lica. Ta zabrinutost je splasnula kada smo dobili informaciju da se dijelimo u dvije grupe. Kako reče glavni vodič. Dobivam zadatak da se pridružim jačoj grupi za Češljovački vis. A u njoj se broji nas 14.
Krenuli smo uz rub šume po makadamu slijedeći oznake. Papučka šuma brzo nas je progutala, a put se počeo penjati, gotovo odmah u strminu. Kiša je postajala jača, ali njezin je ritam pratio naš hod. Kapljice su se slijevale niz rukave, blatnjavi koraci utiskivali su se u zemlju. Ne mogu reći da nismo žurili. Jesmo. Jer do vrha treba doći. Svaki korak bio je ritam disanja. A disati ustvari nije teško kada osjećaš miris jeseni u zraku. Unatoč kiši. prolazimo par puta oznake za vrh, koji se ne čini nikako blizu. U konačnici, kroz sat i pola ukaže nam se drvena piramida – Češljovački vis ( 825 m), daleko iznad svijeta. Kažem daleko, jer kiša nema prevelike namjere prestati. Na sreću ovdje drvena piramida nudi prostor za okrjepu i „stabilizaciju“.
Mijenjam robu za prvu rezervu (za to između ostaloga u ruksaku i služi) dok čekamo ostatak ekipe koji trče po pečate (za to uostalom i služe). Na ovima koje smo prve uzeli piše SPP, a ne HPO. Kada biram između prve rezerve ili naziva pečata ipak biram ovo prvo. A to se u konačnici kasnije pokazalo i jako dobrom odlukom. Uostalom, u nazivu same obilaznice i piše: “Kao dokaz obilaska, priznat će se i otisak žiga neke druge obilaznice, uz uvjet da se taj žig nalazi na kontrolnoj točki ili neposredno uz nju.“
Spuštajući se od vrha, igra oblaka, vjetra i vepra. Da, jer i njega smo vidjeli. Ili prije bolje reći on nas, obzirom na brzinu trčanja kroz šumu. Planinarsku kuću Trišnjica zaobilazimo. Raspršeni oblaci, mokro kamenje i vidici koji se otvaraju u svim smjerovima: zeleno, beskrajno i tiho. Prije same Velike pogled prema starome „Veličkome gradu“ koji nas podsjeća da smo dan prije tamo negdje počeli izlet. Samo dan prije? Tko bi rekao. Jer, obzirom na sve doživljeno, čini mi se kao da je prošlo tjedan dana. Ali to i je cilj planinarenja: doživljaj. Odnosno doživjeti planinu. Jer, u trenutku kada se spustimo do planinarske kuće Lapjak. na sjevernom rubnom području Velike sjedamo i puštamo da vrijeme klizi. Iako dom ne radi, veseli nas da kiša prestaje. I tada osjećamo kao da šuma nakon kiše diše dublje. Posebno oni koji imaju sa sobom „prvu rezervu“ robe. Jer za drugom iz ruksaka više nema potrebe, a ona treća iz busa može se na miru čekati. Posebice kad znaš da te čeka još pravi slavonski ručak. I naravno da nam se prvobitni plan pokreta povratka pomaknuo za koji sat. A to ustvari nije i ne može biti nikako pogreška, nego samo znak da je izlet bio efikasan.
Dva dana na Papuku, a čini se kao što sam već i napisao tjedan. U tom rasponu sunca, noći i kiše, u toj šumi i među svim tim nijansama zelenog, vrijeme kao da se rastegnulo. Možda zato što je sve bilo sporo, možda zato što smo hodali onako kako priroda diše – korak po korak, bez žurbe, između kiše i tišine.
Korisne informacije za spust stazom Jankovac – Češljovački vis – Velika
- Staza: Jankovac – Češljovački vis – Velika
- Ukupna duljina: oko 15 km
- Vrijeme hodanja: 4 sata, gotovo bez pauzi
- Zahtjevnost: kondicijski umjereno zahtjevna, tehnički nezahtijevna
- Smještaj: Planinarski dom Jankovac (10 soba, 74 ležaja, restoran)
