Uspinjući se planinsko vinskim cestama, koje nas najprije dovedu do izletišta Poljanice, a zatim nastavljajući hodom stazom kroz šumu do vrha Plešivica (779 m), otkriti ćeš sve razloge zašto je planinarenje inspirativna aktivnost. A pridodajući k tomu još i spust kroz autentično selo Kotari, Plešivica će ti pokazati razloge zašto ćeš joj se htjeti vratiti.
I opet zaostaci u pisanju. A to nije niti čudi, jer očito ne mogu toliko napisati koliko mi možemo planine pregaziti. Konkretno glede tematike sljedećega članka, kada zbrojim plus i minus, prošlo je gotovo godinu dana otkako sam po prvi puta bio na ovoj stazi, koja se nalazi na istočnom dijelu Samoborskoga gorja. Možda nije slučajno da sam upravo zato, baš sada, odabrao nju za objavu, kada je ponovno jesen pokucala na vrata. Da, znam, nerijetko čujem od planinarskih kolega-ica koji (ponekad) zalutaju na Putokozu „uvijek kasniš s objavama, a za slanje fotografija od izleta (da i ne spominjem) pitaj nas za dozvolu kada možeš objaviti, možda kroz koju godinu“. Svakako, slažem se da su najbolja sjećanja ona koja imamo par dana nakon izleta ili čak na izletu samome (otkrio sam doduše tajnu, da nekad pišem planinareći), pa su i objave odmah nakon posjeta određenome području ili vrhu ujedno tada i najboljega dojma. A budući da za sve to treba naravno prostora i vremena, upravo u te dvije činjenice leži i portal Putokoze, sa kojim pokušavam kroz ovakve staze prikazati jedan drugi svijet.
A ustvari taj drugi svijet nije daleko od nas. Jer iako se nama u civilizaciji protok vremena ponekad čini enorman u eri brzine, ovakve staze ostaju tamo gdje jesu. I svaku jesen pružaju gotovo isti šarm. Doduše, prirodoslovnim rječnikom ne može se reći da je staza ista kao lani. Jer ona nije i ne može biti ista ni isti dan, a kamoli nakon godinu dana. No, ukoliko je markacija dobro održavana, ukoliko se po njoj hoda, a u šumi nema neke ljudske intervencije ili nepogode, tada su planinarski gledano točke na njoj nepromijenjene. No, budući da je svaki izlet jedinstven, kao i dan na stazi tako je i svaki članak na neki način jedinstven i posvećen upravo tome danu i tome izletu. Jer šuma, kao i slovo na papiru, ima svoj put, svoj život.
Da skratim, mogao sam samo napisati „mi smo ovu stazu posjetili jednoga jesenskoga dana i otkrila nam je zašto je planinarenje inspirativna aktivnost“. Ali nisam. Jer kako sam i rekao, budući da je svaki izlet jedinstven, iskrenost se cijeni i stoga mislim da je bitno naglasiti da sam na stazi bio prije godinu dana. Uostalom tada sam bio na 39, još uvijek u svojstvu vodiča pripravnika. A budući da sam već imao potrebu naglasiti ovo „pripravnika“, smatram da se glede odnosa šume i mene ništa nije znatno promijenilo ni sada u svojstvu planinarskoga vodiča. Jer iako, sa novim znanjima, koje doduše treba stalno obnavljati, stava sam da smo svi mi na neki način pripravnici u prirodi čitav život. Jer priroda je uvijek ona koja je korak ispred nas, stoga i kad mislimo da smo pripremljeni na nju ustvari nismo. Doduše, opet radim rez i reći ću da priprema koju spominjem nije baš toliko potrebita i za Plešivicu, čije su staze posebne, blage i jednostavne, gotovo pa otvorene svakome tko poželi zakoračiti u njezinu tišinu. Iako to automatski i ne znači da osnovnu opremu (čeona, voda, adekvatna obuća) trebamo ostaviti kod kuće. No, da ne duljim s osobno filozofskim uvodima, prešao bih na detalje i o iskustvu predivnih staza Plešivice.
Izletište Poljanice pristupna točka za uspon na Plešivicu
Iako je uspon moguće kombinirati kroz više prilaza, mi smo odabrali onaj klasičan. Početna točka je izletište, odnosno prijevoj Poljanice (581 m), pored restorana Klet Poljanica. Pristupi:
🚗 🚌 Iz Samobora. Prema Plešivici se može krenuti automobilom preko sela Rude u smjeru Jastrebarskog, sve do prijevoja Poljanice, udaljenog oko dvanaestak kilometara. Tamo se nalazi restoran s mogućnošću odmora i parkiralištem u neposrednoj blizini. Do Poljanica se može stići i javnim prijevozom – autobus vozi do Gornjih Ruda, a odatle vodi ugodna planinarska staza kojom je do prijevoja potrebno nešto više od sat vremena hoda.
🚗 Iz Jastrebarskog. Vinska cesta vodi nas od centra Jastrebarskoga u smjeru Samoborskoga gorja. Treba slijediti pravac za Samobor, odnosno selo Braslovje. Na prijevoj Poljanice stiže se prije sela, budući da se nalazi iznad njega.
Opis kružne staze Poljanice – Plešivica – Kotari – Poljanice
Iako se svakako uspon na Plešivicu, može odraditi usponom i silaskom po istome pravcu, to bi bila ustvari šteta. Jer, odabirom ovakve staze, koja nam se ukazala sam po sebi (budući da gotovo uvijek kad je to moguće sa vrhova biram drugu stazu) otkrili smo ne samo vrh, već i mnogo ostaloga što Plešivica pruža. A pruža sasvim dovoljno, za spoznati zašto je planinarenje ustvari impresivno. Stoga, prije nego opišem samu stazu, reći ću nešto više o samoj Plešivici. Osim što predstavlja sam naziv vrha, na kojega smo se popeli, Plešivica čini i područje istočnoga djela Samoborskog gorja, prepoznatljivoga po svom dugom hrptu koji se proteže u smjeru istok – zapad. Na zapadnoj strani taj se greben spušta do prijevoja Poljanice, kroz koji prolazi cesta što povezuje Samobor i Jastrebarsko. Na suprotnom, istočnom kraju, završava markantnim Okićem, stjenovitim vrhom koji se izdiže poput stražara nad krajem.
Na oba kraja grebena planinari mogu predahnuti – kod Poljanice se nalazi restoran Klet Poljanica, a podno Okića planinarski dom Maks Plotnikov. Ime same planine Plešivica dolazi iz kajkavskog oblika „Plješivica“, što je u starom govoru značilo „ćelava, ogoljena“. Vjerojatno je u vrijeme kada je vrh dobio ime bio kamenit i bez šume, za razliku od današnjeg obraslog vrha. Sam zaključak iz toga podatka kojega pronalazimo u knjizi Ž. Poljaka, Hrvatske Planine je vjerojatno logičan slijed tadašnjega načina života. A on je bio napose usmjeren na planinu. Planina je ta koja je bila izvor života, budući da su se površine koristile pretežno za čuvanje ispaše. Ovaca, krava i naravno da koze nećemo zaboraviti spomenuti.
Južne padine Plešivice pak odišu drugačijom slikom: tamo se niz obronke spuštaju vinogradi, po kojima je cijeli kraj poznat. Podno njih se smjestilo nekoliko sela, a najpoznatije je planinsko selo Plešivica, gdje vinogradarstvo i danas čuva dugu tradiciju ovoga kraja.
Između magle i sunca: naš jesenski uspon na Plešivicu
Na parkiralištu Poljanice jutro nas dočekuje tiho, gotovo nijemo, kao da šuma još spava. Iako je prognoza dobra, magla se stalno uvlačila među prilazne seoske ceste kojima smo se uspinjali od smjera Samobora. Doduše, nakon Samobora par zraka sunca bile su obećavajuće, no prolaskom kroz Braslovje sve se promijenilo. Unatoč tome što magla biva svuda oko nas – gusta, vlažna, odlučujemo se na uspon. Zakoračismo preko ceste na stazu koja nas vodi naravno uzbrdo, uvlačeći pod krošnje. Točnije, spajamo se na „Jaskanski planinarski put“.
U šumi u kojoj vlada jedna posebna jesenska tišina, hodamo usporeno. Jer jesen je čini se već obojila put. A čari jeseni treba spoznati. Neću svakako napisati da je jesenski uspon „više od uspona“. Ali ću napisati da se već osjećalo kako lišće lagano šušti pod nogama. Možda gle čuda, ipak biva početak listopada. Unatoč toj činjenici, u zraku je bilo sparno, a da nema magle činilo mi se gotovo i toplo. A da će se ta toplina dana ukazati u svom pravom svjetlu, ubrzo ćemo i spoznati. No prije samoga dolaska na vrh htio sam reći da svaka boja od bakrene do zlatne djeluje kao da je namjerno ostavljena baš za nas. Lišće, već požutjelo ali ne u potpunosti. Svaki korak je blag, usporen, kao da nas sama Plešivica poziva da ne žurimo, da joj pristupimo s poštovanjem. I doista, u takvom ritmu, i najmanji detalji postaju važni: gljiva uz put, kap rose na grančici, a posebno – crni daždevnjak, što polako prelazi preko vlažne zemlje. U njegovoj smirenosti ogleda se cijela filozofija ovoga puta.
Staza se uspinje do hrpta, a s hrpta pogled počinje otkrivati obrise planine. I da, još uvijek nosim duge rukave. Ipak, magla nas još uvijek prati – kao veo koji skriva, ali i štiti. Hodamo dalje, mirno, korak za korakom, dok se pred nama ne ukaže drvena silueta piramide na vrhu Plešivice. I baš tamo, na 779 metara, događa se ono neizbježno čudo planinarenja: magla se razmiče, a kroz rastrgane oblake probijaju se zrake sunca. Kao da je cijeli uspon bio putovanje do tog trenutka – da svjetlost, nakon tame i vlažnog daha šume, zablista snažnije: stigli smo na vrh Plešivice.
Vrh Plešivica (779 m): spoj vidika i planinarske povijesti
Vrh Plešivica (779 m) čini mali kameni zaravnak okružen šumom. Nismo znali hoćemo li taj dan na vrhu išta vidjeti osim sjene stabala, ali baš u trenutku kad smo zakoračili na vrh, magla se počela razmicati. Pred nama se ukazala željezna piramida, visoka i dostojanstvena, obasjana iznenadnim zrakama sunca. Činilo se kao da nas je planina pustila tek kada je bila spremna otkriti svoju tajnu. Ona kao i kod svakoga vrha leži prije svega u samim vidicima, koji se protežu u daljinu prema nizinama Jaske. Vide se Pokuplje, Zagreb, Hrvatsko zagorje. No na dalje, kao i svaka planina, tak i vrh Plešivice ima svoju priču, svoju povijest. Jer, kako sam već i pisao u nekim tekstovima, pa čak i u ovome danas planina i čovjek bivaju usko vezani. A podaci koje sam pronašao o Plešivici dokazuju da čovjek posjedovaše ovdje znatnu planinarsku prisutnost.
Piramida na vrhu Plešivice (779 m) visoka je pet metara, s metalnim ljestvama koje vode do vidikovca. Podigli su je 1957. godine planinari iz zagrebačkog društva „Kapela“ (nekada „Rade Končar“) zajedno s PD-om Jastrebarsko, u čast 80. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj. Dok sam se penjao po sve više ugodnom a manje hladnome željezu, budući da ga sve više obasjavaju zrake sunca, sjetio sam se kako sam o svemu tome čitao u knjizi Željka Poljaka Hrvatske planine. Tamo (Poljak Ž., Hrvatske planine, Zagreb 2001., str 117) piše da je baš na tom mjestu još 1881. godine Hrvatsko planinarsko društvo podiglo prvu piramidu – drvenu, visoku deset metara – i malu kolibu, svojevrsni „čardak“ za zaštitu od nevremena. Da, isti naziv poput vrha istoimenog naziva (Čardak), na Dilj gori. Nacrt za piramidu dao je Milan Lenuci, u najvećem dijelu poznat po oblikovanju i uređenju parkova Donjega Zagreba (Lenucijeva potkova), kao i uređenja Dolca, Kaptola i samoga Trga bana Jelačića. Uz sve ove projekte, pronašao je tako vremena za nacrt ove piramide na Plešivici (1881) kao i one na Sljemenu 1887.
Kasnije, 1905. drvenu konstrukciju zamijenila je željezna piramida, koja je 1924. obnovljena, ali ju je vrijeme, a još više ljudska nepažnja (koju na žalost nerijetko u planini ponovo vidimo i dan danas), ostavilo ranjivom. Ipak, upornost planinara uvijek ju je vraćala na noge. Ljudi iz ovoga kraja vrh i danas zovu Čerga, po nekadašnjoj kolibi, dok se najviši greben Plešivice često naziva „Tri kralja“, možda po tri jasno izražena vrha. I tako dok čitamo o povijesti vrha, koja je ustvari i istaknuta na tabli, gotovo i zaboravljam da se Plešivica nalazi u 5. području dnevnika HPO-a, kojega (ponovo) ovoga puta nisam zaboravio. Jer, već neko vrijeme ne zaboravljam dnevnik sa sobom. I dok je dan sve više ukazivao na svoju toplu jesenku narav, koja je postala dominantna odlaskom magle, mi smo sve više gledali u daljinu, odabirući stazu za spust.
Spust stazom Plešivica – Kotari
I tako kako to biva pronalazimo za spust stazu, koja nas doduše prvo odvlači na drugu stranu. No unatoč tome, biva zanimljiva, a otvara mi i nove ideje za izlet. Radi se o pravcu prema Okiću. Spuštajući se niz šumski greben Plešivice, magla se već bila potpuno rastočila među granama i jesen je šuštala pod nogama, kad smo stigli do raskrižja prema Okiću. Budući da bi u tome pravcu bilo moguće kombinirati ujedno i uspon na Oštrc, od toga ipak odustajemo, odlučujući uživati u sporosti šume i nastaviti spust u pravcu sela Kotari. Upravo taj pravac nam otvara i jednu drugu dimenziju Plešivice, koja traži da se je istražuje laganim korakom, da se je osluškuje, da se vidi, da se diše.
Kad smo napustili šumu, došavši na cestu pred nama se otvorio predivan prizor jesenskoga stabla i Okića u daljini. A to je bio samo uvod u autohtono selo Kotari, koje biva pred nama. Iako na samo pola sata udaljenosti od Zagreba, ovdje još uvijek vidimo kuće izgrađene u autohtonom stilu. Mnoge od njih, podsjećale su na upornost ljudi koji su ovdje živjeli generacijama. U dvorištima plastične kante pune kišnice, starinski alati naslonjeni na zidove, pokoji plug – sve to kao da je ostavljeno u miru, da bude znak prošlog, a opet još uvijek živog vremena. Jesenski dan u selu bio je tih, ali ne i prazan. Vidjeli smo malu mačku kako se privukla uz prag jedne kuće, znatiželjno promatrajući prolaznike. Počeli su padati prvi kesteni, kotrljali su se po seoskoj cesti kao da nas pozdravljaju i podsjećaju na obilje koje dolazi s jeseni. Uz zidove su stajale buče, narančaste i žute, kao šareni znak plodova zemlje i dolazećih dugih večeri. Naš hod kroz selo bio je drugačiji od planinarskog ritma. Sporiji, dublji, ispunjen pogledima u dvorišta i osmjesima prema starim zidovima koji su čuvali uspomene. Planinarenje koje je postalo doduše više hodanje, tu kao da je dobilo novu karakteristiku: kao da nas sama Plešivica nije htjela pustiti dalje bez da upoznamo duh njezinih sela. A ne samo sela, već i njihovih povijesnih priča. Jer, kao što vrh ima planinarsku priču, tako je ima i selo. A okosnice priča čine zasigurno i povijesne građevine, kojih u samoborskom i Jaskanskom kraju ne nedostaje, a prvenstveno utvrda i dvoraca.
No, iako ovoga puta dvorce zaobilazimo, našli smo se na hodočasničkom putu. Stepinčev put, obilježen tihim koracima generacija prije nas, poveo nas je do crkve sv. Leonarda. Tamo, na mjestu gdje je grof Petar Erdödy još 1528. godine podigao zavjetnu kapelicu, a franjevci kasnije proširili samostan, povijest se spajala s mirom današnjega dana. Do nas su dopirali tek zvukovi vjetra kroz krošnje i zrake poslijepodnevnoga sunca. Crkva i samostan, sačuvani kao dragocjeni barokni biser, podsjećali su da se ovdje ne prolazi samo radi cilja, nego radi puta – radi trenutaka u kojima zastajemo i učimo sporost.
Prolazeći kroz selo Kotari osjetili smo kako planinarenje nije samo penjanje na vrh, nego i spuštanje, koje nam otvara priču. A to je prije svega jedna nova priča o ljudima, načinu života, vinogradima, ritmu prirode. Koji su još uvijek (a nadamo se da će tako i ostati) spojeni. I tako hodajući cestom prema našoj početnoj i završnoj točki, Poljanice, došli smo do zaključka da uspon na Plešivicu čini više od samoga uspona. On nam ujedno i otvara vidike prema sporosti: koja nas uči da jednako vrijedi zastati u selu, poslušati tišinu, osjetiti miris kestena i vlažne zemlje, kao i stati pod piramidom na 779 metara. I za kraj naravno da neću napisati „Plešivica te čeka da je istražiš“ (kako piše u svakoj turističkoj brošuri). Razlog je očit, budući da planina može i bez nas, ali svakako dođi na nju ukoliko ti se priča o Plešivici čini zanimljiva.
Tehnički detalji za stazu Poljanice – Plešivica
- Početak staze: prijevoj Poljanice (za autobus i automobil)
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 7 km, a mi smo je prolazili kroz 4+3 i pol sata s pauzama. Savladali smo oko 340 metara nadmorske visine. Cijelu rutu možeš pogledati ovdje.
- Za koga je prikladna staza: staza je prikladna za planinare s prosječnom kondicijom.
- Postoji li na stazi mjesto za hranu i piće? Odmorište Poljanice nalazi se na početnoj točki. Tamo se pružaju usluge hrane i pića.
