Južno od Zagreba, otkrio sam prekrasno i nimalo istraženo područje, koje plijeni svojom jedinstvenom ljepotom i drvenom crkvom sv. Barbara. Turopolje, nekad poznato kao “Zagrebačko polje“, prostire se na 600 četvornih kilometara. Svaki korak kroz ovo područje otkriva spoj divne prirode, tradicionalne arhitekture i spokojnog načina života.
Lutajući ovim tihim cestama, otkrio sam povijesne dragulje kao što su ostaci rimskog naselja Andautonija, zelene šume koje mirišu na prošlost, stare kurije koje svjedoče o vlastitoj povijesti, i dvorce koji čuvaju tajanstvene priče. No, među svim ovim blagima, jedno posebno mjesto zauzima tradicionalno turopoljsko drveno graditeljstvo.
Na vrhuncu toga otkrili smo drvenu crkvu svete Barbare u Velikoj Mlaki. Ovo ustvari nije samo crkva, to je živući svjedok turopoljske baštine. Njezina ljepota, izgrađena od čvrste hrastovine, odražava vještinu turopoljskih majstora. I danas, dok služi kao župna crkva Velike Mlake, čuva duh nekih prošlih vremena i daje svoju jedinstvenu notu ovom području. Osjećaj prolaska kroz njezina vrata, okupanog svjetlom starih svijeća, neopisiv je doživljaj.
Crkva sv. Barbara stara 350 godina iznimne je vrijednosti kulturne baštine
Sve je započelo još prije 350 godina kada je kvalitetna turopoljska hrastovina postala graditeljski materijal. Upravo iz njega niknula je ova predivna crkva. Mogu samo zamisliti te majstore, snažne ruke koje oblikuju hrastovinu u skladu s vremenima koja su prolazila. Veoma me dirnula činjenica da je svaki hrastov trup postao temelj ove crkve, tako da danas svaki komad drva na neki način nosi sa sobom priču i težine više od tri stoljeća. Prenosila se sa generacije na generaciju.
Drvena crkva Svete Barbare svjedočila je brojnim pričama i promjenama, od vremena kada je prvi put niknula. Prvi pisani trag o njoj potječe iz daleke 1642. godine, a današnji izgled dobila je početkom 20. stoljeća kada su joj dodani prepoznatljivi drveni trijem i drugi detalji. Dok smo stajali pred crkvom Svete Barbare u Velikoj Mlaki, nisam mogao ne diviti se odluci naših predaka da odaberu baš tu vrstu drveta. Čvrsta i otporna hrastovina, pokazala se kao idealan materijal, čuvajući tajnu vremena koje je prolazilo. Osjetiti pod prstima taj spoj s prošlošću, prolazeći pored crkve bilo je nezaboravno iskustvo.
Sada, s ovom bogatom poviješću u svom drvenom srcu, crkva svete Barbara nosi status zaštićenog kulturnog dobra i ima ugled sakralne graditeljske baštine. Posjetitelji i vjernici mogu doživjeti duh prošlosti kroz svaki detalj ove prekrasne crkve, koja ostaje čvrsto usađena u tkivo turopoljskog nasljeđa.
Unutrašnjost crkve Sv. Barbara oslikana sa više od 150 slika
Jednobrodna crkva s lijepim zvonikom iznad glavnog pročelja predivne je unutrašnjosti. Iako tijekom našega posjeta nismo uspjeli ući u crkvu, čitamo da je bogate unutrašnjosti. Naime, unutar crkve sv. Barbare otvara se pravi svijet umjetničkog izraza. Kroz svaki pogled na zidove, susreti ćemo se s bogatstvom baroknih i vjerskih motiva koji ukrašavaju svaki slobodan prostor. Na tim svetim plohama, više od 150 prikaza svetaca i biljnih motiva stvaraju pravu slikovnicu vjere i prirode. Svaki prikaz nosi svoju priču, svoju dubinu, i otkriva ljepotu vjerske predanosti i povezanosti s prirodom.
Posebno se ističe rijedak prikaz Sv. Kümmernisse, raspete svetice s bradom. Jedinstvena ikonografska točka naglašava raznolikost priča unutar ovog svetog mjesta. Svetište s apsidom, izgrađeno u 17. stoljeću, predstavlja najstariji dio crkve. Svaki kamen svetišta nosi trag vremena, svjedočeći o dugoj povijesti vjerskog okupljanja na ovom mjestu. No, vrhunac unutrašnjosti je predivni krilni oltar, također iz istoga stoljeća. On dominira prostorom, prikazujući život i mučeništvo Barbare. Svaki detalj ovoga oltara, od pažljivo izrađenih figura do sofisticiranih reljefa, oživljava vjeru i umjetnost starih majstora, ostavljajući neizbrisiv pečat na srcu ovog svetog mjesta.
Velika Mlaka i Turopolje otkriti će niz drvenih kućica
Šumsko bogatstvo Turopolja predstavlja pravo blago koje je oblikovalo karakter ovog kraja. Drvo, osim što je bilo osnovni materijal za gradnju seoskih domova, bilo je i srce svih uporabnih predmeta u domaćinstvima. Ovo područje živjelo je u simbiozi s prirodom, gdje su svaki komad drva i svako stablo bili poštovani kao darovi koje je zemlja pružala. Tako, osim navedene crkve koja je ujedno i najpoznatiji simbol Turopolja, primjećujemo i niz drugih drvenih kuća, kojih na žalost ima sve manje.
Ipak, one koje su ostale, zaista su uređene i vrijedne divljenja. Pažnju će privući i one starije, koje čekaju obnovu, u nadi da će je dočekati. Dok smo lutali tako ovim područjem, svaki pogled na drvenu kuću ili kapelu podsjećao me je na vrijeme kada je svaka građevina bila rezultat poštovanja prema prirodi. Drvo nije bilo samo materijal, bilo je živahna poveznica između ljudi i njihovog okoliša. Ta tradicija gradnje s dušom hrasta lužnjaka ostavila je neizbrisiv trag u Turopolju, gdje svaka drvena greda nosi sa sobom priču o prošlosti koja je ukorijenjena u ovom predivnom kraju.
Hrastovina kao simbol gradnje
Hrastovina, alfa i omega tadašnje gradnje, najviše se povezivala sa lužnjakom, autohtonim građevnim materijalom. Bio je temelj tradicionalnog graditeljstva. Hrastovina je zapravo značila život, zaštitu. Domaći majstori su znali oživjeti hrastovinu, oblikujući je u prepoznatljive obrasce i oblike.
Seljačke kuće, ladanjske rezidencije Turopoljaca, čardaci koji su krasili okoliš, i drvene kapele koje su stajale kao svjetionici vjere…sve su to svjedoci majstorske ruke koja je s ljubavlju oblikovala drvo.
Drvene kapelice atrakcija iznimne vrijednosti
Govoreći o drvenim kapelicama Turopolja i Pokuplja, doista možemo reći da se radi o blagu svjestkoga nivoa. Ovo nisu samo građevine, to su svjetionici povijesti i baštine. Stranice TZ-a otkrivaju nam jedinstvenost ovih kapelica koje datiraju još iz ranih srednjovjekovnih vremena, a većina očuvanih potječe iz 17. stoljeća.
Danas biva očuvano samo 11 drvenih kapelica, od kojih je naravno svaka čuvarica svoje vlastite priče. Tri ukrašavaju Turopolje, dvije stoje ponosno u Vukomeričkim goricama, dok se čak šest izdiže iznad pokupskih polja. Svojom gradnjom kapelice su neizostavne točke koje povezuju sadašnjost s prošlošću, odašiljući nam poruku o izdržljivosti i vještini majstora koji su ih gradili.
U svojim danima, majstori palirskih i tesarskih družbi Turopolja ostavili su svoj neizbrisiv pečat na ovim svetim mjestima. Odabrali su hrastove grede kao svoj materijal, gradeći ne samo kapelice već i most između ljudi, vjere i prirode. Svaka hrastova greda bila je poput poveznice s prošlim vremenima, svjedok vjernika koji su ovdje pronalazili mir i utjehu.
Dok smo stajali tako pored jedne od navedenih kapelica, one sv. Barabre, osjetili smo povezanost sa prošlošću i prirodom istovremeno. Crkvica koja od 1976. ima status župne crkve Velike Mlake, zasigurno je jedna od onih koje pozivaju na poštovanje prema umjetnosti gradnje i ljudima koji su ih podigli, ali i divljenju samome njenom dugogodišnjem postojanju.
