Žbevnica (1014 m) ljeti. Vjetar u krošnjama, miris borovine. Livade koje dišu pod suncem. Plavi oblaci na horizontu, sporo kotrljanje hlada kroz šumu. Koraci su lagani — jer ovdje se ne žuri nigdje.
Mogao sam započeti članak da je „Žbevnica najzapadniji hrvatski tisućnjak“. Zato jer to i je. Ali budući da sam o Žbevnici već pisao tu činjenicu ću preskočiti. Doduše spomenuo sam je u naslovu, pa ipak neću. Uostalom i gotovo preko 95% blogova upravo tako započinje priču Žbevnici. Čak i Putokoza, priznajem. Zašto biti različit od drugih po nečemu što je točno? No vratimo se ustvari razlogu zašto ovaj put nisam članak započeo u stilu toga tona. Priča o Žbevnici, o kojoj pišem u nastavku, odnosi se na nešto sasvim drugačije. U potpunosti. Unatoč činjenici da je imamo, evo već drugi put u kratkome roku na Putokozi. Barem za sada drugi. I ne, nije duplicirani sadržaj. Posebno ne u vidu bloga o pohvali sporosti. I da, istina da mi je netko rekao, da ću dva puta pisati o Žbevnici na blogu, još i prije par mjeseci, pomislio bih da je bloger početnik.
Ali ono što je činjenica, opet smo ostali bez Špicastoga vrha. Zapravo nismo stigli do njega. Ali ne zato jer nismo htjeli već zato jer nas je zadesio niz zanimljivih okolnosti. Primjerice, kombinacija oblaka koji su se rastezali sa (slovenskoga) Snežnika i mraka dovoljan su razlog za stati i uživati na Muzari (985). Barem što se ove poslijepodnevne žbevničke priče tiče. Lampa naravno nije upitna, oblaci na otvorenom prostoru već i jesu.
Unatoč tome, ne znači da nam poslijepodnevna šetnja kroz ova dva vrha, između dvije ljetne ciklone nije pokazala niz razloga zašto se uvijek vraćamo Ćićariji. Da, znam, rekao sam da ću također objaviti i tekst koji prikazuje kako smo “trčali” od Bresta do Slavnika (naravno preko puta Špicastoga vrha, Kojnika). Da, znam, također sam rekao kako ću pisati i o drugim vrhovima Ćićarije (Orljak, Gomila) koji su mi ustvari kako sam i rekao u prošlome blogu, na neki način zanimljiviji od Žbevnice. Vjerojatno jer pružaju više šumskih bespuća. A sada se opet vraćam Žbevnici po drugi put, u tako kratkome roku. Kako to? Jednostavno zato.
Promatrajući sam vid filozofije sporosti, pa i planinarske etike, svaki vrh je ustvari uvijek novi vrh, bez obzira na to koliko smo puta prije bili tamo. Više je razloga zašto je to tako, a primarni je da se sve mijenja. Mi se mijenjamo, vrhovi se mijenjaju, šuma se mijenja, mijenja se vrijeme. Pa tako i Žbevnica. Misliš da želim reći da se planina (ne i gora, budući da se u hrvatskom i geografskom kontekstu često koristi okvir u kojem se gora smatra uzvišenjem između otprilike 500 i 1000 metara nadmorske visine, dok se planina uglavnom smatra višom od tog raspona) pomaknula? Naravno da ne! Ali u odnosu na svaki prošli posjet, uvijek je drugačija.
No vratimo se sada temi mojih priča sa ostalih vrhova Ćićarije. Uzmi me za riječ. Dok mi Gomila zaista biva jedan od najljepših vrhova ovoga sjevernoga djela, na kojega sam se popeo možda najviše puta od svih na Ćićariji (dobro, uz Korita), ovoga puta sam htio dodati jednu nijansu Žbevnice u vidu ljetnoga poslijepodneva. Jer ta ljetna oaza sporosti, ne ističe samo prirodne ljepote. Gledajući već sam doživljaj hodanja po tim padinama travnatih površina, ono je što ju čini posebnom destinacijom za sporo planinarenje.
Poslijepodnevna šetnja od Bresta do Žbevnice
Kada krenemo prema Žbevnici za vrijeme ljeta, prvo što nas dočeka je toplina i poseban mir, koji se širi blagim povjetarcem i mirisima prirode. Krenuvši od Bresta, još u sjeni šume, Jasna je uočila dvije djeteline s pet listova — jednu smo ostavili šumi. Staze su ispresječene sjenovitim borovim šumama, uz cvrkut ptica koje kao da pozivaju da usporimo i pažljivo promatramo svaki detalj.
Upravo u toj šetnji, koračajući polako, možeš osjetiti kako vrijeme usporava. Gore na visini, gdje se klima lagano hladi od žarećeg sunca dolje u šumi, priroda je još nedirnuta, bez gužvi. Dok prolaziš, nailaziš na razne ljekovite biljke koje ljeti obiluju mirisima i bojama, što dodatno naglašava osjećaj dubine i sporosti u prirodi. Pažnja s biljkama! Ima i otrovnih, od kojih primjerice vidimo vrstu iz porodice štitarki (Apiaceae).
Iznad svega toga, pogled preko prostranih zelenih polja i šuma Ćićarije puca poput zaštitnog sloja tišine nad cijelom ovom regijom. Svaki korak ostavlja prostora za promatranje i osluškivanje, a ta usredotočenost vodi ka unutrašnjoj tišini i opuštenosti kakvu rijetko gdje osjećamo.
Ljeto na Žbevnici savršeno za sporost
Žbevnica je doživljaj. U ljetnim danima, uz posebno jasno nebo i tople zrake sunca, savršeno je mjesto za sve koji žele disati sporije, razmišljati jasnije i zaista prisustvovati trenutku. Ovo mjesto nas uči da prava ljepota nisu samo pogledi i fotografije, nego i onaj osjećaj kad sjednete negdje na stabilan kamen ili među travu i ostanete zamrznuti u miru.
Za razliku od proljetnih ili jesenskih dana kad je priroda u posebnoj dinamici buđenja ili priprema, ljeto donosi svoj ritam – tempo koji nas podsjeća da sve što treba raditi jest osjetiti svježinu povjetarca, slušati cvrkut ptica i uživati u hladovini krošnji. Zato savjetujem da svoj izlet na Žbevnicu ne planiraš kao utrku, nego kao meditativni dan ispunjen sporim hodom i povremenim stajanjem – zbog fotografiranja, trave, ili jednostavno da bi se osjetilo okolinu. Lagani uspon prema domu bio je ispunjen erupcijom hlada, dok smo hodali ritmom koji diktira sporost. Pred planinarskom kućom na Žbevnici – u nedjeljno ljetno poslijepodne – nije bilo nikoga.
Tradicionalni izlet s novim pristupom vrhu
Iako su moje ljetne šetnje na Žbevnicu često bile u društvu drugih planinara ili vodiča, najljepša iskustva dolaze onda u malim grupama, kada nema žurbe ni pritiska da se brzo stigne do cilja. Nakon izlaska iz šume, pod plavo, gotovo crnim oblacima, počeo se nazirati vrh. Širina livada otvorila je vidike prema Istri, prema Učki. Ovaj put fokus nije bio na “osvajanje” vrha kao sportskom izazovu, nego na izgradnju jednog mira i svjesnog doživljaja tog prostora.
Kroz desetke prethodnih uspona svaki put sam strpljivo upijao promjene prirode – kao da mi Žbevnica otkriva svoje tajne korak po korak, sloj po sloj. Iako otprije poznata, svaki susret s njom u bilo koje doba godine, ovo „livadarenje“ po Žbevnici ima poseban karakter i daje nove razloge za poštovanje te ljepote.
Za one koji ionako poznaju planinarske rute u Ćićariji, ovaj izlet može biti prava oaza odmora i podsjetnik da planinarenje ne mora znači stalnu utrku. Bez obzira krenuli iz Bresta ili sa parkinga pored ceste, obje točke pružaju natpise i sigurno označene staze, te se put vodi kroz sjenovite borove šume i livade. Ponekad ćeš naići i na skrivene točke, gdje možeš na kratko zastati i otvoriti oči za naizgled male detalje koje pri brzom hodu često propuštamo. Stari zidovi vodovoda, ovdje su duže od pola stoljeća.
Do vrha nije potrebno ići brzinom, već treba dozvoliti prirodi da vas “uči” kako se pokreti usklađuju s njezinim ritmom. Uspon je lagan do umjeren, dovoljno da se osjeti prisutnost tijela, ali ne toliko da izaziva stres. Na kraju dana, sa Žbevnice se pružaju veličanstveni pogledi prema zapadnoj Istri, pa čak i more u daljini koje blista na ljetnom suncu. A na samom vrhu – potpuni vidici. Kombinacija ljetnog sunca, nadolazeće ciklone i povremenog vjetra ostavlja dojam rijetke, gotovo sablasne inspiracije. Naravno da, ukoliko skupljaš, uzimaš, pečatiraš ili se to jednostavno nije za ranijih posjeta učinilo, nema razloga ne uzeti žig HPO-a, ukoliko ti je ovo prvi posjet vrhu. Jer pečati se ne stječu samo trčanjem i skakanjem po vrhovima brzinom. Može i kroz potragu za nadahnućem planine.
Sporost kao dar na vrhu Muzari
Iako naizgled jednostavan, ovaj izlet je podsjetnik da ljeto na Žbevnici pruža nešto što je u današnjem ubrzanom svijetu rijetkost: pravo iskustvo sporosti. To nije samo usporavanje koraka, nego i usporavanje misli, odvajanje od svakodnevnih obaveza te usredotočenost na ono što je trenutno – na mir, tišinu, na dah vjetra i zagrljaj prirode.
Upravo ovakvo “usporeno putovanje” daje duboku vrijednost ne samo jednom danu na Žbevnici, nego i našem ukupnom doživljaju života. Ovog smo puta, umjesto prema Špičastom vrhu, odlučili zaustaviti se na vrhu Muzari (985), čiji nas položaj i igra svjetla inspirirala na nove fotografske eksperimente. Špičasti ostaje za neku drugu priliku. Zato se nadam da će što više ljudi pronaći inspiraciju da se ne trči za brzim rezultatima i, umjesto toga, naprave mjesta u svom životu za ovakve trenutke i mjesta.
Žbevnica ljeti kao simbioza prirode i sporosti
Žbevnica ljeti nije samo brdo koje treba osvojiti, nego je poziv na svjesno, usporeno i duboko putovanje u prirodu i samu sebe. Ovo je mjesto gdje sve oko tebe prati prirodni, neponovljivi ritam sporosti, gdje svaki dah i korak postaju dragocjeni.
Zato, ako tražiš oazu za odmor duha i tijela, mjesto gdje možeš zaista povezati s prirodom i dobiti dah usred svakodnevne žurbe, daj priliku Žbevnici ovog ljeta. Uživaj u svakom detalju, u svakom pogledu i u svakom trenutku sporosti kakvu ovo prekrasno mjesto može pružiti. Posjeti Žbevnicu kao slavlje „slow travel“ filozofije i prepusti se daru usporenog života u jednoj od najljepših planinskih oaza Hrvatske.
