Žbevnica, najzapadniji hrvatski tisućnjak, toliko je dugo dio mojih pohoda da joj se uvijek iznova vraćam – kao da me njezini valoviti obronci i beskrajni vidici uvijek iznova zovu natrag. Rekao bih da sam na ovim obroncima zapadnoga dijela Ćićarije, gotovo kao pa kod kuće. Mnogo puta sam posjećivao ovaj dio Istre bilo u sklopu planinarskih društava, vježbi stanice vodiča, samostalno ili čak i u sklopu većih ili dužih planinarenja. Jer Žbevnica i brda Ćićarije uvijek jesu idealni za sve: od početničkih tura do kombiniranja sa zahtjevnijim i dužim usponima.
Ovaj put ipak neću govoriti o dužim cjelodnevnim usponima. Ovim člankom obuhvaćam sporost u pravom njenom obliku, predstavljajući Žbevnicu kroz jedan klasičan izlet. Za to sam koristio fotografije izleta zimsko – ljetne kombinacije, odnosno uz ubacivanje poneke sa različitih uspona od navedene staze.
Žbevnica je zanimljiva i zimi i ljeti. Vjetar s visoravni nerijetko za zimskih mjeseci „šapće“ priče starijih vremena dok se uspinješ prema samom vrhu, koji će ti otvoriti vidike na istarski poluotok. Pogled s 1.014 metara nadmorske visine prostire se daleko, povezujući plavetnilo mora s prostranstvima Ćićarije. A da stvar bude jasnija, vrh posjeduje pečat HPO, obilaznice. Na dalje, ukoliko voliš kružne staze, pustolovina ne mora stati na vrhu. Umjesto povratka istom stazom, neka te korak odvede prema Špičastom vrhu, prateći tanku liniju hrvatsko-slovenske granice. Spuštajući se makadamskim putem, vraćaš se do početne točke Brest, ali s njegove suprotne strane – jer svaki povratak nosi novu perspektivu.
Selo Brest najčešća početna točka uspona
Početnici, odnosno oni koji traže kraće uspone, odlučiti će se najčešće za uspon na ovaj istarski vrh iz sela Brest. No, prije nego krenem sa pristupima i opisom staze, napomenuo bih da postoje dva sela istoimenog naziva Brest na tome području: jedan je Brest o kojemu govorim i nalazi se na zapadnom djelu (najlakše dostupan iz smjera Buzeta), a drugi je Brest pod učkom. Potonje selo, iznad Lupoglava, kako i sam naziv govori nalazi se bliže Učki.
Žbevnica pruža mnogo mogućnosti pristupa, no ovim člankom ću istaknuti kako se najlakše (nikad ne najbrže u blogu pohvale sporosti) popeti do vrha od 1014. m., koji se nalazi 2 km. od slovenske granice. Iako je uspon od željezničke postaje Buzet (selo Počekaji, udaljeno je 4,5 km. cestom) ustvari službena točka, te se tijekom prošloga stoljeća radi mogućnosti dolaska željeznicom sa nje ujedno i kretalo, to se u zadnjim desetljećima promijenilo. Razlog tomu je što ljudi jednostavno sve manje idu na izlet vlakom. No, nadajmo se da će se i to uskoro promijeniti mogućom obnovom željezničkih trasa i ulaskom novih, lokomotiva na tržište. Ustvari, vjerujem da većina nas voli vlak, radi prostranosti i udobnosti putovanja, a i manji je otisak u prirodi, zar ne?
No vratimo se na stazu o Žbevnici, točnije u malo selo Brest. Uspon odavde postao je zadnjih godina najpoznatiji i najkraći. Samim time ujedno se ubraja i među najpopularnije uspone na ovaj dio Ćićarije. U Brestu veoma jednostavno možeš ostaviti automobil kod izvora. Na samom kraju sela, pored škole ugledati ćeš šljunčani parking gdje stane par vozila. Napuni si bocu (mjehur, što već nosiš od opreme) izvorskom vodom iz slavine, ograđenog kamenom i kreni! Potrebno je vratiti se par metara unazad gdje ćeš s lijeve strane uočiti markaciju koja te navodi da kreneš hodati uz potočić.
Opis kružne staze Brest – Žbevnica – Špičasti vrh- Brest
Budući da sam o početnoj točki već napisao, spomenuti ću samo da se par metara od parkinga s lijeve strane veoma jednostavno uoči markacija. Krećući hodati uz potočić, staza brzo započinje uspon trasom vodovoda u pravome alpskom stilu. Iako će se ovo početnicima činiti zahtjevno, ovo je ujedno i dobra vježba da spoznaju je li ustvari planinarenje pravi odabir za njih.
Staza na terenu se brzo mijenja i dolaziš do stijena gdje ćeš možda koristiti i ruke za oslonac. Neposredno prije planinarske kuće, naići ćeš na debeo konop pričvršćen za stijene – no, nemoj se zavarati pričama o teškom usponu osiguranom sajlama. Ovaj konop više služi kao dodatna sigurnost za izletnike koji se odmaraju u blizini kuće, nego kao stvarna pomoć pri penjanju. Staza je i dalje pristupačna i pogodna za većinu planinara. Do planinarskoga doma se dolazi kroz 15 min. kombinacijom stijenskoga uspona. Ovaj dio zapravo je ujedno i onaj najteži. dok uspon donosi svoje sitne izazove, nagrada je itekako vrijedna – planinarska kuća na Žbevnici.
A da stvar bude još bolja, postoji i zaobilazni put koji izbjegava stijene, pa ako ti se ne da koristiti ruke za oslonac, možeš jednostavno odabrati tu opciju. Ipak, stijene su službeni dio staze, prilagođene i početnicima, pa ako želiš doživjeti uspon u punom sjaju, vrijedi ih isprobati.
Planinarska kuća na Žbevnici
Kad zakoračiš prema Žbevničkoj planinarskoj kući, odmah osjetiš da dolaziš na posebno mjesto. Na 851 metru nadmorske visine, iznad Bresta, smjestila se skromna, ali topla kuća, okružena borovima i blagim proplankom. Prvotno građena od brvna, s vremenom je preuređena u čvrstu zidanu strukturu, zahvaljujući entuzijastima iz HPD Planik Umag. Oko dvije minute na stazi je nepresušan izvor pitke vode. Kuća je obično otvorena vikendom.
Unutra te dočekuje planinarski duh – spavaonica za 30 ljudi, prostrani dnevni boravak, mirna prostorija za domaćina. Na padini pred kućom klupe pozivaju na predah, dok se u obližnjoj šumi skriva izvor koji ljeti presuši. Nakon kratkog predaha ispred planinarske kuće Žbevnica, osjetiti ćeš onaj poseban mir koji pruža planina. Smještena na južnoj i najstrmijoj padini, kuća je tek 40-ak minuta udaljena od vrha.
Zidana prizemnica, koju vodi HPD Planik iz Umaga, nudi utočište planinarima – s 20-ak ležajeva, prostranim dnevnim boravkom, kuhinjom i svim potrebnim sadržajima. Prostor ispred kuće pravo je mjesto za uživanje, s drvenim klupama, šankom i roštiljem, dok se otvara po najavi.
Planinarska kuća na Žbevnici – Žbevnica
Prolazeći pored planinarske kuće, stiže se do raskrižja puteva i nastavlja ravno. Staza se ubrzo počinje uspinjati, a uz pauze za fotografiranje, za otprilike pola sata stići ćeš do vrha. Prvi dio vodi kroz šumu, s povremenim pogledima na Istru, ali prava čarolija dolazi kada izađeš na travnati greben. Odjednom, panoramski prizori otvaraju se na sve strane – i tad ti postaje jasno zašto planinari uvijek s oduševljenjem govore o Žbevničkom vrhu. Ovisno o godišnjemu dobu, ovdje primjerice zimi ili u rano proljeće može biti i snijega. Ali u zadnjim godinama ga je sve manje.
U samo nekoliko minuta stižeš do vrha Žbevnice (1014), gdje te dočekuje kamena kupa i tuljac sa žigom. Vidici koji se otvaraju ostavljaju bez daha – od Ćićarije i Učke, preko cijelog istarskog poluotoka, pa sve do Alpa i Dolomita kad je vidljivost dobra. No, ono što ovaj uspon čini posebnim je osjećaj beskrajnog prostranstva. Jednom kad izađeš na greben, krajolik te ne pušta – stalno se okrećeš, pokušavajući upiti svu tu ljepotu koja se neprestano pruža pred tobom.
Vrh Žbevnica (1014) je potpuno okružena travnatim površinama i ne daje dojam visine. Dostižući 14 metara visine iznad 1000 uvrštava se u društvo “tisućnjaka” i smatra se najzapadnijim hrvatskim tisućnjakom. Od 700 m. građena je od slojeva vapnenca, a na kontaktnoj liniji ispod njih nekoliko je neobičnih jakih izvora. Padine su joj strme i pod gustom šumom, a vrh pokriven pitomim livadama. Kako je pisao Ž. Poljak u svojoj knjizi, „planinari su Žbevnicu počeli pohađati prilično kasno, iako je prvi putopis o toj planini objavio već 1919. hrvatski književnik Franjo Horvat Kiš (1876. – 1924) u svojim Istarskim putima.“
Kamo dalje? Od vrha postoje razne mogućnosti, ovisno o kombinatorici rute. Primjerice:
- Žbevnica – (Špičasti vrh) – Brest
- Žbevnica – Gomila – Brest
- Žbevnica – Slavnik – Brest (za ovo treba provjeriti aktualnosti prelaska granice)
Za potrebe ovoga članka uzeti ću najlakši put povratka, odnosno prvi predloženi prava, sa ostavljanjem odabira za uspon na Špičasti vrh. Naravno, uvijek ostaje mogućnost povratka istom stazom, međutim to je zaista šteta jer vrh Žbevnice nudi pregršt mogućnosti.
Žbevnica – (Špičasti vrh) – Brest
Za potrebe ovoga članka, dakle mi nastavljamo ravno, ostavljajući vrh iza sebe i krećući prema Špičastom vrhu, koji se nalazi otprilike na pola sata od vrha. Put nas vodi preko valovitih livada i kroz proplanke gdje se izmjenjuju prizori istarskog zaleđa i slovenskih brežuljaka. Svako malo zastajemo – ne zato što je uspon zahtjevan, već zato što pogled ne prestaje oduševljavati. Vjetar nosi miris borovine, a osjećaj slobode raste sa svakim korakom prema novoj točki vidika.
Špičasti vrh ostaje također na izbor, budući da postoji veoma jednostavna mogućnost – sa visoravni skrenuti na stazu koja spušta na makadam i vodi prema pl. kući Žbevnica. Ukoliko ipak odlučiš na Špičasti vrh, staza prvo prolazi vrh Muzari (985) te nastavlja dalje dolazeći na Špičasti vrh (957). Kada bi se nastavilo dalje odavde put bi nas vodio prema Kojniku (802) i Slavniku (1028). Istu smo rutu napravili jednom u vremena kada je Schengen zaživio i živio, dok nije ubrzo njegov „život punim plućima“ suspendiran. O toj turi pisati ću u nekome drugome članku, međutim, kako sam i rekao ostaje biti “otvorenih vidika” glede procedure prelaska granica u trenutku kada se na izlet odlučiš.
Za najsigurniji povratak sa Špičastoga vrha vraćamo se natrag stazom do skretanja, koje sam već spomenuo. Ona nas tada spaja sa makadamskim putem koji nas dovede do planinarske kuće na Žbevnici. Upravo tu skoro i završava naš izlet, međutim, da bi vidjeli još nešto drugačije, za spust preporučam iskoristiti obilazni put, bez stijena. Dotični put u jednom trenutku skreće desno i dovede nas do sela Brest, koji je ujedno bio i naša početne točka izleta.
Kad se priča o planinarskim stazama oko Buzeta, nerijetko svi spominju Stazu 7 slapova. Istina, na istoj sam bio mnogo puta, a izlet u sklopu planinarske školice ostati će zauvijek u sjećanju. Mediji je slave, početnici je obožavaju, ali meni… meni je Žbevnica ipak prostranija. A i ima i izvora 😊 Možda zato što je bliža planinarskom aspektu po visini. Možda zato što su pogledi prostraniji, zrak svježiji, ili jednostavno – jer planinarenje nije samo u ljepoti, nego i u doživljaju. Ali da budem iskren – još više od Žbevnice volim vrhove o kojima tekst tek treba uslijediti, a to su Orljak i Gomila. Volim njihovu divljinu, osjećaj potpunog osamljivanja. Tako blizu, a opet daleko od civilizacije. Gore se ne osjećaš samo kao posjetitelj. Gore pripadaš.
Korisne informacije za kružnu stazu Brest-Žbevnica-(Špičasti vrh)-Brest
- Početak staze: selo Brest, Istra
- Parking: parking na kraju sela
- Dužina staze: staza je duga 5 km. (trag bez Špičastoga vrha), sa odlaskom na Špičasti vrh oko 7,5 km. Staza prelazi 350 m n/v (400 m sa Špičastim vrhom). Trag koji sam našao je bez Špičastoga vrha.
- Zahtjevnost staze: staza nije tehnički niti kondicijski zahtjevna, a veći dio nadmorske visine postigne se već na početku. Prikladna je za planinare početnike, kao i za one slabije kondicije.
- Postoji li mogućnost za osvježenje ili obrok na stazi? Planinarski dom Žbevnica pruža okrijepu i mogućnost smještaja. Za dodatne informacije provjeri sa HPD Umag.
