Medvednica je planina koja se nadvila nad Zagrebom kao njegov tihi čuvar, prema kojemu možeš doslovno sa tramvajske linije zakoračiti u svijet šume, gdje se ritam grada pretapa u mir tišine i zelenila. S južne strane planina grli metropolu, a sa sjevera se spušta prema brežuljcima i selima Zagorja. Zapadni dio, zbog iznimno očuvanih šuma, još je 1981. godine proglašen Parkom prirode – i upravo tu počinje priča o stubama koje nisu samo građevina, nego i poziv na sporiji korak.
Kad se spomene Medvednica, većina će odmah pomisliti na Sljeme, snijeg i zimsku gužvu. Na skijaše i sanjkaše, na gužve vikendom i na onaj osjećaj da nisi sam, ma gdje god kročio. No ljeti, kad se šuma razlista, Medvednica otkriva jednu svoju sasvim drugačiju stranu – tihu, sjenovitu, usporenu. Tada kao da se povuče dublje u sebe i ponudi one kutke koji ne pune naslovnice i društvene mreže, ali su možda i najvrjedniji.
Jedan od tih kutaka čine Horvatove stube. Utkane duboko u šumi, na zagorskoj strani planine, kameni put kroz šumu koji vodi u samu srž planine priča o čovjeku koji je imao strpljenja. Imao je strpljenja ugraditi svoju ljubav i znanje prema prirodi i isklesati svaki kamen kroz 500 stuba. Za razliku od većine planinarskih ruta, koje započinju usponom, put na Horvatove stube od Hujnke počinje spustom. Prolazeći motel (trenutno pred obnovom), prvo ulazimo u carstvo hlada šume, zatim prolazimo livadu, da bi napokon stigli do željene točke, koja je ponovo u dubokome hladu. A to su naravno kamene stube.
Priča o Vladimiru Horvatu
Šetajući ovim dijelom Medvednice nailaziš na krški reljef koji skriva rijetku šumsku zajednicu – tisu i lipu. Upravo ta posebnost prirode bila je dovoljna da nekada davno potakne čovjeka da stvori stazu kojom će i drugi moći kročiti. Stube je gradio od kamena pronađenog u neposrednoj blizini, uklapajući ih tako da postanu dio okoliša, a ne nametnuti dodatak.
Danas, dok polako silaziš tim stubama, put te vodi pokraj špiljice u kojoj se mašta lako poigrava s patuljcima, zatim do vidikovca s kojega se otvara pogled, pa uz nagnutu stijenu i dalje prema skrovitim špiljama – Medvednici i Maloj Pećini. To je jedan od onih silazaka gdje svaka stepenica otvara novu priču, a sporiji korak dopušta da se krajolik ne samo vidi, nego i osjeti.
Horvatove stube ne bismo danas poznavali da nije bilo Vladimira Horvata – planinara, novinara, publicista, fotografa i čovjeka koji je Medvednicu volio više od svega. Između 1946. i 1953. godine, vlastitim je rukama na ovome nepristupačnom terenu izgradio 500 kamenih stuba. Svaki slobodan trenutak provodio je u planini, sam, strpljivo i tiho, polažući kamen po kamen. To nije bio samo građevinski pothvat. Bila je to gesta ljubavi prema prirodi, čin posvećenosti i možda najljepši podsjetnik na ono što znači usporiti – ne tražiti brze rezultate, nego pustiti da vrijeme oblikuje put.
Horvat dakle, nije stao samo na stubama. Uredio je špilju Medvednicu, otkrio još jednu špilju i nekoliko ponora, a u gustoj šumskoj hladovini podigao odmorište Srnec s klupama za izletnike. Danas mnogi kažu da su upravo njegove stube najljepši izletnički objekt na Medvednici, stvoren ljudskom rukom. I teško je ne složiti se – jer jednom kad kročiš na njih, imaš osjećaj da su ondje oduvijek, sjedinjene s prirodom.
Prvi susret sa stubama
Moja želja da posjetim Horvatove stube dugo je tinjala. Nekako uvijek ostaneš dužan dvorištu koje je na tuzemnom terenu – mnogo toga obiđeš vani, ali ono što ti se čini nadohvat ruke, najduže čeka. Tako je i ova staza ostajala po strani, svaki put dok bih napuštao Zagreb. I onda, kao da je trebalo proći vremena i promijeniti kut gledanja, dogodio se dan kad smo napokon odlučili krenuti put Medvednice. I to gotovo direktno prema samim stubama.
U redu, naravno, da nismo ni taj dan izostavili vrh. Ustvari, za vrijeme ljetnoga dana u kolovozu, vidici sa vrha su savršeni, a i put do Sljemena je drugačiji. Uz brojne turiste, staze su ipak u to doba godine nekako drugačije. Ispunjene kombinacijom hladovine i poslijepodnevnoga sunca očaravaju sporošću. Ipak, priznajem, ovoga puta smo sam vrh odradili sa početnom točkom od restorana ispod Činovničke livade, do kuda smo se dovezli vozilom. Jer, ustvari, cilj današnjega posjeta bio je nešto skroz drugo, a to su kao što sam i u naslovu dao nagovijestiti: Horvatove stube.
Budući da smo do vrha i natrag lagano odhodali sat vremena, a cilj toga dana nam nije bilo pretjerano planinarenje, za početnu točku na Horvatove stube smo odabrali najpopularniji i najkraći put – onaj s livade Hunjka. Dan je bio sunčan, topao, a livada mirna, gotovo pusta. Prvi koraci niz padinu brzo su nas uronili u šumu. Zvukovi grada odavno su nestali za nama, već zaboravljajući na njih otkako smo prešli na zagorsku stranu. Spuštajući se prema Hunjki, već na cesti ih je zamijenio šum lišća i pokoji cvrkut.
Od Hunjke stazom kroz sjenu i miris šume
Put nas je vodio kroz bukovu šumu, preko livada s kojih se otvara pogled na Zagorje. Na trenutke bi se činilo da smo se zaustavili u nekom zaboravljenom vremenu. Posebno me dojmilo jedno staro stablo tise, zaštićeno kao spomenik prirode. Tisa, kažu, može živjeti i tisuću godina. U njezinoj blizini čovjek se osjeća malen, ali i spokojan – kao da vrijeme za nju ima sasvim drugačiji ritam.
Nakon nekoliko minuta hoda stigli smo do službenog početka Horvatovih stuba. Na prvi pogled, brojka od 500 može zastrašiti. Ali nema mjesta brizi – ritam stuba nije brz, one su tu da te vode, a ne da te iscrpe. I doista, svatko tko poželi, uz malo opreza, može krenuti ovom stazom.
Priče između kamenih koraka
Na samom početku, kod desete stube, odvaja se mala stazica do Patuljkove špilje. Toliko je malena da kroz nju može proći samo patuljak. Kažu da su oni ondje još uvijek, skriveni od brzih prolaznika.
Negdje na početku staza otvara skretanje prema odmorištu Patuljkova špiljica. Na drvenoj klupici moglo se sjesti i pustiti pogled da klizi preko brežuljaka Zagorja. Pored nas je stajao kamen upečatljivog imena „Moj naklon“, a nedaleko se otvarao Tisin ponor – dubok, mračan, a opet privlačan.
Najuzbudljiviji dio dočekao nas je pred kraj – špilja Medvednica. Put prolazi kroz njezinu unutrašnjost, svega dvadesetak metara, no taman dovoljno da osjetiš hladnoću kamena i zaviriš u njezine skrivene kutke. Tu se nalazi i spomen-ploča Vladimiru Horvatu i Tomislavu Jutroviću, njegovu nasljedniku u brizi za stube. Nastavio je od 1963. do 2001. sam održavati stube.
Odmor kod Srneca
Nakon špilje, put nas je poveo do potoka Bistri jarek. Tamo, u sjeni šume, smjestilo se odmorište Srnec. Drvene klupe, šum vode i mir koji se širio svuda oko nas – to je bio trenutak kad smo shvatili da se ovdje ne dolazi samo radi hoda, nego radi predaha. Radi osjećaja da vrijeme može stati. Dolazeći do ove točke vidim oda se ista spaja sa onom iz Stubičkih toplica. Naravno, oni koji se odluče za čitavu rutu, Horvatove stube biti će samo pomoćni prolaz prema krajnjem cilju: Sljemenu.
Mi smo se od ove točke odlučili vratiti natrag. Naša staza bila je duga svega tri kilometra. Hodali smo sporo, s dugim pauzama, razgovorima i smijehom, pa nam je trebalo gotovo sat i pol. Netko brži to bi prošao za manje od sat. Meni se činilo da je upravo ovakav ritam bio pravi – jer čemu žuriti kroz mjesto koje je nastalo iz sporosti? Povratkom nas je ustvari tek čekao uspon. Ali on ustvari biva na neki način i inspirativan, pružajući mogućnosti uživanja u okruženju: stube, livada, šuma.
Kako doći i što znati
Najjednostavniji put do Horvatovih stuba jest upravo onaj s livade Hunjka, gdje postoji i parkiralište. Staza je lagana i tehnički nezahtjevna, pogodna za sve uzraste i kućne ljubimce. Za otprilike tri kilometra hoda čeka te spuštanje od 117 metara visinske razlike.
Mi smo se vratili preko tiše, zagorske strane prema našem odredištu. Međutim, gdje ćeš se vratiti opet ovisi o tome u koji dio Zagreba trebaš ići i odakle dolaziš. Tko traži dulju pustolovinu, može se zaustaviti i kombinirati izlet sa Stubičkim Toplicama ili kombinirati različite planinarske staze sa Hunjkom, Puntijarkom ili Tomislavovim domom. Važno je samo napomenuti – Horvatove stube treba izbjegavati za vrijeme leda i po kiši, jer kao i svaki drugi, kamen i stijena tada postaju skliski i nesigurni.
Sporost utkana u kamen od vremena poslijeratne Europe do dan danas
Ono što me na kraju najviše fasciniralo nije bila ni sama staza, ni špilja, ni pogledi prema Zagorju. Čak niti činjenica da kada na stube pristupih one me podsjetiše da se zapitam „jesmo li mi to ustvari u Zagorju ili u Gorskom Kotaru na Bijelim stijenama, Bitoraju, po kršu Ćićarije, ili nekom predalpskom kraju Slovenije.“ Bilo je to otkriće da je jedan čovjek, u vremenu surove poslijeratne ali ustvari i veoma neizvjesne, stvarnosti, u vremenu kada su svi žurili naprijed, a ne znajući ni kamo, odlučio doslovno stati. Odlučio je svojim rukama, kamen po kamen, izgraditi put koji i dan danas spaja prirodu i čovjeka.
Gledajući i promatrajući današnji svijet i uspoređujući ga na prvu s onim postratnim svijetom u kojem je živio Horvat, mogu na prvu reći da je ovaj današnji protkan drugačijim geopolitičkim odnosima. Odnosima koje danas povezuju tehnologija, znanost i sve veća količina znanja. Međutim, odmičući se od vijesti svakodnevice, analizirajući svijet bez čitanja prijelomnih vijesti, koje su gotovo postale stalne, iliti „novo normalne“, hodajući ovim stubama, duboko u šumi, shvaćam da je unatoč svom napretku, srž samih odnosa među čovjekom, ostala ista. Horvat je stvarao u vremenu poslijeratne Europe. Danas ista ta Europa biva ponovo zahvaćena raznim političkim utjecajima, koji oblikuju granice, tržišta i savezništva, baš kao i nekad. Razlika je možda samo u alatima – nekad su to bile lopate i ruke koje su gradile stubu po stubu, a danas su to algoritmi, ekrani i beskonačne informacije. I dok nas tehnologija povezuje više nego ikad, svijet još uvijek nosi iste ožiljke – ratove, glad, nejednakosti. Kao da smo u mnogočemu napredovali, ali u onom najosnovnijem – u svijesti da smo svi isti i jednako krhki – još uvijek učimo hodati.
Ipak, dok koračam ovim kamenim stubama, usred tišine šume, shvaćam da je ono što povezuje ljude zapravo uvijek isto: potreba za stvaranjem, za ostavljanjem traga, za traženjem smisla u vremenu koje nam je dano. I možda je baš u toj tišini odgovor – da unatoč svemu, pravi odnosi nastaju tek onda kad čovjek zastane i pogleda svijet sporijim korakom.
Horvatove stube nisu samo atrakcija. One su podsjetnik da ono što radimo iz ljubavi i s pažnjom ostaje. One su put kroz šumu, ali i put prema unutra – prema onom mirnijem dijelu nas samih koji još zna usporiti. Kad kročiš tim stubama, možda ćeš osjetiti i ti: da je ponekad dovoljno samo stati, duboko udahnuti i osjetiti kako vrijeme postaje saveznik, a ne neprijatelj.
Korisne informacije za stazu Hunjka – Horvatove stube
- Početak staze: Hunjka
- Krajnja točka: Srnec
- Dužina i visinska razlika (samo uspon): Staza je lagana, 3,80 km. Dolje i gore.Trag pronađi ovdje.
- Doba godine: Proljeće – jesen
- Postoje li mjesta za hranu i piće? Na vrhu Sljeme postoje ugostiteljski objekti. Motel Hunjka je trenutno u obnovi.
