Uspon od planinske ceste, koja nas najprije vodi iz sela Stolac do mirnoga i osamljenog zaselka Žukalj, a zatim stazom kroz livade i šumu sve do vrha Jadićeva Plan (1416 m), ispuniti će tvoj planinarski dan i svaki san o disanju punim plućima.
Kada se spomene Velebit, ono što nam sigurno padne uvijek prvo na pamet su prizori poznatih vrhova i staza poput Premužićke, Svetoga brda, ili Crnopca, koji je u posljednje vrijeme sa Malim Princem sve popularniji. Jamačno, planinarski domovi poput Zavižana ili Alana postaju simboli ovog planinarskoga raja.
Čak i ako nikad nisi bio/la ovdje, gotovo je sigurno da ćeš se u Premuzićevu stazu veoma brzo zaljubiti. Privlačeći rijeke posjetitelja sve više tijekom godine, sa jedne strane to biva dobro za lokalne turističke djelatnosti, no sa druge uvijek će se postaviti pitanje koliku količinu posjetitelja ona na godinu generira i sa kojom opremom oni tamo dolaze. Jer, iako to ustvari biva staza koja ne zahtjeva prevelika znanja, ipak kao i svaka druga na Velebitu nosi određene rizike i izloženost padinama, a zbog svoje popularnosti kroz društvene mreže, postaje sve posjećenija. Samim time postaje i opterećenija, što povećava izglede za nezgode i intervencije spašavanja.
Ipak, da odmah skratim priču u startu, rez…ne, ovim člankom neću pisati o takovim poznatim stazama Velebita. Za koje ne mogu reći da mi nisu ujedno i drage. Čak naprotiv. Jer svaki dio Velebita je poseban dio Velebita. No, kako to biva i s ostalim planinama, tako i sa Velebitom, onaj dubinski, pravi, istinski, upoznati ćeš tek kada kročiš nekim drugima, manje poznatim stazama. Ovaj put želim ti dakle ispričati priču o jednoj takvoj tišoj ruti. Čak i ne priču, već podijeliti iskustvo sa moja dva prethodna planinarenja na toj ruti. Jer nakon što stazu prvi put posjetih još davne 2021. sa planinarskim društvom, od tada je već nebrojeni put spominjah Jasni, da sam već i dosadio. U konačnici, za jednoga proljetnoga dana izdvojila nam se prilika da je posjetimo. Ustvari, također gle čuda, zamijenila je gore već navedenu Premužićku, koju smo odgodili, budući da nije bilo dovoljno dana. A uostalom, već par godina stalno spominjem „tu Jadićevu plan“, tako da je ista dobila i konačan plan.
Jadićeva plan: vrh na Senjskom bilu kao predgorju Velebita
U nastavku sam izdvojio stazu, na Senjskome bilu, a radi se o vrhu Jadićeva plan (1416 m). Krećemo prema Sjevernome Velebitu, području smještenom između Jadranskog mora i Ličko-Gackog polja. No prije nego krenem u sam opis, izdvojio bih par natuknica koje sam pronašao u planinskoj literaturi. Uobičajeno predstavljanje Velebita kao jednostavne planinske barijere koja dijeli Liku od mora baš i ne odgovara stvarnosti, osobito kada je riječ o Sjevernom Velebitu. Ovo je zapravo prostrano planinsko područje, koje iznad 1000 metara visine postaje široko i prostrano. Obuhvaća mnoštvo vrhova različitih oblika i rasporeda, a prisutni su i brojne dulibe i kraška polja, što ga čini izazovnim za sustavno opisivanje.
Iako je samo Senjsko bilo ustvari na neki način s pravom predgorje Velebita radi svoje visine i siromašnije morfologije, većina stručnjaka složiti će se da pripada Velebitu. A jednu od okosnica čini mu upravo ovaj vrh Jadićeva plan (1416 m), kojega opisujemo našim člankom. Na vrh smo se uputili od primorske strane, koja uzdižući se od mora u visinu mijenja konfiguraciju terena i zapravo postaje pitomija. Naime, za razliku od nekih ustaljenih pravila (u prirodi je pravilo da ima svoja pravila, ali nama ta pravila nisu uvijek logična), kojim se smatra da je s porastom visine ustvari i teren teži, ovdje imamo malo drugačiju situaciju. Daleko od toga da smo se na žalost stigli dizati pješice od 0 preko Sijasetke drage, već smo došli „klasično“ vozilom do sela Žukalj. Ne pohvalno, ali kako samo i rekao, radi vremena smo odgodili i samu Premužićku, a vrijeme u ubrzanom svijetu biva resurs. Stoga uspon od 0 ovaj put ostavljam za neki drugi put. Međutim, i na sam ovakav način primijetili smo da je krajolik u okolici sela pitom, obilat visinskim terasama i dolcima te vidicima.
Opis staze: Stolac – Žukalj – Jadićeva Plan
Vrh Jadićeva Plan, koji se ponekad naziva i Jadića plan (kako piše i na samom vrhu) nalazi se u samome srcu Senjskoga bila. Put prema vrhu vodi kroz kombinaciju travnatih površina i šuma, a usput se otvaraju vidici koji ti se svako-toliko otvaraju, baš onoliko koliko ti šuma dozvoli. Brdo je prekriveno šumom, dok je sam vrh kamenit i također bez vidika. Upravo zbog toga vrh nije toliko posjećen među planinarima, ali u svojoj tišini skriva posebnu čar, mjesto za spor i svjestan korak. Uživanju u okruženju šume. Uživanju u istinskoj prirodi.
Pristupna točka: Stolac – selo Žukalj
Od Senja uspinjući se cestom (23) za prijevoj Vratnik, prolazimo pored odmorišta – gostionice Jablan i vozimo se do skretanja za selo Stolac. Nakon odvojka prikaže nam se tabla za Stolac, prema kojemu nas, uspinjući se vodi znatno uža planinska cesta. Vozeći se prema selu, prvo nam se uskoro otvori predivan vidik prema Krku i Cresu, da bi nas zavojita cesta dovela do proširenja i sela Stolac. Naravno da ćeš tamo ukoliko je moguće stati i napraviti par divnih fotografija. Čak štoviše, ako ganjaš vidike to je moj istinski savjet, budući da su vidici na ovoj opisanoj ruti veoma skromni. Ukoliko dolaziš autobusom, vodeći grupu planinara, ovo je idealna točka za parkirati autobus i zaputiti se na uspon (upravo od tamo smo krenuli kada sam bio na izletu sa PD Glas Istre, prije davnih 5 godina). Ukoliko dolaziš vozilom (kao mi ovoga puta) možeš slobodno nastaviti do sela Žukalj.
Selo Žukalj: prostranstvo vidika ispunjeno prirodom
Žukalj. O selu nisam pronašao mnogo podataka (za sada). No, kada bih sažeo sve dosadašnje klikove fotoaparata i čitav napisan tekst koji se odnosi na koncept ovoga bloga, sve to ne bi stalo u opis za ovo selo sa još uvijek starim, izvornim izgledom kuća. Naravno, ukoliko me već pitaš nešto o selu Žukalj. Selo Žukalj. Ovdje si u skladu sa prirodom, ovdje si „untouched“, a istodobno između neba, mora i duboke nizine. Ta nizina, promatrajući je sa jednoga od okolnih vrhova planine, koja ne samo da se prostire nad selom, već se ona (kako je napisao i sam Željko Poljak u svojoj knjizi „Hrvatske planine“) „strmo ruši u Gacku dolinu“ čini ustvari tako daleko. Ovdje kuće šapuću priče svojih stanovnika koji usporeno provode dan, a šumski putevi pozivaju na korak prema vrhu Jadićeva plan.
Selo, smješteno duboko u Senjskome bilu ostalo je već na prvi pogled autentično, gotovo kakvo jest. I sada će se postaviti pitanje „zašto pišeš o njemu jer svako pisanje i otkrivanje ovakvih sela“ na neki način povećava njegov potencijal otkrivanja. A upravo tu i leži bit. Jer u konačnici samo povećanje posjeta nije problematično, ukoliko posjetioci slijede obrasce ponašanja u prirodi. A između ostaloga ovim portalom sporosti, želimo ujedno i educirati ponašanje svih nas sudionika u prirodi, a ne samo informirati o tome kako gdje doći i gdje smo bili. Naravno da prije svega objava članka na jednoj Putokozi, za vas nekolicinu čitatelja (kojih ima sve više, hvala Vam na tome 🙏) neće doprinijeti masovnosti dolazaka u selo Žukalj ili povećati popularnost vrha Jadićeva plan. I naravno da takvi vrhovi neće nikad postati novi Dolomiti (ok. nikad ne reci nikad, barem za sad) Uostalom, to nije ni cilj. No sa druge strane nema ni potrebe misliti da je frekventniji broj posjetitelja u ovakvim selima ujedno i pogreška. Zamisli, da se pred samo nekih 30-ak godina ili krajem prošloga stoljeća razmišljalo na način o povratku i obnovama sela kao što se to čini danas. Većina sela bi imala i zadržala više autohtonoga stanovništva i duh zajedništva, kakav selu pripada, a posjetitelji su ti koji bi od sela učili. Zamisli da je starijoj bakici ili djedu kojima je bilo potrebno izvaditi vodu iz bunara tada netko imao pomoći. Ili da je došla struja znatno ranije. No okolnosti su bile takve da su se sela napuštala, prodavala, a u međuvremenu se prometna povezanost povećavala. Isto je rezultiralo dolaskom turizma, koji biva samo sve nego ravnomjeran, ali ipak na sreću po Lici i Gorskome kotaru još uvijek autentičan.
Danas itekako možemo još uvijek učiti od takvih sela, ali ne od svih. Jer mnoga, na žalost nisu poput Žuklja ostala izvorna. Uostalom sa druge strane prelazak na turizam je mnoge i spasio od propasti. Opet, daleko od toga da ne treba pohvaliti turističke inicijative (uostalom i sobno sam od malih nogu dio sektora), međutim postavlja se pitanje kakvoga turizma. Glede razvoja rekao bih onoga koji zadržava izvornost, a ne narušava sklad mjesta gradnjama koje na neka mjesta ne pripadaju. Da predočim to u blogerski rječnik: selo ustvari biva poput teksta. Može biti izvoran, od autora napisan ili može biti narušen pretjeranom intervencijom korištenja umjetne inteligencije. Zato, prije nego krenem dalje na opis rute kroz šumu, prije svega htio bih reći da ovo zasigurno neće biti samo još jedan članak na bazi „pripovijedanja“ sa naslovom “Kako se najbrže popeti na vrh Jadićeva plan i uzeti pečat HPO-a“. A u sljedećem (više filozofskom, a manje planinarskom odlomku) dozvoli mi da kažem i zašto.
Daleko i blizu suvremene tehnologije
Da, sela kao što su Stolac i Žukalj, daleko o gradova uvijek nam daju inspiraciju za razmišljanje. I to ne samo onoga gdje se nalazimo i kuda trebamo ići već i kritičkoga. A ono gotovo uvijek iziskuje da ga na neki od načina iskažemo. Osobno se ne mogu ni sam uvijek odlučiti, koji mi je način kritičkog izražavanja draži: da li fotografijom ili tekstom. No, sve ima svoje. Nerijetko je fotografija dovoljna sama po sebi. Međutim, ne može uvijek prenijeti tu količinu misli kao tekst. Jer pisanej je izvorno. A danas kada je suvremena tehnologija dostupna u svim oblicima (nemam ništa protiv, njome i čitaš ovaj tekst) sve više se daje naglasak upravo na izvornosti. A ta izvornost pak biva izgubljena u brzome pristupu informacijama. Danas biva gotov sve dostupno, pa tako i brzi prijevoz kojim ćemo stići do sela, fotografije radimo mobitelom kojega koristimo odmah i za slanje i dijeljenje na društvenim mrežama. Cilj je čak štoviše to učiniti što brže. Jer vrh na kojemu smo bili trebaju vidjeti pratitelji. A dok oni komentiraju naše planinarenje, mi već prije nego smo se spustili razmišljamo o idućoj lokaciji. To je zasigurno planinarski pogrešno, rekao bih, a i rezultira manjoj dosljednosti. Jer samo staviti na društvenu mrežu i reći da smo negdje bili, a nerijetko se dublje ne informirati o području je u manju ruku besmisleno.
Stoga, ne, neću angažirati AI da mi kaže da napišem tekst „za potrebe bloga“ tipa „za planinare i ljubitelje prirode, Žukalj nije samo prolazna točka prema vrhu Jadičeve Plan nego mjesto gdje put počinje“. Ne, neću pisati „Žukalj je više od sela“ ili da „tog dana nisam tražio selo, a opet, Žukalj mi je dao sve“. Možda je i točno da nisam tražio ništa, ali gotovo zanemarivo za tebe kao čitatelja/icu. I zato, ne, neću uljepšavati niti umanjivati, nego pisati onako kako jest. Ustvari, kada počneš duže posjećivati i živjeti na neki način s ovakvim mjestima, vidjeti ćeš da ćeš doći na to da nećeš pisati ništa takvo, već samo ono što misliš da kako se tebi čini. Uspavana cestica, stare kuće, zanimljiva lička arhitektura. Šuma u okolici i cvrkut ptica u proljeće. Lajanje pasa, koji nagovještavaju da se selu približava netko novi. Uostalom, ništa ne može dočarati osobni doživljaj bilo koje lokacije.
Danas se govori da umjetna inteligencija (AI) znatno olakšava napisati priču. Da, slažem se u potpunosti. I ne kažem da je ne koristim, posebice za praktične stvari kao što je prevođenje tekstova. Ali svaki put kada hodam bilo po šumi ili po nekom od vrhova, kažem si da Putokoza tekst neće biti AI tekst! A ukoliko tražiš ovakve lokacije, razloge ćeš uskoro i spoznati, čim se zaputiš na teren. Možda započneš i svoj blog ili svoj foto rad, ručni rad, crtanje, slikanje motiva. Možda te priroda i ovakva mala sela inspiriraju. Možda će ti umjetna inteligencija u tome pomoći, u što ne sumnjam. Možda, uopće niti ne želiš ništa drugo osim fotografiranja za društvene mreže i par rečenica teksta koji će donijeti klikove ili pratitelje. To ne mogu znati, ali mogu pretpostaviti da je to malo vjerojatno, budući da se već nalaziš na ovome djelu teksta, te ukoliko ga čitaš otpočetka, već shvaćaš koncept sporosti u prirodi i planinarenja. Ali ono što mogu znati jest činjenica da bi bazirati tekst na algoritmu, temeljem osobnoga posjeta jednom selu kao što je Žukalj, bilo pogrešno. Definitivno, krivo, promašeno, toliko da ni zvati gorsku službu spašavanja ne bi pomoglo.
I ovdje se opet vraćamo na diskusiju o tehnologiji i koliko smo ustvari o njoj ovisni. Jer zamisli sada da planinarimo zajedno. Naravno, da ćemo većinom uživati i diviti se prirodi. Ali, gotovo uvijek ovisno sa kim planinarimo, povedemo i neku raspravu. Jer put do vrha je dug, posebice na Velebitu, a ovakva sela ne da nam daju samo priliku već i inspiraciju da započnemo (nikada i završimo donesemo rješenja) diskusiju određenih tema. Uz naravno one političke po strani, jedna od onih koja gotovo uvijek biva intriganta i o kojoj nerijetko pišem na blogu, što direktno što ovako kroz članke, jest upravo ovisnost o tehnologiji. A najčešće se otvori, kada planinareći sagledavamo mogućnosti suživota ovakvih malih sela sa prirodom. Pitamo se primjerice, kako su ljudi nekoć živjeli, a kako se danas živi. Zamišljamo vremena, kada nije bilo komunikacije mobitelom, GPS-a, interneta pa ni telefona. Nije se moglo doći vozilom od mora u roku od sat vremena do sela, nego kolima, iliti kako bi po čakavštini rekli vozom. Ipak i tada se živjelo. A danas…“ne tražimo ništa a dobijemo sve“ klikom kroz www na AI (naravno ne i kroz Putokozu, čijim člancima kritički analiziramo upravo korištenje društvenih mreža uz AI, dok imam volje 😉). Drugim riječima, iako u planini tražiš bijeg od civilizacije, istoj toj civilizaciji se u konačnici uvijek i vraćaš. Jer bez nje ustvari ne možeš. Uostalom, čak i ovakvi zabačeni zaseoci itekako ovise o povezanosti. Doduše znatno manje nego gradovi i više su samodostatni u skladu sa prirodom.
A kada smo već kod spominjanja prirode, postaviti ćeš pitanje kakve veze ima uspon na vrh Jadićeva plan sa ovim poglavljem kojega sad pišem spominjući tehnologiju, odnosno gdje „promaših markaciju? U konačnici, direktne veze nema. Ali glede samog načina kako je tekst nastajao ima. Jer, vratimo li se na početak diskusije, vidimo da smo došli na temu odnosa korištenja umjetne inteligencije pri opisivanju malih sela poput Žuklja i koliko ustvari objave na društvenim mrežama generiraju posjete takvim mjestima. Zaključno, ovdje prije svega ne mogu i neću nikako reći da je ovaj tekst po ičemu poseban (to ostavljam na procjenu tebi kao čitatelju/ici), međutim ono što definitivno mogu reći jest da je tekst poput sela: selo (kao i tekst) itekako treba ljude, posjetioce; ali treba i samo sebe, odnosno opstanak u autentičnom obliku suživota sa prirodom, kako bi zadržalo svoju autohtonost. Kako o samom selu nisam uspio pronaći više podataka, a filozofiranju je kraj, vrijeme je za planinarski dio.
Od sela Žukalj do vrha Jadićeva Plan: putem šume i livada
Od samoga sela Žukalj postoji više mogućnosti uspona. Moguće ga je na neki način i zaobići i spojiti se na stazu koja vodi prema vrhu. Mi smo naravno prošli kroz selo (jer da nismo, ne bi ni bilo diskusije u prošlome poglavlju) a ono nas je potpuno oduševilo svojim mirom. Od sela se uzdižemo cestom, koja je u jednom trenutku bez markacije. Iskreno, tu se malo i gubimo, jer tražimo stazu i markaciju, na kojom se spajamo šumskim putem. Spajanjem na markaciju staza postaje na neki način lakša, te se isprepliće sa makadamom. Prelaskom makadama po prvi puta nam se otvara vidik prema primorju, prema otoku Krku. To je ustvari, ujedno jedan od rijetkih ovakvih vidika, budući da povećanjem nadmorske visine ujedno ulazimo i dublje u šumu. Koju ustvari jako volimo. Jer bez šume nema ni kisika. Ali ovdje nema vidika.
Mi smo ovu stazu posjetili u rano proljeće, ali ukoliko razmatraš i jesen, zasigurno je odlična. Ustvari, na toj ruti, po prvi puta sam bio sa planinarskim društvom upravo u jesen. A jesen ima svoje čari. Za potrebe ovoga članka prvenstveno izlažem fotografije sa individualnoga izleta. Staza nas ponovo spaja sa makadamskom šumskom cestom, kojom ubrzo na dalje dolazimo do jedne veoma inspirativne točke. Spoj trave, bukve i markacije daje nam naznake kretanja prema vrhu. Ubrzo nam se otvori i prirodan „vrt“ medvjeđeg luka / Allium ursinum (ne i medvjed ovoga puta), kao i nešto stabala bora. Uspon kroz kombinaciju bukove šume je strmiji dio ali nas uskoro dovodi nas do još jednoga križanja u šumi. Kroz tišinu šume ponovo shvaćam što znači hodati kroz sporost dok su nam se vidici i nadmorska visina nadziru jedino kroz krošnje. Prolazimo još jednu travnatu livadu i evo nas ponovo u gustoj šumi. Staza koja vodi kroz bukve, neočekivano nam otvori vidike i dovede nas do velike rasprostranjene livade.
Iako sam znao od prethodnoga puta da ista treba negdje biti, gotovo uvijek te planina iznenadi, dokazujući da su sjećanja na stazu, na kojoj nisi često, ustvari subjektivna. Dobro je isto imati na umu gotovo uvijek kada planinariš. Naime, razlog je taj da budući kad jednom zalutamo „svi se svega prisjećamo i svi sve znamo“, te u skladu sa tim osjećajem hodamo i u potrazi za markacijom, umjesto da se uhvatimo kompasa i karte. Jer naravno zašto težim drugim načinom, kada je lakše prvim. U konačnici nerijetko prvi postaje znatno teži, kada se vrijeme traženja oduži. Ustvari, najčešće sa samo par metara udaljenosti od markacije završimo lutanjem u dubini šume I evo vrlo lako novih situacija: može pasti noć, kada je bez obzira na čeonu lampu orijentacija znatno otežana. To znači zaključno rekao bih „ne drži se sjećanja na stazi, nego primi kompasa i karte, odnosno GPS-a“.
Srećom, mi daleko od toga da smo se izgubili (barem ne na planinarskome djelu izleta). Nakon kratke pauze na livadi na kojoj vidimo oznake za Sijaset, Krajač kuću, a između ostaloga i vrh Jadičeve plani (20 min.), krećemo u konačni uspon. To ipak nije nikakav „alpski obračun sa vrhom u podne“ niti stjenoviti kraj. Gotovo ništa od toga. Jer, staza koja nam sa strane doduše otkriva poneke zaleđene snježne tragove, ustvari miriše na zemlju, mahovinu, a posebice je zanimljiva u kasno proljeće, kada obitava medvjeđim lukom.
Jadićeva plan (1416 m): inspiracija šume okružene stijenom
Uz mirise šume koji nam usporavaju disanje (osim onda kada ne hodamo prema vrhu) i tjeraju te da zastaneš i uživaš, polako dolazimo do travnatoga grebena, pred samim vrhom. Oko njega se pak nadzire bukov sloj šume, a tek se pri samom njegovom kraju sramežljivo otkriva vrh, koji je se uzdiže sa kamenitim kršem. To je ustvari znak da se došlo do vrha Jadićeva Plan (1416 m).
Iako sam vrh nema panoramski vidik, tamo nas dočekuje nešto drugačije. Zapravo, taj dan, vrh je ustvari bio dosta „živ“, budući da je puhala jaka bura. Natpis u kamenu s imenom i nadmorskom visinom, žig i upisna kutija HPS-a su mali podsjetnici da je ovdje netko prije tebe zastao i osjetio isto što i ti. A ukoliko sakupljaš pečate nemoj ga zaboraviti uzeti. Stojeći na vrhu i preskačući te stijene, okružene šumom, osjetiš neku posebnost ovoga kraja: ustvari ovaj dio Velebita je tih ali isto tako moćan – ne traži da ga se osvaja, niti da se o njemu piše. Ne traži senzaciju teksta radi vidika, već da se zaista popneš na vrh jer ti se sviđa područje, šuma. Jer ti se sviđa Senjsko bilo. Ipak ne znači da baš i nema nikakvih vidika. Vidici prema moru i otocima, iako djelomični, nagrada su za strpljivost i sporost.
Spust i dolazak u selo sa druge strane preko spajanja na VA
Spust u početku teče istim putem. No međutim, dolaskom na makadam iznad sela, odlučujemo nastaviti ravno, slijedeći markaciju sa selo Žukalj. Ista staza nam omogućava da izbjegnemo put, a i vratimo se kružno. Ustvari, prolazeći pored jedne kamene (trenutno ruševne) kuće, mogu reći da mi je ova staza jedna od najljepših dijelova Senjskoga bila. I gle, netom čim smo zakoračili u stazu na spustu, otvori nam se veoma zanimljiva livada, koja se nalazi iznad samoga sela. Iako u početku nema značajnih vidika, livada je veoma široka i pruža pravi osjećaj planinskoga krajolika. Dolazeći do drvene klupe, radimo pauzu i uživamo u cvijeću, kao i u čitavom prostranstvu.
Nema gotovo nikoga, doli u daljini primjećujemo lovce. Uskoro spajanjem na poznatu nam trasu Via Adriaticu krećemo put spusta. Naravno da smo prije toga, otišli do kraja livade uvjeriti se da na ovoj trasi itekako vidici postoje. Jer upravo sa ove livade, pružaju nam se vidici prema djelu Velebita koji čini njegovo srce: Medvjeđaku, Zavižanu. Spust u samo selo veoma je jednostavan. Staza koja nam ponovo otkriva da još uvijek postoje autohtona imanja, uskoro nas dovodi do početka sela kojega ovoga puta u silasku zaobilazimo. Točnije direktno do raskrižja, nedaleko pored koje smo parkirali vozilo. I tako dok se opraštamo od polja i livada oko sela, koja podsjećaju na jednostavnost života koji je nekad bio norma, sve više se približavala noć.
Srna nakon spusta
No međutim i kad misliš da je sa Velebitom odrađena priča za taj dan, ponovo te iznenadi. Ili ponekad iznenadimo sami sebe. Jer, naravno, budući da nismo „fulali“ ni jednu markaciju za vrijeme uspona (što bi ustvari trebao biti standard za nekoga tko je zapravo stalno u šumi), to ne znači da nije preostalo vremena za krivo skretanje. Da, baš kao u filmu, završilo je sa neočekivanim ishodom. Ali na sreću za razliku od filmu, u stvarnosti, glede našega slučaja, jedinim veoma zanimljivim događajem. Naime, spuštajući se od sela Žukalj, umjesto produživanja ravno skrenuli smo nesvjesno na drugi pravac prema Senju. To ustvari ne bi bio problem da put nije duži i većinom biva šumski. Međutim, nije da se svakoga pravila treba držati kao „pijan plota“, tako da i krivo skretanje može biti dobro skretanje, ukoliko ga na vrijeme primijetiš. Mi smo ga naime primijetili, došavši do jednoga predivnoga vidikovca istoga imena kao i obližnje selo. Ova točka pruža zaista inspirativan vidik prema kvarnerskom arhipelagu: Krk, Cres kao na dlanu, Pag malo udaljeniji. Posebice biva zanimljiv u sam zalazak sunca.
No na stranu zalaska, to nije događaj o kojemu sam počeo govoriti. Nakon „kobnoga“ skretanja nismo ni primijetili da smo umjesto u Stolac, došli u još jedno malo selo Liskovac. A vjerojatno temeljni razlog tomu je da smo primijetili nešto sasvim drugo. Jer, na proplanku iznad sela bila je srna! Stajala je tamo, na rubu proplanka, kao da pripada nekom drugom svijetu, koji je za nas iz civilizacije nepoznat. Zaustavili smo se i nismo se usuđivali pomaknuti. Pogledi su nam se sreli na trenutak, a onda je tiho, gotovo nečujno, napravila nekoliko koraka i nestala u šumi.
Taj kratki susret bio je dovoljan da zaboravimo na putokaze (ne i Putokoze 😉) skretanja, na to jesmo li stigli u Stolac ili Liskovac. Sve je postalo nebitno u odnosu na tu tišinu. To plaho stvorenje je svojim prisustvom učinilo da mjesto za nas postane posebno, bez obzira na ime na karti. I upravo tako, dok je u jednom trenutku naša ruta bila bez plana (osim Jadićeva plana), shvatio sam da te planina uvijek iznenadi. Jer šuma pruža svaki put nešto novo bez obzira na to što planiraš ili tražiš. Ponekad skretanja i zaboravljeni putokazi mogu biti jednostavno darovi planine, koja nam pruža nepredviđene susrete. A da bi oni završili sretno i u sjećanju ponoviti ću još jednom: karta, GPS, koordinate i poznaj lokaciju gdje se nalaziš. Jer činjenica koju ja znam, je ta da se nalazim na kraju ovoga teksta. A tebi želim uspješan izlet na vrh Jadićeva plan.
Tehnički detalji za stazu Žukalj – Jadićeva plan
- Početak staze: selo Žukalj ili Stolac (za autobus)
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza je duga oko 10 km, a mi smo je prolazili kroz 5.10 sati s pauzama. Savladava se oko 495 metara nadmorske visine u usponu i silasku. Cijelu rutu možeš pogledati ovdje.
- Za koga je prikladna staza: staza je prikladna za planinare s prosječnom kondicijom.
- Postoji li na stazi mjesto za hranu i piće?: Ne. Odmorište Jablan nalazi se iznad Senja.
