Bez obzira pišeš li za sebe, radi bloga ili nečega što bi bar trebalo izgledati kao blog, da zabilježiš trenutak, radi potrebe novinarskoga članka, karijere ili bilo kojega drugog razloga, složit ćeš se sa mnom – pišeš.
Ili ne pišeš. No, isto tako složiti ćeš se sa mnom da svatko tko piše, bez obzira sjedio/la u uredu, na obalama Limskog kanala, pod alpskim vrhom Begunjščice, ili na plaži jadranskoga otoka Suska (primjerice), susrest će se svako toliko s pitanjem zašto mu uopće to pisanje treba? Jer primjerice, uzmemo li u obzir sljedeće elemente: jutro, dan, sunce, poslijepodne, zalazak, sumrak, večer, noć. U nastavak. Toplina, vrućina, pad temperature, toplinski udar ili dugi rukavi. Nastavljajući niz, oluja, vjetar, pa opet sunce, i tako u krug. Korak po korak, naprijed. Ljeto teče. Jedan vrh, drugi, pa staza, šuma. Pitamo se, u konačnici, na dalje, gdje? Daleko? Možda, a možda i ne. Moguće i da, ali „samo“ lokalno.
Kako kod bilo (jer, „nigdar ni bilo da ni nekak bilo“), kao što i vidiš, jednostavno dolazimo do odgovora da je činjenica da, objava, barem što se ovoga bloga gotovo da nije ni bilo, u zadnjih mjesec dana. U redu, izuzev koza sa Sella Nevea-e, ali blog je ionako Putokoza, tako da se to gotovo i ne računa. Ili se može reći, objava je sve manje. I neka je. Jer što će mi ustvari taj blog, zapita se čovjek. Ali se ubrzo i preispita. Jer ipak, kada nešto stvaraš već par godina, postane dio tebe. Barem na neki način. Međutim, nekreativnost je trenutna, ona je sadašnjost. Protiv nje se ne može. Jer, pisati o nečemu o čemu mi se trenutno ne piše, jednostavno je nonsens. Ne želim, neću. Ili hoću? Očito neću. „Piši jer blog treba objave radi SEO-a“, kaže mi unutarnji zvuk, kao i savjet, kroz upit prema kako kažu programeri (trenutno) „700 puta pametnijem“ od nas, Chat GPT-u. Pametnijem da, ali kreativnijem u vidu ljudskoga stvaranja definitivno ne. Jer, u konačnici, ljudi stvaraju za ljude, odnosno čovjek za čovjeka, a ne za robota. Barem je to moja subjektivna pretpostavka. A to isto potvrditi će i on sam. „Radi SEO-a kažeš, haha, šališ se“ mislim si. Jer ukoliko ću realno i pisati radi nekakvoga SEO-a neću ni pisati, ne velim mu, nego znam. SEO je ionako gotov uostalom, barem po pola. Jer već sada AI željeznički algoritam „guta već daljina“. Što ne znači da na jednoj od naših željezničkih postaja u gorskome kraju, kip prometnika neće i dalje stajati, pozdravljajući vlakove koji prolaze tim krajolikom. I dobro je da hoće. Jer to znači da vlakovi i dalje idu.
Međutim ne nužno i objave na blogu. Iako ima materijala. Ali dok nema motivacije nema ni stvaranja. Ustvari, motivacija je „conditio sine qua non“ za bilo što napisati, neću reći ujedno i stvoriti. Jer nije svako pisanje stvaranje, iako svako pisanje, jest pisanje, olovkom, pisaćom mašinom, perom ili digitalno, nebitno. Ostavlja trag, za kojega je potreban neki smjer. Kompas. Jer, vratimo li se na početak, sagledavajući činjenicu zašto uopće pišem i kreiram ovaj članak, očito je da se radi o sagledavanju motivacije glede pisanja. O pisanju koje u srži ne piše robot, već ga eventualno samo dorađuje. Ukoliko mu to dozvoliš. Jer trenutna blokada kreiranja nije samo trenutak. To je tema. To je sadašnjost, ali i budućnost. Koja je čini se sada toliko vječna da je želim podijeliti sa čitateljima na Putokozi (za koju znam da će i dalje živjeti, jer u pozadini je mnogo nepisanog što želim reći, ali da bude napisano). A trenutak sadašnjosti želim podijeliti svakako. I to, ne radi SEO-a. Ne radi „još jedne objave“ iz Alpa ili Dolomita. Nego, radi toga jer pišem o tome da mi se ne piše. Međutim zašto imam potrebu to i objaviti, ako već pišem samo jer mi se ustvari ne piše, pitati ćeš me? I to je sasvim legitimno. Kao i odgovor, koji leži u samom principu postojanja ovoga bloga – jer da nema ljudi, odnosno vas koji ga čitate, sam ovaj blog, u konačnici ne bi ni opstajao. Postojao možda i bi. Dakle Putokoza ne bi pasla travu ni po Istri, ni Alpama ili Gorskome Kotaru, Lici, Žumberku. Što ne znači opet ponavljam da nužno ne bih ni pisao. Možda, doduše manje planinarskih tema, više ovih filozofskih, u tome slučaju. Ili planinarsko-filozofskih. Ali budući da sam samo na imenu radio 5 godina, vratimo se srži stvaralačke misli. U istoj leži jednostavna postavka: kada objava nema, kada vlada tišina, tada blog stoji, zaustavljen u vremenu. Kao brod vezan za bitvu. Kao planinar zakovan za dom, iz kojega danima ne izlazi, osluškujući tišinu krajolika. A tada je vrijedno reći publici što takva tišina skriva. Jer, u konačnici svaki vodič grupe, iskreno je dužan priznati grupi gdje smo i koliko nas koraka još čeka do kraja izleta, čak i ako stvari ne idu po planu. A trenutno čim ovo pišem očito da ne idu. Ne zato jer se dešavaju loše stvari, nego zato jer imam činjeničnu blokadu stvaranja. Da li radi ljeta ne znam, ali znam da bi se ista mogla prikazati nekako ovako (bez AI GPT stvaranja, osim ponekog gramatičkog dociranja, prihvaćajući poneki savjet strukture rečenice):
Dok toplinu ljeta i prepune plaže oluja prebaci u gradiće, ceste se ispune vozilima, sunce se izmjenjuje s kišom. U sjećanja i misli, što nemirno kao vjetar plove, uvlači se prolaznost — i pisanje koje ostavlja trag. Taj trag, koji dolazi iznutra, katkada zna biti poticaj za stvaranjem. Međutim, blokada je nešto više od izostanka volje. Ona je gusta. Ljepljiva. Nema oblik. Nema ni razlog.
Izmjena ljeta i sunca, topline i nepomične sparine. Odlazak u planinu. Žbevnica, Gomila, Medveja stena. Da, ljeto. Predivni oblaci pred oluju. U kojoj ti neće ni čeona lampa pomoći, ukoliko se ne spustiš. Svi hrle prema Dolomitima, a meni se i ne ide. Ne zato što nisu lijepi — nego zato što ih ne slijedim. Jer ne pratim trenutno taj trend. A možda i zato što su daleko, preveliki. U vidu „atrakcija“ i jezera. Fotografija gdje je tko bio. Sve to skupa ostavlja trag kojega nema. Razlog zašto ga nema? Jednostavan: čista nekreativnost, lijenost, obustava, fjaka, blokada kreativnog trenutka. Uživanje u tom kaosu nestvaranja, iz prkosa jer ustvari to i želim. Ili ne želim?
Ali možda…to nije ipak ni nekreativnost. Već je to tišina koja čeka oblik. Možda pisanje nije svaki dan. Ili pisanje nije nikad. I zbilja pisanje samo bilježi ono što ne znamo da znamo, dok dobivano inspiraciju hodajući. Dok koračamo šumom Gorskoga kotara, koju zahvaća noć mnogo ranije, nego plaže na zapadnoj obali. I možda, baš tada, dok svi jure prema poznatim vrhovima i mjestima koja “moramo vidjeti”, plivaju na poznatim plažama, netko ode u smjeru suprotnom. Na Orljak, na Malu Učku, na Kupu. Ili samo u šumu iznad kuće. Ili iznad neke kolibe. Možda taj netko uopće ne stigne ni do kojeg vrha. Već samo do proplanka, čija trava leprša u izlasku ljetnoga sunca ili se sjaji od kapljica kiše, kao posljedica ljetne oluje, nedugo zatim. Možda ne dođe niti do staze. Ali ostavi trag.
Ne na društvenoj mreži. Koje već „šaptom polako sve više padaju“ u morima vlastitih algoritama. Ne na naslovnici (kao što i vidiš). Nego negdje unutra. Pa se vrati — za mjesec, ili za godinu. I napiše. Ili samo šuti. Ili ne napiše. Jer pisanje ne ide po planu. I ne mjeri se brojem riječi. I nije za prodaju. Ponekad, pisanje je samo znak da još gledamo pažljivo. I to je dovoljno. Dovoljno da podijelimo taj trenutak sa publikom. Ne videom, ne postavljanjem na profilima. Pisanjem.
