Ljeto je za mene vrijeme najljepših uspona. Dani su dugi, staze prohodne, a planine otvorene kao dlan. No ako si poput mene i ljeti ti zna biti prevruće – rana jesen je možda još i ljepša. Zrak je svjež, sunce niže, a staze tiše. Sve postaje nekako dublje, sporije i više tvoje.
Ovaj tekst posvećujem upravo jednom takvom usponu – ruti koju sam prošao u ranu jesen u Dolomitima. Cal di Lana nije samo vrh, nego i mjesto koje pamti. Hodao sam tada tiše nego inače, svjesniji svakog koraka, jer ova planina nosi priču koju ne želiš pregaziti.
Kada se spomenu Dolomiti, mnogima prvo na pamet padnu slike jezera Lago di Braies ili serpentine Passo Giau – prizori koji su postali simboli ovog kraja. Čak i ako nikad nisi bio/la ovdje, gotovo je sigurno da si već negdje vidio/vidjela fotografiju tog tirkiznog jezera okruženog stijenama. To su mjesta koja, zbog popularnosti na društvenim mrežama, privlače rijeke posjetitelja tijekom cijele godine.
Ali…ovaj put neću pisati o tim poznatim atrakcijama.
Ovaj put želim ti ispričati priču o jednoj tišoj ruti. O usponu koji ne staje pred kamerama, a nećeš previše stajati ni ti, kad shvatiš gdje si. Col di Lana nije razglednica – ona je sjećanje. Planina koja nosi rane, i još ih ne skriva. Mjesto na kojem sam hodao sporije nego inače. I dublje nego sam očekivao.
Na jednom kratkom danu u Dolomitima, planini Col di Lana poklonili smo cijeli svoj pogled, dah i korake. Nismo mogli obići sve što smo htjeli, ali znali smo da se ovdje vraća. Ova planina nije poznata samo po panoramama, nego i po dubokoj tišini koju je oblikovala povijest. Na vrhu, kapelica pod oblacima čuva uspomenu na Prvi svjetski rat i vojnike koji su ovdje proveli svoje najteže dane. Za nas, bio je to susret sa sporijim tempom, poviješću pod nogama i pogledima koji liječe.
Početna točka
Uspon smo započeli iz Pieve di Livinallongo, do kojeg vodi uska asfaltirana planinska cesta. Parkirati je moguće na malom, uređenom parkiralištu s desetak mjesta. Uspon je također moguć i iz malog zaseoka Palla. Gužve ovdje bivaju više rijetkost, tako da glede gužvi automobila i posjetitelja ne trebaš previše brinuti. Osim možda u nekim atraktivnijim poslijepodnevnim ljetnim vikend terminima. Već prvi koraci otkrivaju mir koji nas prati cijelim putem. Prvo ulazimo u hladovinu šume.
Odmah nakon parkinga, staza broj 21 vodi nas lagano uzbrdo makadamom, kroz zelenilo. Ovdje se žuri samo pogledima. Ljeto boji padine u tisuću nijansi zelene, a s desne strane, iznad dolina, uzdiže se moćna Marmolada, dok u daljini prepoznajemo Tofanu di Rozes.
Uspon kroz povijest i kuća „Rifugio Alpino“
Nakon nekog vremena dolazimo do napuštene zgrade poznate kao Rfugio Alpino (oko 1830 m), nekadašnje alpsko sklonište. Ovakva skloništa često su građena u 20. stoljeću, ponekad i ranije, kao podrška planinarima ili radnicima u šumarstvu i stočarstvu. Nema potvrde da je ova kuća i dalje službeno registrirana ili aktivna kao planinarsko sklonište (Rifugio). Tu krećemo kroz šumu, gdje staza postaje uža, a markacije ponekad slabije vidljive. Prolazimo i pored natpisa koji nam govori da je u blizini i ratno groblje.
Nema strmine, samo tiha prisutnost prirode i povijesti. Na izlazu iz šume, pored spomen-kamena, otvara se prvi travnjak sa stolom i klupama, savršen za predah i prve poglede. Zatim prolazimo kraj brvnare koja priča o stoljetnoj prisutnosti čovjeka na ovim visinama.
Slijedimo oznake za Panettone Ciadinei i dalje prema točki zvanoj Ciadiniei, gdje se panorama otvara u svim smjerovima. Pogled seže do Passo Giao, prijevoja kojem ćemo se vratiti pri zalasku. Tu staza prelazi u dijagonalni uspon, a zatim laganim serpentinama dolazimo do formacije zvanom Cappello di Napoleone (Napoleonov šešir) na 2250 m. Vjetar ovdje nosi tišinu, a povijest je gotovo opipljiva.
Vrh Col di Lana (2452 m)
Zadnji metri pod nogama su mekani, obavijeni travom. Na 2425 metara dolazimo do Galerije Sant’Andrea, gdje su Talijani u ratu minirali austrijske pozicije. Još samo nekoliko koraka vodi do vrha Col di Lana (2452 m), gdje se uzdiže mala kapelica posvećena palim vojnicima. U nju se ne može ući, ali odmah ispod nalazi se bivak – skroman, tih, s pogledom koji se proteže do Pelma i južno-tirolskih Dolomita. Tu sjedimo. Marendamo. Dišemo. Sjećamo se i zahvaljujemo.
Uspon je bio tih. Nismo govorili mnogo, kao da su nam riječi bile previše bučne za ono što se osjećalo u zraku. Hodali smo polako, jer ovdje sporost nije slabost, nego poštovanje. Svaki korak preko starih rovova, uzduž zasutih tragova eksplozija, kao da je bio jedno tiho pitanje: Tko su bili ti ljudi? Koliko su toga ostavili? I koliko smo toga zaboravili?
Tišina iznad rana – crkvica na vrhu Cal di Lana
Na samom vrhu, je crkvica istoimenog naziva vrha. Podignuta je u spomen na pale vojnike iz Prvog svjetskog rata, inaugurirana je 18. kolovoza 1935. godine, a obnovljena je 2006. godine. Ne kao crkva koju posjetiš, nego kao prisutnost koja šuti s tobom. Drvena, jednostavna, okrenuta prema nebu – poput svjetionika pod oblacima. Nema mise, nema svećenika, ali ovdje duh pomirenja diše tiše i dublje nego u ijednom hramu.
Crkvica je podignuta u spomen svim poginulima vojnicima, Talijanima i Austro-Ugrima, onima čija su tijela ostala u stijenama ispod. Njihove nacionalnosti danas više nikoga ne zanimaju. Ono što ostaje je sjećanje. Podsjeća nas koliko se tragovi rata osjećaju, čak i nakon stoljeća. Poput mnogu u Alpama i Dolomitima. Monte Cal di Lana je tijekom Prvog svjetskog rata bio bojišnica. Između 1915. i 1917. ovdje su se vodile jedne od najkrvavijih bitaka na alpskoj liniji. Noć sa 17. na 18. travnja 1916. bila je jedna od presudnih: talijanske snage detonirale su ogromnu minu ispod austrijske pozicije. Planina je eksplodirala. Stotine vojnika umrlo je u sekundi. Ostao je krater. Ostala je tišina.
Nakon eksplozije, talijanske snage su zauzele vrh Col di Lana. Ova bitka je bila jedna od ključnih i najkrvavijih u alpskom bojištu tijekom Velikog rata, a Col di Lana je zbog velikih gubitaka dobila nadimak “Col di Sangue” (Planina krvi). Danas je vrh taj koji podsjeća. I zato se hoda polako. Ne iz iscrpljenosti, nego iz poštovanja. Ne da bismo stigli na vrijeme, nego da bismo stigli s razumijevanjem. Uz kapelicu nema suvenira, nema buke, nema vode ni zastava. Samo klupa, kamen, vjetar – i prostor za tišinu.
Možda je najvažnije što ta mala crkvica nije spomenik ratovanju, nego miru. Ona nije priča o herojstvu, nego o posljedicama. Nije slavlje pobjede, nego podsjetnik na gubitak. I u tome je njena snaga – da ne zaboravi, ali i da pusti dalje. Na vrhu Cal di Lana, nismo našli samo panoramu. Pronašli smo tišinu koja ne traži odgovore, samo prisutnost. I naučili da su neka mjesta važne stanke na putu – one gdje se ne odmara samo tijelo.
Spust: istim putem kao uspon
Vraćamo se istim putem, bez žurbe. Još jedan pogled na brvnaru, još jedan korak u tišini. Dan zatvaramo povratkom kroz planinskom cestom, gdje se vrhovi u zlatnim nijansama rastapaju s nebom. Sve što je vrijedilo zadržati, ostalo je s nama. Na žalost, Pieve di Livinallongo ne uspijevamo vidjeti. Na putu natrag, nismo žurili. Niti jedno od nas.
Ovdje se ni ne može žuriti – staza ti ne da. Prošlost ti ne da. A ni priroda ne traži brzinu. Planina uči kako usporiti, kako slušati, kako se sjećati. Col di Lana nije najviša planina, ali nosi najdublje značenje. Povratak sporosti, povratak planini.
Tehnički detalji i korisne informacije za stazu Pieve di Livinallongo (Palla) – Col di Lana (2452)
- Početak staze: Pieve di Livinallongo (ili mjesto Palla) via Rifugio Alpino
- Parking: Pieve di Livinallongo – Palla (oko 1670-1675 m)
- Naplaćuje li se ulaz?: Nismo pronašli naznake da se parking plaća.
- Težina staze: Staza spada pod K2 (kondicijski srednje zahtjevna, oko 5 sati hodanja i T1 (nije zahtjevno, planinarenje bez upotrebe ruku i pomagala).
- Za koga je prikladna staza: Staza je prikladna za različite uzraste i nije tehnički zahtjevna. Međutim, glede kondicije, nama je trbealo sve zajedno oko sati.
- Postoji li mjesto za hranu i piće?: U mjestu Pieve di Livinallongo, postoje restorani.
- Dodatno: pratiti vremensku prognozu, Dolomiti znaju iznenaditi sa vremenom. Pieve di Livinallongo zanimljivo je za pogledati, ostaje za idući put, neku iduću objavu.
