Učka, Učka, Učka – pa po četvrti put opet…naravno Učka. Čini se da je ova planina ove godine iznenadila i mene i naše članke. A ovoga ljeta zasita posjeti su nizali posjeti jedan za drugim. Da znam, reći ćeš da ovaj Putokoza blog mogu pretvoriti u blog o Učki. Međutim ovoga puta predstavljam je u jednom gotovo drugačijem stilu, u odnosu na dosadašnje planinarske. Naime, radi se o posjetu najvećem sajmu tradicionalnih proizvoda Istre i Kvarnera, poznat kao Učkarski samanj.
Usporedbe radi, jedna potpuna suprotnost u odnosu na miris šume, tišinu i sklad staza, koje smo do sad imali. Ipak, još uvijek u stilu filozofije bloga, budući da nas ovakve manifestacije koje predstavljaju lokalno uvijek privlače. A Učka to i jeste. Iako ćemo na Učki pronaći prvenstveno mir, kada se dublje zagrebe, tamo između mirisa travnatih površina i bora, kriju se mala mjesta i sela sa još uvijek lokalnim tradicijskim privredama. One se uvelike odnose na djelatnosti poput stočarstva, medarstva u vidu proizvodnje domaćih proizvoda. Na Učki i u okolici ih nema mnogo, no ipak ih ima.
Od kako sam po prvi puta osjetio sajam, prije 15-ak godina na njega sam se svako toliko vraćao. I mogu reći da se od toga prvoga posjeta nije mnogo promijenio u vidu stila, ali znatno u vidu posjećenosti. Štoviše, izrastao je u jednu veliku manifestaciju. Iako mi se na prvi dojam ove godine (2025) učinilo, da bi možda sajam bio više autentičan, kada bi okupljao samo lokalne proizvođače okolnih mjesta same Učke i pod njom (prisjećajući se pjesme „Pod Učkun kućice bele“), jer veoma se brzo da uočiti niz izlagača iz čitave Istre i raznolikih krajeva Kvarnera, to bi sa druge strane ustvari bila šteta. Jer, Učka je planina koja je upravo poznata po onome što jest, a to je da spaja Istru i Kvarner. A Učkarski sajam je mogu reći bez ikakvoga blogerskog AI uljepšavanja i filtera na neki način spoj tih tradicija.
I tako smo na prijevoju Poklon, u nedjelju 7. rujna dakle posjetili tradicionalni XVII. Učkarski Samanj. Uz odličnu feštu i veselo raspoloženje, više tisuća posjetitelja upoznalo se s lokalnim proizvodima, starim zanatima, autohtonim pasminama životinja, a dan bilo je ispunjen kulturno-zabavnim, dječjim i edukativnim programom, uz bogatu ponudu jela i pića. Sajam je i ove godine pokazao kako priroda, tradicija i zajedništvo mogu stvoriti doživljaj koji se ne mjeri brojem kupljenih stvari, već osjećajem s kojim se vraćamo kući. Za razliku od prethodnih posjeta u poslijepodnevnim satima, ovoga puta došli smo na sajam već gotovo na samome početku. I uvelike se iznenadili brojem posjetitelja.
Sajam u ritmu sporosti
Dok smo koračali prema sajmištu, nakon traženja mjesta za parking na planinskoj cesti (negdje na 180 m n/v pod Poklonom kvarnerske strane) kroz šumski jutarnji hlad osjetili smo u daljini već miris jeseni. Osjećajući da nas očekuje nešto više od obične manifestacije, penjali smo se prema prijevoju Poklon. I zaista, Učkarski sajam od prvog je trenutka disao u ritmu svega samo ne mogu reći sporosti. Ne mogu reći da nije bilo posjetitelja koji su zastajali, razgovarali i otkrivali priče skrivene u proizvodima na štandovima. Da itekako je, ali bilo je i klasične sajmišne žurbe, trgovanja, ponuda – potražnja, glazbe i tradicijskih jela.
A ponuda sa štandovima nije nedostajalo – na jednome se moglo probati maslinovo ulje, čuvano u obitelji desetljećima, na drugome domaći med od kadulje i vrijeska, a malo dalje rukotvorine od vune i drva. Svaki štand imao je svoj miris, svoj okus i svoju priču, a zajedno su činili mozaik ovog kraja.
Djeca, životinje i stare priče
Posebnu toplinu donijele su dječje igre i znatiželja za domaće životinje: ovaca i koza (prijatelja Putokoze ne trebam uopće naravno napominjati, ipak moram reći kritički za moj gušt veoma na kratko vezane) krava i boškarina. Naravno da je prisustvo ovih životinja – autohtonih pasmina mnogima iz grada jedna novost (posebice i turistima iz velikih gradova, kojih je bilo) a drugima podsjetnik na djetinjstvo. U šumskom kutku, pod krošnjama, glumci iz Teatra Naranča izveli su priču o lisici i rodi. Mi nismo bili na predstavi, ali d asu djeca pratila svaku kretnju, a roditelji zastali s osmijehom – vraćajući ih u vrijeme kada su bajke bile najsnažniji učitelji života, vidjelo se po jutarnjem broju posjetitelja. Mnoge je obitelji privukao i Učkarski lov na blago. S kartama u rukama, djeca i roditelji istraživali su prostore sajmišta, tražili tragove i na kraju osvajali male poklone koji su im uljepšali dan.
Ono što je nas zaintrigiralo bilo je predavanje slovenskoga alpinista Vikija Grošelja. Njegovo predavanje o Himalaji, o više od pedeset godina planinarenja, prenosilo je iskustvo koje se rijetko može čuti uživo. Dok je govorio o planinama svijeta, činilo se kao da i Učka, skromna i nenametljiva, stoji, barem u jednom nizu učiteljica prirode. Stručni voditelji Parka prirode predstavili su održivo stočarstvo u zaštićenom području. U tom trenutku Himalaja i Učka susrele su se u istom prostoru – u priči o čovjeku, planini i životu koji se gradi polako, s poštovanjem.
Okusi koji ostaju
Najviše smo se ovaj put ipak zadržali na štandovima s hranom. Kušali smo domaće sireve, pršut, rakije i likere, a svaki zalogaj imao je svoj ritam – usporen, pun, onakav koji traži da zastanemo i doista ga osjetimo.
Od aronije do meda, od džemova do prirodne kozmetike – sve je podsjećalo na to da lokalna proizvodnja nije samo ekonomska priča, nego način života. Kupiti te male proizvode značilo je ponijeti kući komadić Učke, ali i podržati one koji svojim rukama čuvaju tradiciju. Kako na sajmu uvijek svatko nađe nešto za sebe, nama poseban štand bio je onaj sa samoniklim gljvama. Sada posebno u jesen čini se kao prava atrakcija.
Zajedništvo i tišina planine
Kasnije popodne, dok su se oblaci lijeno provlačili kroz vrhove, dok je atmosfera na terasi Planinskog bara postajala sve veselija, mi smo već napuštali Poklon. Na glavnoj pozornici izmjenjivali su se folklorni ansambli čitav dan, etno glazbenici i bendovi, a svaki nastup bio je još jedna priča utkano u ovu planinsku feštu. Kako smo se polako udaljavali sa sajmišta, pogled nam je bježao prema Cresu. Iza nas su ostali zvukovi smijeha, glazbe, žamor posjetitelja, ali i ona posebna tišina koju planina uvijek zna vratiti kad se sve stiša.
Možda je upravo to razlog zbog kojega ćemo se Učki uvijek vraćati. Ne samo zbog okusa sira ili mirisa meda, ne zbog glazbe, nego zbog osjećaja da nas planina uvijek podsjeti na jednostavnost – na to koliko je vrijedno stati, pogledati, poslušati i biti prisutan. Učkarski Samanj ponovno je dokazao da postoji tradicija koja je utkana u ove krajeve. Kritički gledano s osobnog (ne samo AI) aspekta glede užurbanosti, svakim novim sajmom možda nastaju i nove ideje. Vezano za naš blog o sporosti, možda bi u nadolazećim vremenima ubrzanja, upravo ovakve manifestacije kao što je Učkarski Samanj mogle biti one koje će pokazati da sporost nije suprotnost životu, već njegova punina. A na Poklonu, između mirisa domaćih proizvoda i šumova šume, to se zasigurno može osjetiti u zraku.
