Dvije smo se godine vraćali u Vrbnik. Dva puta smo ga detaljno istraživali ali nikako da napišem priču o njemu. Ustvari, u Vrbniku sam prvi puta mnogo ranije, u vrijeme dok se još nisam bavio pisanjem tekstova sporosti. Ali i sada dok pišem, za ideju o priči trebalo mi je više od dvije godine inspiracije. Kao da nije bila spremna izići na vidjelo, ili možda ja nisam bio dovoljno motiviran da je mogu napisati. Svaki put kad sam došao, Vrbnik mi je pokazao svoju tišinu – visoko na litici, s vidicima što se šire poput Žlahtine u čaši. I svaki put osjećao sam da još nešto čeka, skriveno među kamenjem i danom.
I zaista, tamo gore, na 49 metara visokoj strmoj hridi otoka Krka, stisnutih kućica oko zvonika, opasan srednjovjekovnim zidinama, „Vrbnik nad morem“, čeka. Ne nužno na posjete suvremenoga svijeta iz kulta brzine, kojima ćemo ga samo proletjeti i fotografirati se za objave na društvenim mrežama, bez da se pri tom ne borimo za okidanje kadra među ostalim posjetiteljima. Vrbnik čeka i sve je više spreman na neki drugačiji posjet. Na onaj kroz kojega ćeš u potpunosti upoznati ovaj gradić. Njegove ulice, prozore, fasade. No ipak, ovdje bih se prije svega zaustavio nabrajanjem.
Jer, iako sada (konačno) zaista pišem priču o Vrbniku, kojom ću ti pokušati približiti posebnosti ovoga gradića, prije svega napominjem da već sada vidim kako ta priča neće biti spektakularna, niti pretjerano napuhana. Istina, Vrbnik je mediteranski brežuljkast, otočki gradić. A takve, srednjovjekovne brežuljkaste gradiće najviše volimo posjećivati i dijeliti ih na Putokozi. No, ipak, sam koncept uvoda, već sada daje naslutiti jedan drugačiji smjer u kojemu će ići ova priča. Da li je to radi mojeg subjektivnog doživljaja Vrbnika, trenutne inspiracije u trenutku pisanja teksta, da li se u međuvremenu moj stil pisanja promijenio ili jednostavno kombinacija svega zajedno, teško je reći. Ali ono što je činjenično za istaknuti je to da Vrbnik čini jedan od onih gradića, koji nas poziva da zastanemo. Da hodamo tiše. Da ne vadimo odmah fotoaparat, nego prvo pogledamo oko sebe.
A tek onda, za poslijepodnevnih sati, odlučimo se zabilježiti one kadrove, koji nam se čine najzanimljivijim u vidu posjeta Vrbniku. Ili jednostavno uopće ih ne krećemo bilježiti, već za početak samo čekamo…Čekamo onaj pogodan trenutak kombinacije sjene koja pada sa zida crkve Sv. Marije Male ili možda „Najmanje ulice na svijetu“; ili još bolje mačka na prozoru. Kadar je to koji vidimo nerijetko na Mediteranu u ovakvim gradićima poput Vrbnika, Osora, Belog, Velog Lošinja, reći ćeš. Slažem se, ali opet nije ga uvijek lako uhvatiti. A kada ga i uhvatimo, spoznati ćemo da nisu mačke baš slučajno u takovima gradićima, poput Vrbnika.
Mjesto ih je odabralo za svoje stanovnike, ili bolje reći one su odabrale mjesto koje im najviše nalikuje. Mačka je životinja mjere. Ne troši energiju uzalud. Ne skače na prvi poziv. Ne bježi ako ne mora. Prilazi kad osjeti sigurnost. Zadržava se tamo gdje je tišina jača od buke. Kao i ti, kad si u Vrbniku, ako ga želiš doživjeti na istinski način. Vidjet ćeš mačke posvuda – na pragu kamene kuće, u hladu smokve, na uskom rubu zida, u krovu iznad kalete, gdje se samo povremeno pojavi glava, pa opet nestane. Ali pod uvjetom da ne trčiš kroz mjesto. Mačke ovdje ne traže pažnju. Ne glume domaćina. One su tu da nas podsjete – da postoji i drugačiji ritam. Onaj koji ne mjeri vrijeme, nego prisutnost. A ta prisutnost je posvuda. Od crkve Sv. Ivana Krstitelja do „Desetineca“ i zvonika, koji dominira brežuljkom od 1527. godine. Kroz prisutnost sam u konačnici i pokušao napisati priču, nakon dva posjeta. U dvije godine.
Gradić sa znamenitostima među autohtonom mediteranskom arhitekturom
Da bi stigli do Vrbnika, trebamo se odvojiti od glavnih otočnih pravaca. Voziti se krivudavim cestama između vinograda i suhozida. Već samim skretanjem s glavne ceste, kao da nešto u tebi počne usporavati. Prolazeći pored vinograda, obasjanih suncem, oko kojih se čuje blejanje ovaca, kao da se otvara jedan novi krčki svijet.
A kada se Vrbnik napokon ukaže – zbijen na vrhu litice, s koje strše zvonici i kameni krovovi – shvatiš da ovdje vrijeme ima drugu gustoću. Sve je blago, nenametljivo, ali puno. Hodajući ulicama Vrbnika, shvatio sam da one, poput sličnih onih na Mediteranu ne vode samo s jedne strane na drugu. One vode u osjećaj. Stari grad je poput labirinta od kamena, boja, svjetla i sjena. Fasade su tople, u nijansama terakote, blijedožute, ružičaste, s ponekom zelenom griljom. Prozori su mali, često nagnuti prema ulici — kao da promatraju tko prolazi, a da pri tom ne otkriju što se događa unutra.
Više od devet stoljeća Vrbnik stoji nad morem — ne samo kao mjesto, već kao misao. Nekoć frankopansko uporište, a još dublje tiho središte molitve, riječi i glagoljaške pismenosti. Kažu da čak četvrtina svih sačuvanih glagoljskih rukopisa potječe upravo iz ovog kamenog gnijezda. I nije teško povjerovati — jer ovdje i danas sve miriše na riječ: na pergament, tintu, i tihu posvećenost znanju. Opjevan u stihovima “Vrbniče nad morem”, grad je ostao vjeran ritmu koji ne žuri. Kao da još uvijek sluša — kako vjetar lista stranice prošlosti. Iza crkve Uznesenja Marijina krije se tišina kamena i hladovina vremena. U zvoniku i sakristiji čuvaju se barokne umjetnine, stari reljefi i tragovi prošlih molitvi.
Zanimljiva je i priča o knjižnici obitelji Vitezić, koja čuva rijetka izdanja glagoljice i stari globus iz 1718. godine na kojem je Australija prikazana tek kao nejasna masa. Stajati pred tim globusom, u srcu kamenog gradića, usred vrućeg dana, kao da ti otvara pukotine u vremenu.
Od šarolikih fasada do najuže ulice na svijetu
U jednom trenutku, dok šetaš kaletama i uskim uličicama, primijetiš prolaz između dvije kuće. Neobično uzak. Instinktivno zastaneš. Jer, upravo usred tog vrbničkog kamenog labirinta, iza zavoja i mirisa starih kuhinja, pronašli smo Klančić — onu najužu ulicu o kojoj čak i službene turističke stranice pričaju s ponosom.
Nije šala: široka je tek četrdesetak centimetara u svom najužem dijelu (43 centimetra širine u najužem dijelu.). Da prođeš, moraš se okrenuti bočno, udahnuti malo dublje i prepustiti osjećaju da si zakoračio u neki dječji crtež grada. I stvarno, trebat će ti više spretnosti nego za šetnju velikom avenijom. Ali to i je ljepota Vrbnika – ovdje ništa nije veliko, ali sve ostavlja trag. I to je više od anegdote – to je lekcija o mjeri. O tome kako je život nekoć bio skučen, ali dovoljan.
Primjerice, Vrbnik danas, u zimsko doma ima oko 900 stanovnika, a ljeti oko 2000 stanovnika. Isto se računa sa svom novom i okolnom arhitekturom. Usporedbe radi početkom prošloga stoljeća (1910. god.) Vrbnik broji 1821 st., a to uključuje samo gradić. Zamisli tadašnju povezanost takvoga mjesta i način života u odnosu na današnji. I zaista, prolazeći kroz ovako male ulice dobivamo odgovor o tome kako se prostor može spoznati, ne samo zauzeti.
O tome zašto uopće posjećujemo ovakve gradiće i pišemo članke o njima. Jer, bez obzira radi li se o gradiću na Mediteranu ili u planini, u konačnici je nebitno. Bitna je njegova duša. A Vrbnik je sigurno ima. Jer, vratiš li se samo ovoj uskoj ulici. Vidjeti ćeš. Kad izađeš iz iste, pogledaš nebo, shvatiš da ti je na neki način drago što se mora zaustaviti. Jer ova drevna mediteranska, kamena, gotovo rukom u potpunosti građena arhitektura, nije ti samo ukazala na način nekadašnjega života, već i na neki način poručila: uspori!
Užitak u detaljima optočena poviješću
Ono što se ne vidi u vodičima i člancima je ono što ostaje najduže. Mačke na pragu. Mačak na prozoru. Bijeli veš na štriku između kuća. Limena tegla iz koje rastu pelargonija i čuvarkuća na prozoru. A izvan gradića istarski zvončić, endemična biljka, rijetka i zaštićena koju možemo pronaći upravo ovdje na kvarnerskim otocima, padinama Učke i u nekim istarskim gradićima. Tihi koraci nekog žitelja koji zatvara kapke u rano poslijepodne. Vrbnik nije izvorno napravljen za turizam. On samo dopušta da budeš gost. Ali onaj tihi, koji ne remeti ritam. Možda zato i mačke tu mirno spavaju. Iznad njih škripi stari prozor, netko vadi tikvicu iz vrta, a iz konobe dolazi miris pečene ribe.
A dok uživaš u tome skladu Vrbnika, naravno da će te povijest tu i tamo zaskočiti iza ugla — bez najave, ali s težinom koja se ne može zanemariti. Jer Vrbnik je 900 godina star. I neizbježno vezan za Frankopane. Jedna od takvih točaka je i Baćin dvor, kuća plemićke obitelji Frankopan, koju je dao sagraditi Bartol VII. Krčki, poznat i kao knez Baćin. Kažu da je baš u toj kući primao one koji su se ogriješili o zakon. Unutra se, vjeruje legenda, čekalo izvršenje kazne, pa i one najteže. Frankopani su u Vrbniku imali još jednu palaču, danas poznatu kao Knežev dvor, a danas je tamo škola. Frankopani su ostavili tragove od 12. do 15. stoljeća, a 1388. godine grad je dobio Vrbnički statut, jedan od najstarijih u Hrvatskoj, odmah iza Vinodolskog.
Na vrhu gradića stoji zvonik iz 1527. godine. Prema predaji izgrađen je od novca pronađenog u velikom Frankopanovom skloništu Gradecu. Tik do zvonika vrijedno se zaustaviti i pored crkve Sv. Marije Male iz 1505. Natpis nad ulaznim vratima ukazuje na to da ju je tada dao sagraditi vrbnički plovan Vid Saganić. A među znamenitostima na vrhu brežuljka je i Desetinec – zgrada za sastanke, kroz koju se nekoć ulazilo kroz ložu. A nakon što sve to proučiš iznenaditi će te vidici. Da, predivni vidici na mali lukobran i smaragdno more pod gradićem.
Terasa s pogledom, konoba s dušom
Ovdje u okolici raste Vrbnička Žlahtina, autohtona sorta bijelog vina čiji okus podsjeća na sunce i vapnenac. Vrbnička dolina podno grada posuta je vinogradima, a iz nje raste ono što će kasnije puniti čaše terasa, konoba i kućnih podruma. Vidikovci Vrbnika nisu napravljeni da impresioniraju. Oni su tamo da umire.
Ako negdje želiš sjesti i biti, jedna od ideja je terasa konobe koju ćeš pronaći na vrhu brežuljka. Ne samo zbog jela, iako su šurlice sa škampima, pršut, domaći sir i čaša Žlahtine već sami po sebi ritual. Nego zbog vidika. More u daljini, masline niže dolje, bijele kuće po padini. A dok čekaš ručak prisjeti se da si u mediteranskom gradiću, koji kao i svaki sličan krije svoje legende.
Jer Vrbnik nije samo mjesto nad morem, nego i mit. Prema legendi, ovdje žive vilenjaci s kopitima, maličići (slični svojim prijateljima na creskoj Tramuntani, koje tamo zovu macmalići). Oni noću plešu i kuhaju makarune. Ako ih slučajno sretneš, reći će ti nešto na glagoljici. I nestati. Tko zna. Možda su upravo oni zaslužni što je mjesto ovako šarmantno. Priča se da su neki pastiri, umorni i noću sami s nebom, viđali kako po pašnjacima i uz lokve plešu sjene vilinskog svijeta. Jesu li to bile umorne oči ili nešto stvarnije, nitko ne zna. Ali takve su priče duboko ukorijenjene u vrbnički kraj. A zašto baš makaruni imaju veze sa njima?
Naime, maličići, ti maleni, nestašni čovječuljci, poznati su po tome da vole zadirkivati i zbunjivati ljude. Neki su bili blagi i veseli, drugi zločesti i nepristojni, a treći jednostavno nepredvidivi. Jedan od njih navodno se nastanio u nekoj od najstarijih kuća ulice Roč (da, istoga naziva kojega nosi istarski gradić). I nije tražio puno, samo da mu svaki dan kuhaju makarune – tu svečanu domaću tjesteninu koju su mještani pripremali isključivo za blagdane. Kako su ga podnosili, to priča ne otkriva. Ali ostaje zapisano: i nestašluci imaju svoj miris — na tijesto, djetinju tvrdoglavost i staru kuhinju. Jer gastronomija je kao i mjesto. Prenosi se generacijama koje su živjele u njemu.
A iako tijekom našeg drugog posjeta nismo kušali lokalne specijalitete ni domaće makarune, to ne znači da nismo okusili Žlahtinu. Jesmo. I to u jednoj konobi, skrivenoj među kamenjem, dolje između kapelice sv. Antuna Padovanskog (1671.) i one posvećene sv. Martinu (1561.). Žlahtina i prošek bili su zaista izvrsni, domaći, točeni na rinfuzi. Nakon degustacije sjeli smo u obližnji park, s čašom Žlahtine u ruci, i dopustili danu da nas malo produži. Jer u Vrbniku vrijeme ne žuri – ono se odvija u valovima, pogledima i gutljajima.
Zbog svog položaja na litici, Vrbnik uvijek izgleda kao da stoji na rubu svijeta. Ili barem na rubu nečega što je danas sve teže pronaći: ravnoteže. Mjere. Smirenja. Tijekom tog drugog posjeta, spustili smo se do mora i sjeli na kameni zidić. Prije odlaska, još jedna čaša Žlahtine, ovaj put u hladovini terase lokalnog kafića. Bilo je rano poslijepodne. More ispred, mir oko nas. I nitko da nam kaže kamo dalje. Kad smo odlazili, nije bilo tuge. Samo tiha spoznaja: ovakva mjesta još postoje. Mjesta gdje mačke vladaju pragovima, gdje su prozori nagnuti prema ulici, gdje su legende prisutnije od brendova. Mjesta koja te ne tjeraju da ideš dalje – nego da se zadržiš, da zastaneš. I da… ova je priča čekala svoj trenutak. Možda baš zato što ni priče, poput ljudi i mjesta, ne vole žurbu.
