Vikend u Dalmaciji: od Biokova i Svetog Jure, preko Makarske do usporenih prizora ušća Neretve – za zlatnih „75“

Postoje trenuci kada pišemo unatrag i hodamo manje, a postoje i oni kada hodamo više, te o istome pišemo trenutačno. Glede navedenoga članka rekao bih da se definitivno radi o ovome drugome. Vikend iza nas proveo sam u Dalmaciji na dinamičnom planinarskom izletu s kolegama iz PD Glas Istre. Pri tome smo posjetili park prirode Biokovo i popeli se na vrh s predivnim vidicima na dolinu Neretve. A za spoznati da „75“ u naslovu nije slučajna brojka nastavi čitati članak.          

Kada smo još tijekom ranoga proljeća dogovarali Biokovo tada je sve bilo gotovo već dogovoreno. Kolege Adem i Rade trebali su samo javiti „idemo“. Gotovo tako je i bilo. Međutim, kako s planinom gotovo nikad nije tako da bi se planinarenje dogodilo, prvobitni plan se odgodio. I to 2 puta. S prvobitnim polaskom u četvrtak poslijepodne usuglasili smo se da prognoza nije dobra i da će ovaj izlet trebati biti prebačen na neki drugi vikend, za neku drugu „utakmicu“. Ipak, kako se prognoza tijekom četvrtka ponovo promijenila (kao i proljeće ili nekad moje stanje stvari u ruksaku), pao je brzi dogovor „idemo“. Od toga trenutka kreće spremanje ruksaka i preslagivanje.   

I ne slučajno jer idemo na turu od 3 dana. Iskoristiti ćemo petak i vikend. Plan koji je bio pred nama (za kojega je  zaslužan kolega Rade) činio se već na prvi pogled zanimljivoga itinerara: dovesti se do Biokova, ući u park prirode, zaustaviti se na „Skywalk – Nebeskoj šetnici“, planinariti na Kimet, popeti se na Vošac, prijaviti se u „Planinarski dom Pod Sv. Jurom“ popeti se na najviši vrh Bikova Sv. Jure, prespavati u domu.

Ovdje završava plan za prvi dan. Kao i razlog za 75 iz naslova, kojega još uvijek neću otkriti.  Sljedeći dan plan je otići na Dubrovačko područje – iliti 20.područje (barem po mojem 9. izdanju dnevnika HPO). Kako smo i što smo od planova realizirali pronađi u nastavku. Kao što sam i rekao, postoje trenuci kada pišemo manje i kada pišemo više. Kao i članci u kojima pišemo općenito, iz prošlosti ili oni u kojima pišu čitavu priču. Osobno, meni su najzanimljiviji ovi zadnji. A ovaj je rekao bih, definitivno jedan od njih. 

Put od Istre prema Dalmaciji i zaustavljanje na stajalištu pored mosta Krka

Jutro je krenulo lagano, s onim prepoznatljivim šapatom ceste koja se budi pod gumama. Ekipiran tim sa spojem iskustva broji četiri člana: Rade, Adem, Dejan i autor ovoga članka kojega upravo čitaš na Putokoza blogu. Istra je ostajala iza nas, dok su prve zrake sunca obasjavale vjetrobrane. Nismo žurili. Nismo morali. Jer čemu žurba kad te planina ionako uči strpljenju? A prije nego što zakoračimo u srce Biokova, kao da sjedimo zajedno na kavi negdje uz put, upravo bez te žurbe, podijelio bih par stvari o ovoj veličanstvenoj planini. Ne kao suhoparne podatke, nego kao uvod u priču koja slijedi.

Biokovo je 1981. godine proglašeno parkom prirode. A jednom kada kročiš u njegov svijet, odmah ti bude jasno zašto. Prostire se na 193 četvorna kilometra, što je dovoljno prostora da se izgubiš, ali i pronađeš – u tišini, u mirisu klekovine, u pogledu koji puca sve do obale Makarske. No nije Biokovo samo ljepota vidika. Ono je jedinstveno po svom kamenitom karakteru, po neobičnim oblicima koje je krš ovdje stvarao stoljećima: vrtače, škrape, jame, špilje i ledenice – prava podzemna priča koja čeka strpljivog istraživača. Najdublja jama, znakovita imena Njemica seže čak 934 metra u dubinu.

Do najvišeg vrha, Svetog Jure (1762 m), vodi i najviša asfaltirana cesta u Hrvatskoj. No nemoj da te ta činjenica prevari – Biokovo je planina koja traži poštovanje. Stoljećima je bila hraniteljica, dom pastirima, sveti prostor onima koji su na njoj tražili smisao. Kroz stijene i ponikve razasute su crkvice, kapelice, kameni stanovi i grobnice, nijemi svjedoci suživota čovjeka i planine. I nije čudo da je baš ovaj prostor, pod nazivom Geopark Biokovo – Imotska jezera, postao dio mreže UNESCO svjetskih geoloških parkova. Jer Biokovo nije samo planina – ono je priča. I to ona koja se najbolje sluša dok koračaš njenim kamenitim stazama.

Približavajući se Dalmaciji, negdje između autoputa i planova, skrenuli smo prema stajalištu s pogledom na most Krka. Ona dramatična krivulja betona iznad smaragdne rijeke bila je poput uvoda u neko novo poglavlje. Ovdje priroda i civilizacija plešu jedan od onih plesova koji se rijetko viđaju, i baš zato ostaju u pamćenju.

Prolazeći izlaz za Split, napuštajući A1, pratimo oznake za Makarsku i PP Biokovo. Cesta nas preko Tučepi vodi prema ulazu parka. Na istoj dionici primjećujemo vidljive ostatke i štetu koji je počinio požar iz 2024. Podsjeća nas na sve veći utjecaj klimatskih promjena, što nam daje ustvari još veće upozorenje da poštujemo prirodu i planinu.

Dolazeći do ulaza u PP Biokovo parkiramo, pozdravljamo osoblje parka i iznosimo plan posjete. Budući da još uvijek nije puna sezona, karte kupujemo na kućici. Inače je preporuka da se kupe online. Za više informacija i detalja oko ulaska, pogledaj na stranicama parka prirode Biokovo.  

Vidikovac „Nebeska šetnica“ – Skywalk Biokovo

Doći na Biokovo znači usporiti, ali i otvoriti oči. A doći na Biokovo i ne vidjeti Skywalk je kao i ne doći. Hm možda za turiste posjetitelje, a za prave planinare…po osjećaju, kako oblaci okrenu. Ipak, vidikovac Nebeska šetnica iliti poznatiji kao Biokovo Skywalk biva naša prva i zadnja znamenitost parka. Barem što se ovoga izleta tiče. Smješten 1228 metara nad morem na predjelu Ravna vlaška, na 13. km. Biokovske ceste, vidikovac je prizor koji te prvo zadrži pogledom, a onda i disanjem. Izgrađen je od betonskog nosača, na koju se oslanja betonsko-staklena konstrukcija.

Tamo gore, gdje staklo dijeli sigurnost od ponora, gdje oblaci dotiču planinu kao stari prijatelji – tu čovjek shvati koliko je malen, a opet koliko može biti ispunjen. Stajali smo na rubu Biokova, s pogledom koji se topio prema Jadranu, a jata vrana iznad njega govorila su nam više nego bilo koji vodič. Iako je podna ploha u potpunosti od stakla, kada hodaš ograda ti je glavni oslonac. Jer ipak što je sigurno, sigurno je – ili ipak ne ? Kako kome😊

Uspon na vrh Kimet (1536 m)

Dok su prvi posjetitelji nakon otvorenja za ovu sezonu, pristizali na Skywalk i uživali u pogledu sa Nebeske šetnice, mi smo polako kretali u novome smjeru – dublje u Biokovo. Iza nas je ostao stakleni pod i vreva, a ispred nas oštro vrijeme, škrti kamen i nepregledni horizont. Početak staze nije djelovao previše obećavajuće – tek blaga uzbrdica kroz klekovinu, ali ubrzo smo zakoračili u svijet pravog biokovskog krša.

Kimet, vrh jugoistočno od Svetog Jure, skriva se u tom kamenom krajoliku koji izgleda kao mreža: vrtače, razlomljeni grebeni, oble glavice prošarane niskom šumom i šarenim cvijećem, pašnjak. Naoko travnate površine zapravo su klopke – pune kamenja koje čeka da ti podmetne nogu kad se najmanje nadaš. Uspon nije tehnički zahtjevan, ali traži strpljenje i dobar osjećaj za orijentaciju, jer staza često nestaje pod nogama i ponovno se pojavljuje tek nakon nekoliko koraka.

Pri usponu vidimo i divokoze – prijateljice Putokoze! Inače, Biokova (lokalni naziv) biva poznata po raznolikoj flori i fauni. Mnoga uglednija imena botaničkih stručnjaka tijekom 19. stoljeća dolazila su na Biokovo. Zanimljivo je da su se livade i dolci za obrađivanje, ograđeni suhozidima, od kojih, primjerice primjećujemo upravo jednoga na usponu za Kimet, ustvari posve izumrli s razvojem turizma.   

Svako malo, kad podigneš pogled, Biokovo ti pokloni kadar za pamćenje. Najviša točka dočekala nas je s hrpom kamenja i jednostavnim natpisom: Kimet, 1536 m. Ne treba više. Sve ostalo govori pogled. Odavde se ne ističe makarsko primorje, ali zato pogled puca prema Pelješcu, Korčuli, Mljetu, Lastovu, pa čak i prema Veležu i Kamešnici. Možda to i jest čar Kimeta – nema onog poznatog razgledavanja s visine, nego se nudi nešto dublje, šire, više. Biokovo onakvo kakvo rijetko tko vidi.

Nismo odmah silazili. Staza prema Kimetu nije duga, ali daje ti onaj osjećaj da si negdje gdje drugi rijetko stignu. Na vrhu – mir. Nema gužve, nema buke, samo kamen i vjetar, i ona sjena mora u daljini. Kimet nije najviši vrh, ali je jedan od onih koji te zagrle nenametljivo, tiho, gotovo šaptom. Spuštanje je bilo tiho ali konstruktivno, vođeno raspravom o realnoj promjeni planova za dalje. Iako smo se vratili istim putem do info punkta, noge su bile umornije, ali srce ispunjeno. Kimet ne izgleda baš prelagan – ali baš zato ga vrijedi doživjeti.

Tehničke informacije za stazu Skywalk – vrh Kimet

• Početak staze: Ravna Vlaška (info punkt Skywalk)
• Parking: nalazi se ispred info punkta Skywalk.
• Dužina staze: 6 km. Trag pronađi ovdje.  

Lokaliteti od Skywalk šetnice do planinarskoga doma Pod Sv. Jurom i promjena naših planova

Nakon završetka našega planinarenja na Kimet, još jednom kratko vrijeme uživamo u pogledima sa šetnice Skywalk. Sada su vidici bili drugačiji nego prije – Brač je bio obasjan poslijepodnevnim suncem, kao i Makarska. Nakon još jedne kratke šetnje po Nebeskoj šetnici, upućujemo se dalje u unutrašnjost Biokova. Zaustavljamo se pored „planinarske kuće pod Javorom“. Iako ne radi, uređena u autohtonom stilu veoma je zanimljiva točka. Nastavljajući put prema planinarskom domu „Pod Sv. Jurom“ sunce je bilo sve niže i obzirom na put usuglašavamo se da mijenjamo planove i izbacujemo Vošac iz današnjega dana.     

Ustvari tu temu spomenuo sam još za vrijeme spusta prema vozilu sa Kimeta, kada smo uvidjeli da bi uspon na još dva vrha za dana bio teško ostvariv. Po meni u biti i nepotreban na neki način, budući da već svi koji duže čitate moje tekstove na ovome blogu Putokoza znate moj sveopći stav, na temelju kojega sam i pokrenuo ovaj blog. A to je da planina prvenstveno biva prostor za uživanje u sporosti, a ne u brzini. Ustvari, dapače, netko će  upravo u planini tražiti brzinu kroz treking ili trčanje i nemam ništa protiv toga. No sa druge strane, upravo zato jer nam planina toliko mnogo stvari pruža, mislim da je upravo sporost pravi način da je upoznamo u potpunosti nego da i nju prenosimo brzinu svakodnevnog „modernog“ svijeta tehnologije.  

I bez obzira na to da li ćemo se na nju vratiti ili nećemo, svaki korak i u istoj u planini biva uvijek drugačiji korak. A gledajući konkretno, nama Biokovo ustvari je relativno daleka planina i rijetko kada smo se upućivali na ovu stranu. Zapravo, otkako sam početkom 2000-ih napravio prve planinarske korake, ovo je prvi put da sam posjetio njegove lokalitete – koji su me, naravno, odmah oduševili. Krajolik i šume, koji su me na neki način podsjetili  onima u Gorskome kotaru ili Velebitu, zapravo pružaju mnogo toga za inspiraciju. Da skratim – Vošac ostaje za ujutro. Na skretanju produžavamo dalje u vis. A da to biva i odluka koja će se radi kolege Deana iskazati još boljom, iskazati će se upravo drugi dan, u trenutku kada dođemo do njega.

Planinarski dom Pod Sv. Jurom

Uska planinska cesta, sa željeznim zaštitnim ogradama dovela nas je do doma Pod Sv. Jurom (1594 m.). Još nismo niti parkirali, već nas je srdačno dočekao domar i kuhar Drago „hej pa di ste vi“. Iako smo mu rekli da smo imali u planu još i Vošac, svi zajedno smo se složili da je današnji planinarski dan obzirom na jedan vrh i put već sada uspješan.   Ipak, kako je rekao i sam Drago „još nismo ni osjetili Biokovo“. Jer Biokovo je mnogo više od šetnice Skywalk i dolaska do doma vozilom. A da bi to spoznali potrebno je planinariti njegovim stazama, šumama, uspeti se na njegove vrhove. Nama je plan odmah po smještaju u dom popeti se na njegov najviši vrh Sv. Jure (1762 m).

Planinarski dom Pod Svetim Jurom (Pl. kuća pod Sv. Jurom) dočekao nas je toplinom drva i smijeha. Domar Drago je već pripremao večeru, a mi smo se smjestili kao da smo tu već bili, barem jednom u životu. Između cigli i drvenih greda, u razgovoru sa domarom iskustva u planini, osjetio se dom – ne u zidovima, već u pogledu, u gesti, u kuhanom čaju. Priča o ovome planinarskom objektu seže još u 1968., kada je betonsku zgradu HTV Zagreb ugovorno dao na uporabu HPD-u Biokovo.

Društvu ju je uredilo. Danas može smjestiti 16 osoba. Opremljena je kuhinjom, elektrikom. Iako ima cisternu voda nije preporučljiva za piće, kaže domar. Stoga, ukoliko planiraš smještaj u domu ili duži boravak na Biokovu, ne zaboravi na osnovno pravilo – imati sa sobom dovoljno vode. Ipak, ukoliko do toga i dođe, kada je već dom tu, tada je možeš uvijek kupiti. 

Poslijepodnevni uspon i zalazak sunca na obroncima pod vrhom Sveti Jure – najvišem na Biokovu

Kasno poslijepodne nosilo je one zlatne nijanse koje samo planina zna obojiti tako duboko. Zajednička fotografija ispred doma „Pod Sv. Jurom“ i bili smo pripravni za polazak. Od doma do vrha ima 30′ uspona. Postoje tri varijante uspona: cestom, osiguranim užetom i tzv. kabelskom trasom. Mi se na preporuku Draga odlučujemo za uspon po užetu, koji je kraći. Iako je uspon moguće odraditi bez ruksaka, ipak odlučujem staviti isti na leđa. Radi vode i pečata.

Ekipa je krenula bržim korakom prema vrhu, u dobrom ritmu i s motivacijom da stignu na vrijeme za pogled s najviše točke. Ja sam ipak odlučio drugačije. Usporeno, korak po korak, penjao sam se prema Svetom Juri, prepuštajući se ritmu planine. Umor se osjetio, bila je to već duga tura iza nas, a možda je i kondicija ostala negdje niže u dolini – ali nisam se dao smesti. Odabrao sam uživati u svakom metru. Svaki kamen pod nogom imao je svoju priču, a svaki udah je bio podsjetnik da je uspon više od tjelesnog napora – to je unutarnji razgovor. U konačnici dolazim do istoimene kapelice (Sv. Jure), gdje susrećem ostatak ekipe.

Kapelica Sv. Jure

Za kapelicu po kojoj je vrh i dobio ime vjeruje se da je prastaro kultno mjesto, možda čak iz pretkršćanskog razdoblja. Prvi sigurni pisani trag o kapelici datira iz 1646. godine, kada je obnovljena povodom sklapanja ugovora između Mlečana i stanovnika Primorja.

Prvobitno kapelica bješe na samome vrhu, a tijekom izgradnje televizijskog objekta biva premještena nešto niže od samog vrha, ali i dalje čuva duhovnu prisutnost mjesta. Danas se misa i okupljanje kod kapelice održavaju svake posljednje subote u srpnju. Nasuprot kapelice Sv. Jure, nalazi se i mjesto pečata za HPO. A kada smo već kod pečata kažimo da ovaj uspon imao je i dodatnu simboliku – odnosno razlog zašto spominjem stalno taj famozni broj od „75“. Naime, pravo je ovim korakom prema vrhu upisao svoj 74. pečat i time se još više približio toj posebnoj brojci.

Uspon obasjan zalaskom sunca

No, sada sam htio izdvojiti još par informacija o samome vrhu Sveti Jure (1762 m). Kaoiprenijeti iskustvotrenutka zalazaka sunca sa inače najvišega vrha Biokova i drugoga najvišega vrha u Hrvatskoj. Oblikovan kao kamenita kupola s malim ravnim vrhom, danas  istim dominira velika betonska zgrada i televizijski odašiljači.

Upravo je ta zgrada ujedno i građevina smještena na najvišoj nadmorskoj visini u RH. Dok se s vrha pruža izvanredan panoramski pogled na biokovsku visoravan, meni su se znatno dojmili vidici prema arhipelagu. I to u vrijeme zalaska sunca.

Pogled na Brač, Hvar, Šoltu, Lastovo u daljini – otoke koji su ležali rasuti kao dragulji u mirnom plavetnilu. Sunce ih je obasjavalo zlatom, a meni je pala na pamet ona stara lokalna izreka, koju su vjerujem prenosile generacije planinara  “A ko to more platit?“

Spuštajući se s vrha, sve je postajalo narančasto, pa crveno, pa – tiho. Kao da je planina rekla danu laku noć. Samo su misli još pričale priču koju ni riječi nisu mogle pratiti. Temperatura je padala, ali put prema domu bio je ispunjen nekom blagom tišinom. Tišinom koja ne traži odgovore, nego samo zahvalnost što si bio tu. Ostatak večeri, u kojoj je temperatura pala na 0, proveli smo u razgovorima topline planinarskoga doma, uz večeru koju nam je pripremio domar i kuhar Drago. Vrijeme je prolazilo brzo, kao i jutro što se bližilo. 

Tehničke informacije za uspon na Sv. Jure od planinarskoga doma 

• Početak staze: Planinarski dom Pod Svetim Jurom
• Parking: Parkiralište se nalazi ispred doma, na najvišoj cesti u Hrvatskoj
• Dužina staze: 2,71 (okvirno po vlastitom tragu).
• Zahtjevnost staze: Staza nije tehnički zahtjevna, za uspon je postavljeno uže.
• Postoji li mogućnost za osvježenje ili obrok na stazi? Da, u planinarskome domu Pod Sv. Jurom.     

Jutarnji izlazak na Vošac i druženje sa kolegama iz PD Kalnik Križevci

Zora je stigla ranije nego mi. Dok je sunce već obasjavalo krajolike i vrhove Biokova, obavili smo doručak. Slijedilo je spremanje stvari, a uskoro i pozdrav sa domarom Dragom. Ispred nas je dugačak dan  a mi smo ga odlučili ne osvajati, već živjeti. U skladu jutarnjih sunčevih zraka planina i prirode, uputili smo se prema Vošcu.

Jutro je bilo savršeno za uspon – tiho, blago, bez očekivanja. Nema potrebe za jurnjavom kad znaš da ćeš stići. Vošac, taj poznati biokovski vidikovac, nije samo točka na karti već mjesto susreta – staza i pogleda, ljudi i trenutaka. Staza smještena tik uz biokovsku cestu, koja kreće od planinarskoga doma pod Vošcem lako je dostupna, a ljepota pogleda koji se pružaju nije nimalo obična. Tu se razdvajaju putevi prema Svetom Juri, ali i spajaju oni koji biraju planinu da bi se pronašli.

I baš zato smo ga ostavili za jutro – ne radi rute, već radi osjećaja. Jutarnji pogled sa vrha Vošac zadržava se u tebi dugo nakon što se okreneš i kreneš dalje. A kako to često biva kad se ne forsira, već pušta – eto ti i susreta. I to ne bilo kakvog: kolege iz PD Kalnik Križevci upravo su pristizali. Susret je bio ustvari nenadan i savršeno tempiran. Čak ni kolega Dejan, koji bješe sa njima u kontaktu ne bi to bolje posložio!

Izlazak na vrh Vošac (1421) – priča o vidicima prema Makarskoj i dva planinarska doma

Gore na vidikovcu, gdje Biokovo gleda prema Makarskoj, uzdiže se Vošac (Vožac), vrh na 1421 metru nadmorske visine. Smješten neposredno iznad Makarske, lako je dostupan – do njega vodi otprilike 30 minuta hoda od planinarskog doma pod Vošcem, koji se nalazi svega 500 metara od odvojka s biokovske ceste. Sa vrha se pruža veličanstven vidik na Makarsku, na vrh Sv. Jure, Bašku Vodu, Brela, Omiš, kao i na Mosor.  Željko Poljak u svojoj knjizi Hrvatske planine piše“ zbog tog jedinstvenog položaja ubraja se među najljepše vidikovce na Jadranu“.

Na samom vrhu Vošac, smjestio se planinarski dom o kojem se s puno ljubavi i predanosti brine SAK Ekstrem iz Makarske. Iako danas djeluje kao sigurna i topla točka, ovaj zidani objekt ima svoju tišu priču – onu o zaboravu i obnovi. Nakon Drugoga svjetskog rata, kuća je prvotno građena za vojne potrebe, ali je vrlo brzo ostala bez svrhe, ljudi i brige. Godinama je stajala napuštena.

No, onda su došli oni koji znaju slušati planinu i razumjeti tišinu – članovi SAK Ekstrem. Strpljivo, uporno i s velikim poštovanjem prema mjestu, obnovili su ono što je bilo urušeno. Kamen po kamen, zid po zid, vratili su dušu domu na Vošcu i pretvorili ga u sklonište koje sada prima planinare otvorenog srca. U svijetu gdje se toliko toga brzo ruši, ovo je priča o stvaranju i obnovi, kakvu može ispričati samo planina.

Uspon na Vošac za Radetov (zlatni) 75. pečat iliti žig HPO-a

A upravo na ulazu kamene kućice planinarskoga doma nalazi se i mjesto pečata za HPO – još jedan podsjetnik na broj 75 kojega stalno spominjem. Rade je ovim usponom skupio svoj 75. pečat, pa je tim korakom doslovno zakoračio tik do cilja za zlatnu značku.

No je li doista zlatni? 75 pečata jest uvjet za zlatnu značku HPO-a, međutim da bi ona bila zaista zlatnoga sjaja, potrebno je proći 20 područja. Iako uživamo u jutarnjim zrakama sunca na Vošcu, Rade još uvijek nema uvjete za zlato, budući da mu fali stupiti na točku još jednoga područja. A plan ga je upravo posjetiti već u ovom izletu, tijekom današnjega dana. Stoga, nakon predivnih kadrova vidika Makarske krećemo dolje.   

Planinarski dom pod Vošcem u novoobnovljenom ruhu

Pišući Vošcu, a ne spomenuti još jedan (zapravo poznati) planinarski dom, koji se vezuje za ovaj lokalitet bilo bi naravno pogreška. Svakako, međutim treba reći da se radi o potpuno novom objektu, koji je nastao na mjestu staroga. Riječ je o planinarskom domu pod Vošcem (1370 m). Dom još ustvari gotovo nije bio otvoren, u trenutku kada smo primijetili da je uređen u luksuznom stilu. Dogovoreno je ipak, da će, kako bi zadržao svoju planinarsku draž i tradiciju, biti dužan ponuditi smještaj planinarima i popust na člansku iskaznicu.

A njegova tradicija je itekako postojana. Prvi dom na tom mjestu sagradio je HPD Biokovo iz Makarske još davne 1934. (otvorenje 25. 5). Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (nadajmo se ne i Trećega), biva srušen, a 1953. obnavlja ga PD Biokovo. Iznad doma je borova šuma, a uskoro će primiti i prve nove posjetitelje.   

Spuštanje  i kratak đir po Makarskoj

Prije spuštanja još jedno zaustavljanje pored Skywalk – Nebeske šetnice. Jer Sky-walkanja nikad dosta. Ovoga puta po suncu. Pozdrav Biokovu i konstruktivan razgovor sa rendžerima iz PP Biokovo koji su nas upozorili da dolazi opasnost bure u noći. Kako je bura opasnost ne samo u planini, već i na cesti, odlučujemo da ćemo se za povratak dignuti prema Lici. No prije toga ostaje nam Babina Gomila i dubrovačko područje. 

Spuštamo se u Makarsku relativno jednostavno jer nema gužvi. Slijedi kratak obilazak po rivi i naravno još jedna kava. A kako mi to biva već treća tijekom jutra, čovjek bi se sa pravom zapitao da li planinarim ili sjedim po kavama. Nismo imali puno vremena za Makarsku. Ali dovoljno za proći obalom kalja Tomislava i doći do spomenika Sv. Petru, sa kojega se pruža zanimljiv pogled na stari grad i Bikovo iznad.  

Magistralom do Šišina i uspon na Babinu Gomilu sa predivnim vidicima na usporeno ušće doline Neretve

Prije nego napustimo J. Dalmaciju plan je bio iskoristiti dan za uspon na Babinu Gomilu. I to kako iskoristiti dan! Sa početnom točkom iz sela Šišin, staza pruža jedinstvenu priliku za istinsko uranjanje u prirodu, gdje svaki korak postaje dio priče o sporosti i svjesnom doživljavanju trenutka. Polazak iz zaselka Šišin (kapelica B.D. Marije) smještenog na zapadnoj strani Desne, otvara vrata u svijet gdje vrijeme teče sporije, a svaki detalj krajolika zaslužuje pažnju. Staza započinje blagim usponom kroz maslinike, gdje mirisi i boje stvaraju harmoniju koja umiruje duh.

Nakon približno sat vremena laganog hoda, stiže se do sedla Prolog na 330 metara nadmorske visine. Ovdje se nalazi mala kapelica sv. Nikole – idealno mjesto za predah i osluškivanje tišine koja prožima planinu. Na kraju sela, odabiremo smjer prema Babinoj Gomili. Navodno su stazu izgrađenu 1915., gradili ruski zarobljenici tijekom Prvog svjetskog rata. Kako se uspon nastavlja, staza postaje strmija, ali svaki korak pruža priliku za divljenje prirodnim ljepotama koje nas okružuju. Nakon makadamskoga puta prolazimo odrone, koji su moguće i vjerojatno posljedica potresa ili erozije. A moguće i vibracija, budući da je vidljivo kako je makadamski put netom obnovljen.

Dolazimo do još jedne točke, kapelice Bogorodice. Uz lagani vjetar sa ušća Neretve, ovo je mjesto pravi izvor inspiracije. A nedaleko od nje nalazi se i crkva sv. Roka. Od ove kapelice staza okreće prema zapadu, u smjeru vrha. Otvara se vidik prema planinama BIH, na kojima su vidljivi ostaci snijega. Pri samom vrhu, teren postaje kamenitiji, zahtijevajući dodatnu pažnju i polagane pokrete, što dodatno naglašava ljepotu sporog planinarenja.

Na vrhu Babine Gomile, na 735 metara nadmorske visine, dočekuje nas trigonometrijski stup. Pečat HPO ugraviran je prije kamenoga stupa. Pogled s vrha je nagrada za sav uloženi trud: panoramski prizori usporene delte Neretve, Biokova, Pelješca, Korčule i arhipelaga pružaju osjećaj beskraja i slobode. Ovaj uspon nije samo fizičko putovanje, već i prilika za unutarnju refleksiju, gdje sporost postaje vrlina, a svaki trenutak prilika za dublje povezivanje s prirodom i sobom.

Uspon na Babinu Gomilu za Radetovo zlatno priznanje HPO

I evo nas konačno na brojki koju stalno spominjem. Dolaskom do pečata na dubrovačkom području naš kolega Rade došao je do brojke od 76 pečata. Budući da je prag od 75 prijeđen na Voščcu, od brojke 76 bitniji je broj prijeđenih 20 područja. Toliko je dakle žigova sakupio i područja prošao u svom dnevniku Hrvatske planinarske obilaznice da sada ima zlatnu značku, a upravo je vrh Babina Gomila postao njegova jubilarna točka. Zasluženo. Zlato je ovdje! Čestitke!

A ja? Ja se još uvijek tražim u toj priči sa žigovima. Ali gle čuda – ni ovaj put nisam zaboravio dnevnik. Naravno, iako postoji i digitalni dnevnik, taj uvijek zanimljiv klasični korak uzimanja fizičkih pečata ne može ništa zamijeniti. Možda je baš ovih „Radetovih 75+1(20)“ znak da se pokrenem dalje ili da napokon pogledam gdje sam 😊. Možda i meni neki vrh bude za početak bronca. Možda je već imam? Ne znam, vidjeti ćemo, znati ću o tome pisati u nekim drugim blogovima kada i ako ih posložim. Do tada čitajte i pratite članke kroz Putokozu. Jer koza putuje bez obzira na granice i carine!

Tehničke informacije za stazu Šišin – Babina Gomila

• Početak staze: Šišin, kapelica
• Parking: Parking je moguć u selu pored ceste. Ukoliko ti je potrebna pomoć obrati se mještanima. Lokalno stanovništvo obližnjih mjesta susretljivo je za pomoć.     
• Dužina staze: 13.90 km. (po vlastitom tragu). Napomena. Nakon vrha opstoji markacija kojom se može kružno vratiti u Šišin. Za detalje pogledaj ovdje.
• Zahtjevnost staze: staza tehnički nije zahtjevna.
• Postoji li mogućnost za osvježenje ili obrok na stazi? Planinarskih objekata nema, međutim moguće je pronaći ugostiteljske objekte na Jadranskoj magistrali ili u dolini Neretve.

Kratak zaključak vikenda u Dalmaciji

Spuštajući se ponovo u dolinu Neretve, gledajući prognozu, tražili smo daljnje mogućnosti za povratak putovanja. Tim više što prognoza, kako nam i sami rendžeri u PP Biokovo upozoriše – nije bila obećavajuća. Budući da je najava bila jaka bura, dogovor je pao da ćemo zadnji dan provesti u Lici. Isto smo i učinili, ali to je članak o kojemu ću pisati zasebno. Jer ipak, dan u Lici bio je posve drugi dan, kao i drugo područje.

A što se tiče našega vikenda u Dalmaciji to bi bilo to. Do nekoga drugoga planinarenja. Naravno da sam mogao za svaku od ovih staza napisati poseban članak, međutim to ne bi imalo smisla, budući da ću ih osobno kao autor ovoga teksta pamtiti upravo po ovome izletu.  A pridodamo li tomu brojku od zlatnih 75, tada vjerujem da ovaj članak može samo u punome obliku izleta imati i pravu vrijednost. I dok smo napuštali Dalmaciju po A1 u smjeru Like, kolega Dejan planirao je već drugi posjet Bikovu, a taj bi trebao biti ustvari znatno drugačiji, sa nekim drugim vrhovima, sa nekim drugim pričama.