Kada se spomene središnja Istra, najčešće pomislimo na pitome brežuljke, vinograde i kamene gradiće na vrhovima. Rijetko tko očekuje duboke doline, laporne usjeke i slap koji se strmoglavljuje u tišinu. A upravo tamo, na rubu te „blage“ slike Istre, započinje Staza svetog Šimuna. Iz Gračišća, s njegova mirnog brda, staza se spušta naglo i bez isprike – ravno u divlju dolinu Sopota – da bi se potom, kružno, vratila natrag kroz zaštićeni krajolik, crkvice i vidike koji podsjećaju da ova Istra ima i svoje drugo, tiše lice.
Nakon godišnjeg svaštarenja izvještajima i idejama iliti vještičarenja (jer pisanje ideja za izlete po meni nije ništa drugo doli to – bacamo ideje u obliku riječi, nadamo se da će se neka od njih ostvariti, a sami ne znamo na kojem ćemo terenu ili izletu i kada se naći), vrijeme je za otvoriti novu godinu prvim koracima. A otvaramo je na domaćem terenu u Istri, tamo gdje mi je nekad veliki dio priče i počeo – na Stazi svetog Šimuna pod Gračišćem. Kada kažem počeo, mislim na doslovne početke pješačenja, a ne ujedno i planinarenja. Jer najčešće, kako mi to davno jedan profesor stranih jezika reče „da bi mogao preskakati prepreke, prvo treba naučiti hodati“, pa stoga da bi se započelo planinariti uopće, nerijetko prije slijedi blaža aktivnost, a to je pješačenje u prirodi.
A isto tako postoje staze koje te guraju do granica, i one koje te vrate prvim koracima. Staza svetog Šimuna, označena (turističkim) brojem 701, za mene je ova druga. Iako doduše nije deklarirana isključivo kao planinarska staza, ona je kružna ruta, kroz središnju Istru, počinje i završava u Gračišću. A upravo radi te blizine nije ni čudo da je upravo ona bila jedan od mojih prvih planinarskih krugova koji sam započeo prije gotovo dva desetljeća, davne 2008., u doba kad sam tek počinjao učiti korake u prirodi.
Tada nisam znao što tražim – možda mir, možda odgovore – ali sam osjećao da me nešto čeka u tim sporim, neizvjesnim hodovima. To u početku nisu bili vrhovi, još manje brzina, nego prostor gdje se može hodati onako kako svijet rijetko dopušta: polako, s vremenom za tišinu i za sjećanja koja se probude iz koraka. Sjećam se tog prvog puta kao da je jučer. Ispunjen onim nemirom koji te tjera van iz grada, ali još nespreman za ono što priroda zahtijeva tražio sam nove pustolovine. Staza me je prihvatila bez pitanja, a ja sam je prihvatio kao početak nečega većeg.
Danas, nakon toliko godina, vraćam se na nju ne da je osvojim, nego da se podsjetim kako hodanje nije samo kretanje već način da se vratiš kući, čak i ako si krenuo daleko. Danas na njoj pronalazim ono što nas priroda napose uči, a to je strpljenje. To je riječ koja se ustvari može upotrijebiti ne samo s osobnog aspekta, kojim sam za razliku od tadašnje potrage za pustolovinama danas u prirodi pronašao tragove za usporiti, već i generalno, budući da staza zaista na nekim dijelovima zahtijeva strpljenje. To je prvobitno radi konfiguracije terena kod spuštanja, koji biva na nekim dijelovima strmiji, čini se ponajprije radi prolaska vremena od prvobitnog stavljanja staze u funkciju pa i njenog korištenja. U konačnici kod većine dijelova rekao bih da je staza na spustu konfigurirana za adekvatan prolazak. Tijekom izlaganja o ovoj stazi koristio sam kronološki fotografije sa zadnjega izleta, koje sam kombinirao sa starim fotografijama prošlih posjeta. Krenimo dakle redom.
Gračišće: srednjovjekovni gradić središnje Istre početna točka staze
Da bi uopće pristupili stazi potrebno je prije svega doći u Gračišće. Kako smo o mjestu već pisali na Putokozi, ovdje neću previše dvojiti riječi o samome mjestu. Ali reći ću kako je Gračišće jedno od onih istarskih mjesta čija se prošlost osjeća već pri prvom koraku kroz kamene ulice. Riječ je o srednjovjekovnom gradiću drevnih korijena, smještenom na uzvisini, koji je stoljećima ljudima pružao zaklon, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Njegova povijest seže daleko prije procvata Rimskog Carstva – ime Gallignana, kojim su ga prije gotovo dvije tisuće godina nazivali stari Gali, svjedoči o dugom kontinuitetu života na ovom prostoru. Dolaskom Slavena u Istru u 6. i 7. stoljeću, mjesto dobiva današnje ime – Gračišće.
Duhovni tragovi tog ranog slavenskog nasljeđa i danas su vidljivi u okolnom krajoliku. Brdo Perunčevac nosi ime po bogu Perunu, dok se u štovanju svetog Vida, zaštitnika župe – prepoznaje odjek staroslavenskog božanstva, kasnije uklopljenog u kršćansku tradiciju. U pisanim izvorima Gračišće se prvi put spominje 1199. godine, a tijekom srednjeg vijeka razvilo se kao uređena zajednica s vlastitom komunalnom upravom, na čelu sa županom, sucima i starješinama. Tragovi tog uređenja vidljivi su i danas u urbanom rasporedu mjesta. Zbog očuvane srednjovjekovne urbane cjeline, brojnih sakralnih građevina i kulturno-povijesnih spomenika, Gračišće je danas u cijelosti zaštićeno kao kulturna baština.
Prvi koraci na stazi: nizbrdo u nepoznato do crkvice sv. Šimuna
Staza započinje nasuprot gradskih vrata Gračišća, pored stare ladonje, tihog svjedoka nad dolinama Istre. Točka s vidikom koji stoji kao zaboravljen od vremena, ali upravo zato takav i je izvoran. Jer ukoliko išta pokazuje pravu iskonsku snagu Istre, onda je to krajobraz prema kojem ćemo se zaputiti. Makadam preuzima korak polako, gotovo neprimjetno, a pogled se spušta niz dolinu. Taj prvi silazak uvijek me podsjeti koliko su počeci često nizbrdo – ne znaš još kamo ideš, ali osjećaš taj blagi pad koji te vuče dalje, kao da te zemlja sama poziva.
Nema žurbe ovdje; svaki korak je prilika da se oslušneš, da primijetiš kako se zrak mijenja, kako se sunce probija kroz granje. Sam početak značajno se razlikuje od klasik planinarenja: budući da staza prvo kreće za dolje, a tek kad dostignemo najnižu točku, slap Sopot krećemo u uspon. Ostaci crkvice sv. Šimuna pojavljuju se nenametljivo, skriveni među zelenilom. Građena u 14. stoljeću, danas je više šapat nego građevina – zidovi obrasli mahovinom, krov davno nestao, ali duh još tu.
Krajolik koji šapuće o ravnoteži nekad i danas
Spust staze prolazi kroz zaštićeni krajolik, proglašen još početkom 1970-ih. To se osjeti ne po tablama ni pravilnicima, nego po ritmu koji te prisiljava da usporiš. Lapor i vapnenac ovdje su sklopili svoj dogovor davno prije nas: mekši slojevi popuštaju vodi i oblikuju doline, dok se tvrđi uzdižu i promatraju prostor s visina. Dramatičnosti nema, ali strmina ima – na nekim mjestima i više nego što bi se očekivalo.
Nekada je ovaj dio staze bio većinom popločan, siguran i jasan u svom smjeru. Danas su ti tragovi mjestimice izgubljeni pod zubom vremena, kišama i erozijom, ali i pod kotačima onih koji ovdje ne prolaze pješice. Na pojedinim dionicama to se osjeti pod nogama: kamen je razasut, podloga nestabilna, a staza više kao dio terena koji iziskuje prolaz. Ipak, to je rijetkost i veoma se jednostavno i brzo spuštamo do djela na kojem već vidimo lišće kestena, pa i oznaku.
A onda, malo dalje, prije sela Žlepčari spuštamo se do slapa Maloga Sopota (skreće se desno). Staza je dobra ali na žalost, danas neki dijelovi slapa bivaju obrasli raslinjem koje ga skriva od brzopletih očiju. Ali ako zastaneš i pogledaš pažljivije, vidi se da je nekoć tamo građen zid rukama majstora – kamen na kamen, sa onom starinskom preciznošću koja govori o vremenima kad se gradilo za vječnost, ne za prolaznike. Taj mali slap me uvijek natjera da razmišljam o prolaznosti: kako priroda preuzima ono što smo sagradili, ali i kako tragovi ostaju, podsjećajući nas da ništa nije zauvijek izgubljeno. Ukoliko pogledaš na drugu stranu obale, a nedaleko od izvora, tada ćeš primijetiti kako se još uvijek vide ostaci stare vodenice.
Žlepčari: selo između vremena nekoć i danas
Nakon povratka na stazu, put vodi prema selu Žlepčari, i tu se sjećanja miješaju s emocijama sjećanja, veseljem i prihvaćanjem. Veseljem jer selo prije svega biva sve više obnovljeno. Ali i sa prihvaćanjem jer danas poprima drugačiji izgled, Nekad, prije dva desetljeća, tamo je živjelo nekoliko obitelji u onom autohtonom stilu. Kamene, skromne, kuće, bez potrebe da budu išta više – neuredne, tihe, pomalo tvrdoglave, s duhom sela kakav smo voljeli: autentičan, nepoliran, živ. Hodao sam kroz to selo kao da sam dio njega, osjećajući tu povezanost s ljudima koji su živjeli od zemlje, bez suvišnih ometanja.
Danas je, ipak, ponešto drugačije. Ne nužno lošije, nego drugačije u načinu na koji sela postaju dostupnija i vidljivija nego nekad. Trendove, htjeli mi to ili ne, teško je zaobići, osobito kada je riječ o razvoju i obnovi prostora. Neka sela i danas uspijevaju zadržati svoj izvorni karakter, uz manje promjene koje su neizbježne, ali često i potrebne za njihov daljnji život. Ali kako bi te promjene ustvari generirale pozitivnost, bilo bi dobro da što manje narušava autentičnost i dovodi neke druge oblike gradnje, ponajprije stilove ili materijale drugih krajeva. Jer da bi postojala želja za putovanjem potrebno je da postoji i želja za upoznavanjem drugih krajeva: a iste možemo upoznati onakve kakve jesu. U slučaju ovog malog zaseoka, pa i većine ostalih kroz koje prolazimo na stazi, autentičnost je zaista postojana.
Tu su kuće obnovljene – život postoji, boje su svježe, krovovi čvrsti. Ipak to još uvijek nije slučaj kod svih kuća, jer još uvijek neke čekaju na obnovu. Selo biva za razliku od nekoć, danas djelomično ograđeno. Staza ga sada više ne prolazi kroz srce, nego ga zaobilazi, zaključujemo po znakovima radi vozila na dva ili četiri kotača koji znaju proći trasom. Promjene su dio života, svaka obnova donosi svježinu. Ipak, bilježim tu nostalgiju za onim starim duhom sela, glede našeg poimanja bloga, gdje si prolazio kroz selo kao dio krajolika. Jer pješačenje nisu samo stijene i šume, nego i upoznavanje krajolika pa i način na koji se on i mi mijenjamo.
Slap Sopot i kameni Napoleonov most
Nastavljamo dolinom, gdje krajolik prije svega poprima osjećaj unutrašnje, pa i poljoprivredne Istre. Daljnji hod vodi dolinom prema jasno označenom raskrižju, odakle se staza usmjerava uz potok. Nakon otprilike petnaest minuta hoda dolazi se do starog mosta i slapa Sopot – dojmljivog, ali još uvijek nedovoljno poznatog prirodnog prizora. Prostor oko mosta pogodan je za kraći predah, a po želji i za jednostavan piknik. Slap Sopot, visok oko 25 metara, smješten je u blizini naselja Floričići, nedaleko od Pićna. U podnožju slapa formira se jezerce, a iznad i uz slap nalaze se dva vidikovca s pogledom na dolinu. U neposrednoj blizini mosta nalazi se uređeni prostor za kraći odmor, što ovo mjesto čini prirodnom pauzom na stazi prije nastavka kružne rute.
Prvo vidimo most, koji čini jednu od ključnih točaka Staze svetog Šimuna. Most, sagrađen početkom 19. stoljeća (1805.) u Napoleonovo doba, nedavno je cjelovito obnovljen te je danas ponovno sigurna i stabilna pješačka poveznica. Obnova je provedena uz očuvanje izvornog izgleda, a uređeni su i prilazni dijelovi, što olakšava prolazak i u razdobljima viših vodostaja. Obnovljeni most iz Napoleonova doba stoji tu kao podsjetnik da je ovo nekada bila važna poveznica između Pićna i okolnih sela, most koji povezuje ne samo mjesta, nego i vremena. On kreira pravu sliku ovog djela Istre – spoj povijesti i prirode, gdje voda teče preko starog kamena, a ti stojiš usred toga, osjećajući se malim ali povezanim.
Spust do jezerca: samo za iskusne
Spust do jezerca je strm i tehnički zahtjevan te zahtijeva oprez i prikladnu planinarsku obuću, osobito nakon kiša. Spuštanje prema slapu Sopot uvijek zahtijeva poštovanje, i to ne samo fizičko.
Tehnički je (rekao bih), mjestimice opasno, osobito nakon kiša kada je tlo klizavo i nepredvidivo. Ne preporučujem ga za vrijeme mokrog vremena – bolje je pričekati suho, sigurno tlo, nego riskirati. Ipak, kad to uvjeti dozvole, Sopot se otkriva kao nagrada koja ne viče o sebi. Jezerce pod slapom Sopot ujedno i najniža točka staze.
Uspon prema selu Lovrići do crkvice sv. Magdalene
Od slapa slijedi blag uspon koji za nekoliko minuta vodi do sela Runki, gdje se može pronaći osvježenje ili opskrba. Put od tamo nastavlja uzbrdo, ponajprije asfaltom, uz maslinike, a potom prolazeći područjima gdje sa strane u sezoni dozrijevaju šumske jagode. Mi jagode ovaj put ne vidimo, ali vidimo stari 101, koji također podsjeća na neka druga vremena. Nakon otprilike pola sata hoda stiže se u selo Lovrići. Poput ostalih sela, ovo selo zaista biva istinski odraz unutrašnje Istre onakve kakva je nekad bila i kakvu je pamtim.
Crkvice koje gledaju dolinu
Ako te zanima sakralna baština, vrijedi zastati i obići dvije crkvice iznad sela, kroz čije se okruženje staza i provlači. Najprije se uspinjemo do grobljanske crkve svetog Stefana sa zvonikom. Uspon traje desetak minuta, ali otvara prostor koji djeluje gotovo beskrajno. Crkva stoljećima bdije nad dolinom – ne kao nadzor, nego kao tiha prisutnost i podsjetnik na kontinuitet života u ovom krajoliku.
Staza zatim vodi prema crkvi svete Marije Magdalene iz 15. stoljeća, smještenoj na uzvisini s koje se otkriva ono što se inače lako previđa: udaljena sela, zaboravljene građevine i slojevi povijesti isprepleteni s prirodom. Brdo na kojem se crkva nalazi ujedno je i lijep vidikovac, a ovdje se može pronaći i upisna knjiga za polaznike staze. Na ovom mjestu postaje jasno da staza svetog Šimuna nije samo prirodna, nego i kulturna ruta – hodanje kroz vrijeme u kojem svaki kamen nosi svoju priču. U tim koracima javlja se i blaga nostalgija za vremenima koja nisam doživio, ali ih ipak osjećam, duboko, u ritmu hoda.
Istinita legenda o psu vodiču koji zna put
Od sela Lovrići nam se pridruži pas. Ne naš, ne znamo ničiji posebno – iako izgleda ima vlasnika negdje u blizini, izgledno u Gračišću, jer dolaskom na početnu točku u mjesto se izgubi. On je po svemu sudeći domaćin ove staze, legenda koja nije samo priča. Naime, istražujući dodatno podatke o ovoj stazi (jer nikada ne znaš sve, čak i kad misliš da znaš) zaista sam naišao na informaciju o postojanju legende o psu koji prati putnike i pješake. Ipak, osim same legende da planinare i izletnike prati (ovaj) lokalni pas, za mene je on bio i više od toga. Prati hod, čeka na raskrižjima, vodi bez povodca i bez pitanja. Ne traži hranu (dok mu je ne ponudiš ukoliko je imaš), ne traži pažnju – traži društvo, kao da zna da se staze najbolje prolaze zajedno, čak i kada misliš da si krenuo sam.
Sjećam se kako nas je i na jednom od davnih ostalih pješačenja pratio pas: isto tako se pojavio iznenada, mahnuo repom i krenuo uz nas. U tim trenucima osjećam tu blagu nostalgiju – za vjerom da priroda uvijek pošalje nekoga da te podsjeti da nisi sam. On je postao dio mojih sjećanja na ovu stazu, simbol da hodanje nije samo o tebi, nego o svemu što te okružuje.
Povratak prema Gračišću: gdje se krug ne zatvara
Od crkvice sv. Magdalene staza nas prvo spusti pa digne prema brdu Pišćetak – uspon. Pod brdom se krije izvor za koji mještani kažu da nikada ne presušuje, čak ni u najsušnijim godinama. Uskoro preporučam napustiti asfalt skrećući lijevo, te hodom kroz šumu i makadam, uz rubove polja i pogled na dolinu koji se sve više otvara doći ćeš do kapelice. Tu zastani. Okreni se. Pogledaj ali ne unatrag prema selima koja se mijenjaju, a ipak ostaju ista već radi ceste. Jer, da točno je sada se izlazi na glavnu cestu Pazin – Labin, a po njoj do samog Gračića treba još prehodati nekih 200-injak metara. To je zadnja prepreka i tek kada to uspješno odradiš krug se zatvara.
Gračišće: nekad mjesto održavanja živih jaslica
Krug se zatvara tamo gdje je i započeo – kod gradskih vrata Gračišća, koja me svaki put dočekaju jednako tiho kao i nekad. A onda, ulazeći natrag u gradić, u ovo još uvijek božićno vrijeme, prolazeći kroz uske ulice osjetim kako me opet obuzme neka blaga nostalgija. Kamene kuće, ove stare zidine, nekad su u ovo vrijeme bile ispunjene životom. Jer upravo je Gračišće bilo jedno od prvih mjesta u Istri koje je oživjelo tradiciju živih jaslica. Sjećam se kako su ulice bile ispunjene ljudima, svjetlima, smijehom i mirisom kuhanog vina, kako su se mještani oblačili u pastire, anđele i svetu obitelj, a posjetitelji dolazili da vide tu toplu, živu sliku prošlosti. Danas je mirnije, tiše – ali taj duh još uvijek lebdi između zidova, kao podsjetnik da mjesta, poput staza, nose svoja sjećanja u sebi.
Upravo zato se krug zatvara, ali ja u sebi nosim nešto drugačije – možda novi umor, možda staro sjećanje koje se probudilo. Staza svetog Šimuna je kružna, ali nikad nije ista. Svaki put u nju unesem nešto svoje, a iz nje odnesem nešto što mi je ranije promaklo. Uostalom poput i svake druge staze. Jer, bez obzira ukoliko nas čitaš od početka od nedavno, ili su ovo tek tvoji počeci, brzo uviđaš kako je naš stav da je svaki posjet bilo kojoj stazi uvijek novi posjet. A kao što i vidiš, budući da je svaki posjet jedinstven posjet, to je upravo jedan od ključnih razloga zašto nemam praksu ili bolje reći ne započinjem naslove sa „evo zašto je dobro posjetiti tu i tu stazu“. Staza u prirodi nije prodaja. Staza nije imperativ. Ona je tamo. Na nama je da li ćemo je posjetiti ili nećemo. A i kada je posjetimo na nama je da na nama je da iz toga ili tih posjeta učinimo prolaz ili iskustvo. A iskustvo je pak uvijek drugačije. Stazu čini život: šuma, voda, biljke, kuće. A on se gotovo uvijek mijenja, samo mi te promjene vidimo ili ne vidimo. Biljke se mijenjaju, kretanje životinja se mijenja, selo se mijenja. Ovaj tekst se ne mijenja, on ostaje u arhivi zapisan kakav jest. Do daljnjega. Ne do nekog sljedećeg povratka na istu stazu ili nekog drugog puta. Jer to će tada, bez sumnje, biti novi posjet pa i novi tekst.
Korisne informacije za stazu sv. Šimuna
- Ukupna duljina: oko 12 km
- Vrijeme hodanja: 4:15, uključuje i pauze
- Zahtjevnost: kondicijski umjereno zahtjevna, tehnički nije zahtjevna (bez djela spuštanja u jezerce slapa Sopot). Trag pronađi ovdje.
- Mjesto za hranu i piće: konoba Marino Gračićše ili u selima ukoliko pronađeš okrijepu.
