Otok Cres je pravi planinarski raj. Kada zima završi, njegove staze privlače brojne posjetitelje, a ni mi nismo iznimka. Čim temperature postanu ugodnije, a želja za Cresom uz miris samoniklog otočkoga bilja naraste. Kako godine prolaze, tako smo prošli mnoge poznate i manje poznate staze. No, Cres skriva toliko kilometara pješačkih i planinarskih staza da bi ti trebalo mnogo vremena da ih istražiš. Primjerice, za poznatu Via Apsyrtides, računa se oko 10 dana. Ovaj put odabrao sam manje poznatu dionicu Predoščica – Sv. Blaž – Cres, kroz netaknutu prirodu. Pogledi s litica i beskrajno plavetnilo uvijek ostavljaju bez daha, a mirisi proljeća daju dodatnu čar hodanju.
Iako na spomen manjih poznatih staza Cresa i Lošinja, nerijetko mnogi od iskusnih pa i manje iskusnih planinara znaju reći, „padine Osoršćice su alfa i omega“ (zapravo, da otkrijem tajnu, u trenutku pisanja ovoga teksta još nisam bio na njoj), ovo otočje skriva mnogo više od toga. A upravo to više je ono zašto ih toliko volim. No, krenimo od početka. Zima je gotova, a s njom nestaju i izgovori za ostanak kod kuće. Proljeće je idealno vrijeme za istraživanje otoka, a kako se vidi iz uvoda, meni je Cres već postao tradicija. Svakoga proljeća vraćam mu se s istim uzbuđenjem – bilo da ga obilazim u sklopu vođenja planinarskoga društva ili u manjoj grupi, samostalno.
Njegove staze su uvijek predivne, bez obzira na to koliko ih puta prošao. U nastavku članka opisujem po meni osobno jednu od najljepših creskih staza, koja prolazi kroz različite krajolike, uključujući maslinike i gustu šumu, a otkrio sam je nedavno. Staze koja se, na prvu možda ne čini toliko poznata, već će na prvu oduševiti sve ljubitelje otočke sporosti. Krenuvši od Predošćice staza se spušta do rta Sv. Blaž, odnosno do istoimenoga napuštenog naselja.
Predoščica – Sv. Blaž: osjećaj Cresa koji je bez Cresa
Tijek izleta čini se jednostavan. Dovezi se do početne točke, iznad maloga mjesta Predoščica, do kojega jednostavno dolaziš cestom od trajektnog pristaništa iz smjera Porozina. Vozilo možeš ostaviti na proširenju pored ceste, jer je početak staze je zapravo uz glavnu cestu. Za razliku od „klasike“ planinarenja i uspona, ova staza započinje prvo laganim hodom po grebenu, a nakon toga slijedi spuštanje.
No vratimo se sada još malo na sam početak. Zamisli da sjediš iznad Predošćice, gdje jutarnje sunčeve zrake polagano obasjavaju kamenice i maslinike. Ovce te pozdravljaju za dobro jutro, a zrak je pun mirisa maslina i kadulje. Sve to daje ti poziv sporosti. Sporosti koraka koji će te voditi na put do Sv. Blaža. Staza od Predoščice nas dakle prvo digne po grebenu, nakon čega slijedi spust. Otvaraju nam se prostrani vidici prema istočnoj obali Istre, Rabac, Plominski zaljev. Sa par izmjena dovede nas do točke Vela Ograjica, skretanja za Sv. Blaž.
Vela Ograjica: priča o suhozidu
Osim što označava točku skretanja prema obali, Vela Ograjica je mjesto suhozida. Zastani i pogledaj taj impozantan suhozid. Stojim i čitam tablu, koja je postavljena na stazi. Pretvorio sam se u učenika. Suhozid koji je prvi put uočen na zračnoj snimci 1968. odlikuje visina od gotovo 2 metra. Gradile su ga vrijedne ruke generacija otočana, sa znanjem koje se prenosilo stoljećima. Sa karakteristikama pločastoga kamenja vidimo elemente „duplice“ (dvostruki suhozid). Najpoznatija vrsta suhozidne konstrukcije je ustvari manje karakteristična za ove otoke gdje nerijetko vidimo unjule, a ovakav tip pronalazimo češće u Istri.
No duplica očito nije bez razloga Trajnija je, a označavala je također i čvrstu među opsjeda i ograde obradivih zemljišta u dolinama i poljima. Isturene komade kamenja (tzv. zub), koji služe kako bi obeshrabrili životinje od penjanja, ali i za pomoć čovjeku primjećujemo i ovdje. Nastavljamo dalje.
Spust kršnom stazom do Sublaške lokve
Staza posuta kamenjem krša, spušta nas prema moru poput naborane haljine divovskog diva. Nebo iznad mene je plavo platno bez ijednog oblačka, a budući da prolazimo ispod, zaključujem da bi se ovaj dio mogao jednostavno odraditi i ljeti, budući da ima dosta hladovine. Vegetacija je slična onoj na Tramontani. Staza koja vijuga kao zaboravljena misao, jedva vidljiva među kamenjem i rijetkim grmljem spušta nas u smjeru obale. Bilje prkosi suši i buri je poput tvrdoglavih staraca, nisko i čvrsto. Miris kadulje lebdi u zraku, opojan i svjež.
No prije nego li ćemo doći do skrivenoga sela, dolazimo do zanimljive točke „Sublaška lokva“. Sama riječ lokva sugerira da se radi o rezervoaru vode. Ustvari, kao i na svakom otoku, lokva je predstavljala ključni resurs vode. Do lokve je i obradiva zemlja, odnosno poljoprivredno zemljište. Dan danas, ovdje možemo vidjeti koju zalutalu odbjeglu ovcu (runača) i tragove divljači pa i divljih svinja (za koje treba reći da do unazad nekoliko desetljeća ranije nisu bile autohtona vrsta na Cresu).
U blizini lokve su vidljivi ostaci i mrgara – ograda za rad s ovcama i štalica. Danas je okolica većinom prepuštena prirodi, ali predstavlja zanimljivu točku inspiracije. Zastani ovdje, udahni, sjedni uz suhozid i upij proljetnoga sunca. Ili kojega drugoga, ovisno u kojem dobu godine dolaziš (za vrijeme ljeta bježi u hlad).
Napušteno selo i rt sv. Blaž: inspiracija mora i kamena
Nastavljajući od lokve dolazimo do točke koja predstavlja jedan od osnovnih ciljeva izleta. (Trenutno) napušteno selo iliti pastirski stan Sv. Blaž, koje čini sjedište istoimenog veleposjeda točka je inspiracije. Spoj prošlosti i prirode. Poveznica između nekadašnjega načina života i povratku otoku u neka modernija vremena. No, taj se povratak još uvijek nije dogodio. Vidimo ostatke kuća, ali i jednobrodnu romaničku crkvicu Sv. Blaža, u sklopu sela.
Selo biva napušteno u 13. stoljeću radi navale gusara s mora (tako barem kaže tabla). Sudeći prema priči i spisima, stanovnici su pobjegli daleko u otok, osnivajući selo Predoščica (odakle smo krenuli). Dok čitam priču, podsjeća me primjerice na Kanfanar u Istri, koji po sličnim pričama biva osnovan radi napuštanja Dvigrada (doduše radi kuge, dva stoljeća kasnije).
No vratimo se sada inspiraciji Cresa. Impozantni ostaci crkve Sv. Blaža koja se nekoć zvala „San Biaggio della Mandria“ – Sv. Blaž od stada danas je na žalost u ruševnome stanju. Barem za vrijeme ovoga posjeta. To je šteta, budući da se radilo po svemu sudeći o veoma zanimljivoj strukturi gradnje. Vidimo da pročeljem još uvijek dominiraju dva zvona na preslicu. Crkvica je bila u funkciji do vremena nakon Drugog svjetskoga rata. Budući da francuske vlasti ukidaju istoimenu bratovštinu početkom 19. stoljeća, očito je da se radilo o točki koja je okupljala znatan broj ljudi. Danas na žalost stoji prepuštena zubu vremena, no u budućnosti se možda nešto i promjeni?
Uvala Sv. Blaž: nadahnuće plavetnila Jadrana
Dok su se sunčeve zrake probijale kroz kristalno čist zrak bure, obasjavajući svaki kamen, svaku grančicu, svaku kapljicu mora u zraku, pred nama se otvorila uvala Sv. Blaž. Smještena na sjeverozapadnoj strani otoka, uvrštena je u sustav staza VA (Via Apsyrtides). Uvala je tipičan primjer creskoga arhipelaga netaknute prirode.
Iako zaklonjena od glavnine vjetra i valova, na dan kao što je bio ovaj kada smo ga posjetili, za jače bure, vjetar se itekako osjetio. Za vrijeme 15. stoljeća, uvala se koristi kao pristanište za ukrcaj ovaca i ostalih proizvodnja imanja. Danas je uvala mjesto nadahnuća. Zanimljiva je velika drvena stolica sa vidicima prema Istri, klupica pod borom, kamenita uvala.
Mi smo ipak zaklon od bure, za marendu potražili u samoj uvali. Dok se svjetlost odbijala od površine vode, stvarajući milijune sitnih svjetlucavih iskrica, osjećao sam kao da sam uronjen u svjetlosni ocean, izgubljen u ljepoti vječnosti trenutka. Koji je ipak, poput svega samo treptaj u vremenu…I gle, dok sam gledao u more i marendi je došao kraj. Potrebno je poći dalje put Cresa i vagati daljnje opcije.
Crkvica Sv. Salvador (Salvadur)
Od uvale Sv. Blaž krećemo lagano ali oštro. Ono što su do sada bili trenuci odmora, blagostanja, ljepote dana i spuštanja, treba nadoknaditi usponom. Uspinjemo se kroz škrtu otočnu vegetaciju, suncem ispržene maslinike, od kojih su mnogobrojna stabla nerijetko stara pa gotovo i zapuštena. Staza nas vodi kroz hladovinu krošnji, dok nam se u jednom trenutku otvori vidik prema crkvici Sv. Salvadur. Da, to je naš sljedeći cilj: gore trebamo stići.
Pastirski put od uvale Sv. Blaž sada praktički poprima samo vertikalni izgled, a to znači za gore. A što li je to za tim Putokoze. Dodatno, stoljetne masline i vidici prema moru kao da uzbrdicu anuliraju. Meditacija sporosti, vječnost univerzuma, otvara se u trenutku kada dolazimo do same crkvice. Dolazak do Sv. Salvadora pravo je olakšanje.
To nije duboka tama kakvu stvaraju kamene katedrale, već blag i topao zalazak sunca otočne kapelice. Tu, pod zaklonom skromnog kamenog skloništa, putnik odjednom osjeti kako vrijeme usporava. Crešani ovu crkvicu nazivahu sv. Salvadur, no zapravo je posvećena Bogorodici. Na dan 31. svibnja Crešani hodočaste u ovo svetište. Na zidu iznad ulaza isklesano je
EXIMIA CHARITAS CIVIUM CREPENSIUM
MATRI SSᵀᴵ SALVATORIS HOC SACELLUM
VOVIT
XI KAL DEC MDCCCLVII
To bi u prijevodu značilo: Izvanredna ljubav Majci Spasitelja ovaj svetišni prostor posvetili su građani Cresa, 11. dana prije prosinca 1857. 21.11.1857. (21. studenog 1857.)
Od Cresa do Predoščice kroz stazu omeđenu suhozidima
Budući da je već prošlo 15:30, a zadnji trajekt sa Porozine zimi odlazi u 19:00, važemo opcije. Nema ih mnogo. Možemo tražiti autostop ili taksi u Cresu, koji je gotovo nadomak ruke ovoj crkvici. Ili…pokušati se vratiti natrag pješice prema početnoj točki mjesta Predošćica. Nije trebalo dugo da se odlučimo na zadnju opciju. No, ona je unatoč slobodi da ne ovisimo o nekom drugome, nego o snazi vlastitih nogu, značila i neizvjesnost.
Jedno je sigurno, u grad Cres se ne spuštamo i nakon crkvice slijedimo stazu lijevo. Staza sada poprima daljnji konstantan uspon. Kad smo u harmoniji s prirodom, naša unutarnja energija mudro osluškuje okolnosti te se s lakoćom uklapa u praktičnost svakodnevnog života i tekući ritam zbivanja. A budući da bi trebali pokušati stići na trajekt, ona su takva da postavljaju pitanje „treba li odustati od creske sporosti i ubrzavati ili nastaviti hod kao do sada“. Naravno, sve ovisi o mogućnostima i snazi. Jer gotovo polovica onoga što smo danas napravili sada ostaje pri povratku. Isti je doduše kraći, jer ne idemo uz obalu nego kroz kopno.
Korak po korak uspon postaje sve blaži i greben sve bliži. Do kojega, pak uskoro dolazimo. Suhozidi, creski zimski dan, zvukovi ovaca u daljini. Inspirativni vidik zalaska sunca na horizontu koji skriva obalu Istre. Povratak prema Veloj Ograjici. Mrak. Noć. Pogled na sat 17:55. do Predoščice nam je potrebno još oko 40-ak min. u najboljem slučaju.
Tako i bješe. Sporim korakom, stižemo do vozila u 18:55. vidimo vozila od Porozine koja prolaze cestom. Očito je, na taj trajekt nismo stigli. Slijedi opcija plana B, a to je prebacivanje na Merag. Od tamo trajekti voze duže. Poput Cresa koji nije stres, uvijek postoji plan B, a taj je da ne odustanemo od sporosti.
Korisne informacije za kružnu stazu Predoščica – Sv. Blaž – sv. Salvador – Predoščica
- Početna i završna točka: Predoščica
- Točke na stazi: Sv. Blaž, crkvica sv. Salvador
- Dužina (uspon i silazak): 7 km.Trag pronađi ovdje.
- Visinska razlika uspona i silaska: m.
- Doba godine: Cjelogodišnja mogućnost.
- Postoje li mjesta za hranu i piće? Postoje ugostiteljski objekti u Cresu. Tijekom zime, kava, pivo na trajektu (kojima je cijena iznimne ljepote, ali o ukusima se ne raspravlja).
