U posjetima i šetnjama kroz Gorski Kotar, jedna od nezaobilaznih atrakcija je Lokvarsko (Omladinsko) jezero. Omiljeno među izletnicima, rekreativcima i ribičima, slikovito i duguljasto Lokvarsko jezero okruženo je šetnicom dugačkom 17 kilometara, poznatijom s oznakama: POJ i BOJ.
Ipak, za razliku od onakvoga kakvoga ga mnogi poznaju, ovoga smo ljeta (2023.) mogli vidjeti jednu skroz drugačiju sliku. Posjetitelji su naišli na jezero sa praznim koritom, jer je u sredini svibnja ono temeljito isušeno zbog nužnih radova na remontu i održavanju. Fotografije sa dna jezera su fascinantne, otkrivajući podvodni svijet, ali i potpunu sliku brane jezera, koja nam ujedno daje i odgovore kako se jezero gradilo.
Po dnu jezera: od Mrzlih Vodica do brane
Tura, kojom sam bio toliko oduševljen da sam je predložio za vođenje planinarskoga društva započinje u malom mjestu Mrzle Vodice, na sjeverozapadnoj strani Gorskoga kotara. Malo selo ruralne arhitekture prava je inspiracija, posebice sa Mrzlovodičkim jezerom. Upravo ovdje,započeo je toga sušnoga ljeta naš put po dnu Lokvarskog jezera, „veslajući“ po suhom. Rijetko izloženo jezersko dno prilika je koja se događa tek jednom u 20 godina (zadnji put 2001. godine). Nakon posjeta jezeru Mrzlih Vodica, iz kojega se formira i djelomičan tijek akumulacije krećemo Lujzijanom, na dno.
Ostaci pilane i Srednji jarak
Prvo što vidimo je Carov most. Most u potpunosti vidljiv, predstavlja atrakciju nekadašnje poznate Lujzijane. Krećući se dubinama, spoznajemo fascinantne priče o Hortusu Diabolicusu, čarobnome vrtu, koji je doveo do izgradnje povijesnih cesta Karoline i Lujzijane. Upravo taj potopljeni dio legendarne ceste Lujzijane, omogućio nam je otkrivanje nevjerojatnih ruševina i nekadašnjeg goranskog naselja. Krećući se tom trasom dolazimo do istoga naselja, poznatoga kao Srednji jarak.
Naime, kada je tijek rijeke Lokvarke zaustavljen između 1952. i 1955. god. kako bi se stvorilo umjetno jezero (dubine do 40 m), ispod površine je ostao čitav jedan svijet. Građevine nekadašnjeg naselja nisu porušene već samo potopljene, stoga ispod vodenog pokrivača jezera tako leže gostionica, prodavaonica kolača, pilana, sedamdesetak kuća i sedam kilometara Lujzijane, stare ceste od Rijeke prema Karlovcu.
Brana i akumulacijsko jezero nastalo radnim akcijama prošloga stoljeća
Približavajući se drugoj strani jezera u smjeru poznatoga odredišta Lokve, sve više do izražaja dolazi brana. Ustvari, brana je i ključna za akumulaciju nastalu u jezeru. Postavljamo si pitanje kako je ona nastala. Odgovor za to pronalazimo kroz arhivske članke i spise.
Prva geološka slika početkom 20. stoljeća
Osnovna geološka slika dolina kroz koje su tekle Ličanka, Mrzlica i Lokvarka nastala je još početkom prošlog stoljeća, dakle u prvim desetljećima 20. stoljeća. Tada je utvrđeno da je dolina velik potencijal za stvaranje spremišta vode, a najviše zasluga pripisuje se geologu Ferdu Kochu. Iako Koch nije razmišljao o korištenju vode za stvaranje električne energije, nego je pokušavao pronaći kvalitetna spremišta pitke vode, uočio je nepropusnu građu i strukturu tla. Isto je bilo zahvalno za kreirati spremišta vode.
Projekti prije Drugoga Svjetskoga Rata
Ideja za sakupiti goransku vodu za proizvodnju električne energije prvobitno je 1938. predviđala manju akumulaciju vode u Lokvama i veću u Fužinama. Ipak, kako se otkrilo da postoji veća količina vode u Ličanki, to je utjecalo na promjene plana. Neki nacrti pokazuju da je jezero trebalo biti znatno veće, sa prostorom koji bi obuhvaćao prostore i današnje Lepenice te dolinom Kostanejvice ići sve do Gornjega Jelenja. Projekt se iskazivao toliko uspješnim da su se je još za tadašnje Kraljevine Jugoslavije naručile turbine, agregati, cjevovodi i ostala oprema.
Radne akcije i konačan nastanak jezera
Nakon završetka Drugog svjetskog rata rade se dodatna istraživanja i na temelju njih ustvari nastaje jezero kakvoga danas vidimo. Za izgradnju tako velike akumulacije bilo je potrebno mnogo radne snage i tehnologije, ali i potapanje dijela Lujzijane koji je povezivao Lokve i Mrzlu Vodicu.
Isto je značilo da je važna prometnica bila izgubljena, pa je izgrađena nova cesta od Lokava do Gornjeg Jelenja – danas poznata nam “stara cesta”. Izgradnja planiranog sustava započela je u Fužinama 1947. godine. 1952. godine krenuli su veliki radovi na stvaranju Omladinskog jezera te na izgradnji nove ceste kao zamjene za izgubljenu Lujzijanu. Nakon samo pet godina kroz „petoljetku“ tijek Lokvarke biva zaustavljen i stvara se jezero iz kojega se počinje dobivati električna energija.
Sredinom pedesetih godina akcijama stvorenih od omladinskih radnih brigada od 27 tisuća omladinaca nastala je akumulacija današnjega jezera. U čast svima njima, koji su radili na izgradnji, jezero je nosilo ime – biva poznato i pod imenom „Omladinsko jezero“. Grade se i ostale danas poznate akumulacije: Lepenica i Bajer. Izgradnja je doprinijela iznimnoj gospodarskoj vrijednosti kraju Gorskoga Kotara, a to čini i danas, ne samo u gospodarskome već i posredno turističkome smislu.
Lokvarsko jezero savršeno za dan u Gorskome Kotaru
Lokvarsko jezero, skriveni kutak Gorskog kotara, savršena je destinacija za vikend izlet u prirodu. Iako je umjetno stvoreno, ono se sjajno uklapa u okoliš i izgleda kao da je oduvijek tamo. Poznata vizura Gorskoga Kotara vidljiva je i sa Risnjaka. Danas je Lokvarsko jezero omiljeno mjesto za šetače, bicikliste i ribiče ali i veslače. Bogato je slatkovodnom ribom poput klena, šarana i karasa.
Ovdje možemo provesti predivno vrijeme. Šetajući uz vodu, uživamo u svježem zraku i prekrasnoj prirodi. Poznata staza oko jezera (POJ/BOJ) je kružna i moguće se na nju priključiti iz više pravaca. Osobno volim započeti izlet od Mrzlih vodica ili od Lokvi. Tijekom kišnoga ili hladnog vremena staze mogu postati blatnjave i teže prohodne. Za razliku ljeti, staza koja vodi kroz prekrasnu šumu pravo je osvježenje. U svakome slučaju jezero pruža kombinaciju uživanja u prirodi, relaksirajućega hodanja ili vožnje biciklom, veslanja.
