Kada se spomene Crikvenica, većini ljudi pred očima prvo izroni more, sunce i dugi nizovi plaža. Tek negdje kasnije, pomalo stidljivo, pojavi se misao o stazama koje vijugaju kroz njezino zaleđe. A upravo tamo, skriveno od ljetne vreve, postoji mreža putova zbog kojih Crikvenica diše i izvan sezone. Posjetili smo te putove koji su vrijedni objave na Putokozi.
Na Ljubavnu cesticu nismo došli (previše) planirano, nego slučajno — onako kako se neke staze pojave baš kad im je vrijeme. Na jednome izletničkom portalu iskočila je fotografija, tek kratka napomena „Ljubavna cestica – Crikvenica“ i crvena oznaka na karti. Dovoljno da nam se put odmah uvuče pod razmatranje ideje i tiho prepiše među izlete koje strpljivo čekam. Ustvari, kada sam predložio Jasni za vrijeme jednoga lijepoga i sunčanoga dana tu stazu kao neku alternativu Velebita, budući da je već bilo kasno nije trebalo dugo čekati odgovor. I tako se jedan običan jesenski vikend poklopio sa prognozom i mogućnosti da se zaputimo prema pravcu Crikvenice, u kojoj je ritam života u jesen usporen, taman koliko treba. A unatoč tomu što u Crikvenici biva jesen, ne pričamo o turizmu, brojkama ni sezonama. Vodim te na stazu koja u toj mreži crikveničkoga zaleđa ima posebno mjesto.
Iako sam naslov Ljubavna cestica, Crikvenica ukazuje na to da se prije svega radi o ljubavnoj šetnici, što ona na neki način možda i jest, nemoj da te naslov previše zavara. Naime, kako to inače biva, kada se zaputiš na neku laganu stazu, da li namjerno ili slučajno, pojave se takva skretanja, kojima ćeš otkriti mnogo više od planiranoga. Tako smo i mi, osim same Ljubavne Cestice otkrili i prošetali kroz skriveno selo Kotor. Iako se nalazi na drugoj strani i relativno je van (službene) Ljubavne cestice, Kotor je zaista pravo otkriće i jedno od onih sela inspiracije. No krenimo redom. Za početak nešto o samoj Ljubavnoj cestici, Crikvenica.
Ljubavna cestica, Crikvenica: osnovne informacije
Prije nego što smo uopće krenuli prema Crikvenici, uz kavu sam pokušao pronaći nešto stvarno korisno o Ljubavnoj cestici. Nešto što će mi reći više od nekoliko copy–paste rečenica. No već nakon prvih rezultata postalo je jasno: staza je postala internetska senzacija, ali informacije o njoj – više turističke. Dovoljno za početak, ali kao i mnogo puta prije, dočekali su me tekstovi pisani iz ureda, ne s terena. Isti naslovi, iste fotografije preuzete s Instagrama, isti savjeti posloženi jednakim redoslijedom, kao da je cijeli internet odlučio prepisati jedan jedini članak. Da li i Putokoza članak? Možda. Ili ipak ne? Sve je to bilo dovoljno da probudi sumnju, ali i onu malu, tvrdoglavu želju da sama vidim što je istina.
Jer nije rijetkost da planinarska staza završi u rukama medija koji je romaniziraju do neprepoznatljivosti. Planinarenje postane scenografija za „vikend inspiraciju“, a ozbiljni dijelovi terena pretvore se u romantične kulise. Jer danas je lako da neka staza postane viralna — dovoljno je nekoliko lijepih fotografija, zgodan naziv ili priča koja se dobro uklapa u algoritme. I onda se dogodi ono što se često događa: prenose se isti odlomci, iste rečenice, isti dojmovi koji su, zapravo, rijetko nastali na samoj stazi. Najčešće je tako kada staza preko noći postane hit pa portali žele uhvatiti još koji klik, kada je priroda toliko fotogenična da se priča sama od sebe širi ili kada sam naziv i legenda privuku pažnju i prije nego što itko napravi prvi korak po njoj.
Ljubavna cestica upala je upravo u taj vrtlog. Svojim imenom i svojom starom pričom odmah je postala idealna za lifestyle rubrike: romantični naslovi, nekoliko Instagram fotografija, i eto članka. Često istog, samo malo prepakiranog. A pravi doživljaj, onaj s mirisom šume i tišinom krša, ostane negdje sa strane — tamo gdje nastaje tek kad je prođeš polako. I u toj ljepoti, u tim ukrasnim rečenicama, lako se izgubi ono najvažnije – stvarna priroda staze i stvarna odgovornost onoga tko njome prolazi. Zato sam ovaj put odlučio krenuti bez očekivanja, a s više znatiželje. Da osjetimo ritam Ljubavne cestice, bez filtera i bez ukrasa.
Šetnica ali u kategoriji planinarskih staza kao dio RPO
Ljubavna cestica naziva se šetnicom, no i dalje pripada kategoriji planinarskih staza. I to, kao dio RPO-Riječke planinarske obilaznice. Tehnički i kondicijski nije zahtjevna te će iskusnim planinarima više nalikovati na laganu šetnju. Ipak, pogrešno je ovu atrakciju predstavljati kao klasičnu lungomare šetnicu. Staza traži prikladnu obuću i ruksak s dovoljno vode. Većim dijelom prolazi kroz ugodne šumske puteve, ali jedan dio vodi i preko krša. Zato se, sasvim sigurno, ne preporučuje prolazak po najvećim ljetnim vrućinama. Također, izletnici bez dodatne opreme (poput čeone lampe) ne bi trebali planirati romantičan zalazak sunca na Kavranovoj steni. Barem nama je dobro došlo imati je psihološki u ruksaku, kada smo se odlučili za zalazak na Kavranovoj stijeni.
Nakon što smo dakle prošli kroz sve one „osnovne savjete“ koji su, zapravo, posljedica poneka previše promocijskog i ponekad opasnog načina planinarskih staza – jer su odjednom IN, „romantične“ – vrijeme je da ostavimo taj šum iza sebe. Jer Ljubavna cestica – budimo realni je većinom šetnica. Sad se mogu napokon baciti na ono zbog čega si ovdje: stvarni opis Ljubavne cestice, onakav kakav zaslužuje biti ispričan. Uz sve bitne, i poneke manje bitne, ali drage informacije koje stvaraju cjelinu. Pa krenimo od povijesti…
Kratka povijest Ljubavne cestice
Povijest Ljubavne cestice ne počinje jednim imenom, niti jednom preciznom godinom. Ona više nalikuje na priču koja se prenosila šapatom među šumarima, vrtlarima i ljudima koji su poznavali teren bolje nego vlastita dvorišta. Tko ju je točno osmislio – danas se točno baš i ne zna. No, obzirom na vrijeme nastanka i vrijeme gradnji planinarskih staza i šetnica toga doba, iza nje, pretpostavlja se da stoje stručnjaci, dvije figure koje su svojim radom obilježile crikvenički kraj: Alfons Kauders i Ante Premužić.
Premužić, poznat kao jedan od najvažnijih šumskih inženjera svojega doba, još je 1934. u novinskim nastavcima predstavio projekt uređenja crikveničkog primorja i zaleđa. U tim se tankim, požutjelim stranicama krije i zametak Ljubavne cestice. Kauders, s druge strane, bio je čovjek koji je pošumljavao ovaj kraj gotovo kao da ga slika — strpljivo, tiho, uporno. Njegov je rasadnik Podbadanj i danas jedan od najstarijih u Europi. I doista kada hodaš većinom šetnice, primijetiš da ustvari ova šetnica u potpunosti poprima karakteristike Premužićeve staze: ravna je i nema prevelikih nagiba. Građena je također u isto doba 30-ih godina. Tih tridesetih godina prošloga stoljeća, Crikvenica se polako otvarala prema svom zaleđu. Pod rukama šumara, vrtlara i vizionara nastajao je sustav staza koje su spajale obalu i šumu, grad i tišinu. Nije trebalo dugo da na jednoj od njih počnu zastajati parovi. Žitelji, turisti, zaljubljeni, zaljubljivani… i polako je, bez službenih odluka i bez velikih planova, staza dobila svoje ime. Ljubavna cestica. Kao da je oduvijek čekala da joj ga netko prošapće.
A onda je došlo vrijeme koje je znalo biti nemilosrdno prema nježnim stvarima. Nakon Drugog svjetskog rata staza je utihnula. Raslinje je zatvorilo njezine zavoje, kamenje se odronilo preko starog puteljka, a sjećanja su se razrijedila kao magla nad Kotorom. Sve dok 1998. godine u Crikvenici nije osnovano Društvo Crikveničana. Ljudi koji nisu mogli gledati da njihova staza, dio njihove priče, nestane pod bršljanom i granama. Već sljedeće godine krenuli su u obnovu. Bez naknade, bez pompe. Samo srce, lopate i volja. Od 1999. do 2002. čistili su teren, podzidali urušene dijelove, raščišćavali gustu makiju. Vraćali su stazi dah. A 2009., uz potporu Primorsko-goranske županije, nastavljen je posao koji je započeo prije gotovo stoljeća. Danas je Ljubavna cestica ono što je, možda, oduvijek trebala biti — put kroz tišinu, kroz hlad šume, kroz mrvicu prošlosti. Put koji su stvorili stručnjaci, oživjeli zaljubljenici i sačuvali oni kojima je Crikvenica više od grada.
Kružne staza: Crikvenica – Kotor – Ljubavna cestica
Osim na stranicama ponekih planinarskih društava, kroz najave izleta, konkretnih informacija o Ljubavnoj cestici gotovo da i nema. Crikvenica se voli pohvaliti svojom mrežom staza, ali službeni opisi uglavnom ostanu na razini osnovnih podataka — nedovoljnih za nekoga tko doista želi zakoračiti na teren.
Ipak, ono što je u početku izgledalo kao manjak informacija, pretvorilo se u našu malu prednost. Umjesto da slijepo lovimo službeni ulaz, prepustili smo se terenu – i upravo nas je to obogatilo jednim lijepim, neočekivanim početkom. Auto je najpraktičnije ostaviti na velikom parkingu podno nadvožnjaka, kod nogometnog igrališta. Od tamo se lako uklopiš u ritam grada, a staza te sama, vrlo prirodno, uvede u zaleđe. No da li je to baš tako? Krenimo redom.
Na mostu smo skrenuli desno, prateći jednostavnu tablu „Šetnica“. Mislili smo da tek lagano hodamo uz rijeku dok tražimo pravi put, a zapravo smo, sasvim slučajno, došli ravno do skretanja prema Kotoru — mjesta gdje priča o „šetnici“ zaista počinje disati. Mi smo ustvari, umjesto odabira početne točke (što smo kasnije doznali) Ulaz 1 koji se još naziva Kalvarija, skrenuli prije mosta uz rijeku. No, kada smo shvatili da ustvari nismo baš na samoj Ljubavnoj cestici, naravno da se nismo dvoumili slijediti markaciju prema predivnome selu u Crikveničkom zaleđu, za kojega sam ustvari tada prvi put čuo.
Kotor: skriveno selo iznad tihe zavale
Kotor nije selo koje ćeš uočiti s ceste. On je onaj tihi, skriveni zaselak koji se otkriva tek kad kreneš penjati prema brdu, kad ostaviš more iza sebe i zakoračiš u krajolik koji još nosi ritam nekih starijih vremena. Smješten iznad ušća Dubračine i na rubu Vinodolske doline, Kotor je oduvijek bio mjesto koje intrigira — ne zbog spektakla, nego zbog svoje tihe postojanosti. Od prapovijesti do srednjeg vijeka, ovaj je brežuljak služio kao prirodni vidikovac. U doba kada se svijet mjerio pješice, magarcima i konjima, ovo je bilo strateško mjesto: mali kameni balkon iznad doline. Tek kasnije, tijekom 18. i 19. stoljeća, ovdje su nikle kuće, razmještene po padinama, kao da su izrasle iz samog vapnenca.
Prvi pisani trag o Kotoru javlja se tek u 14. stoljeću, iako je naselje starije. Kotor je bio središte župe i mjesto okupljanja za okolna sela, s nekoliko crkava i bogatom poviješću poremećenom, pa obnovljenom nakon požara 1776. godine. Kuće su malene, kamene, ali vrlo dostojanstvene, s tipičnim mediteranskim kruništima, kamenim pragovima i portalima koji kao da još uvijek čuvaju priče obitelji koje su tu živjele. U prizemljima su nekoć bile konobe, štale ili skladišta za vino i žitarice — a gornji kat bio je srce doma, s kuhinjom i ognjištem, mjestom gdje se grijalo i živjelo. Najljepši arhitektonski detalj, onaj koji odaje i ljepotu i mudrost lokalnih majstora, jest balatura — vanjsko kameno stubište i terasa, s lučnim ulazom prema donjoj prostoriji. To je onaj detalj koji selu daje poseban ritam, gotovo teatralan u svojoj jednostavnosti. Oko kuća se raspršuju mali trgovi, križanja i uske uličice, sve skupa složeno u organsku mrežu koja govori više o životu nego o planiranju. Kotor je satkan od funkcionalnosti, ali i od topline — od života koji je polako tekao u skladu s godišnjim dobima. Selo je nekoć bilo i vinsko, i stočarsko, i obrtničko. Svaka kuća imala je svoje gospodarske zgrade: senarice, male kamene spremišne kućice, te gumna — prostore gdje se mlatilo žito, gdje su se okretale kose i zvonile drvene grede po ritmu posla.
Osim što pruža predivne poglede na Crikvenicu, Kotor ti otkriva te skrivene kutke. Jedan od njih je Placa. Nekoć je odzvanjala životom čak desetak obitelji. Muškarci su bili cijenjeni zidari i kamenoklesari, dok su žene i stariji brinuli o djeci i zemlji. Svi su imali svoju ulogu, a razgovori na place često su se protegli do kasno u noć. No kako je vrijeme prolazilo, a valovi iseljavanja početkom 20. stoljeća odvodili obitelji daleko, placa je tiho utihnula. Oni koji su ostali borili su se sa siromaštvom, izolirani bez struje, ceste i vode. Mnoge kuće ostale su prazne, a placa sve više zarastala, svjedočeći kako su ljudi negdje na nepoznatim putevima nosili komadiće Kotora sa sobom.
Unatoč svim promjenama, placa je ostala simbol prošlih vremena i podsjetnik na zajedništvo koje danas živi možda samo u tihoj travi, sjeni smokava i sjećanjima onih koji se s nostalgijom navraćaju korijenima. Kotor je mjesto prošarano pričama koje se prepliću kroz generacije, a srce svih tih priča bila je — i ostala — placa. I dok sjediš na trgu, zamisli kako su Kotorani, sjedeći na kamenim klupama i stubištima, pretvarali novosti u legende, a svaku pjesmu u zajedničko sjećanje. Danas, kad prolaziš kroz Kotor, osjetiš tišinu koja nije prazna, nego slojevita. Prolazeći kroz ovo malo selo vidimo crkvu Svetih Šimuna Jude i Tadeja iz 14. stoljeća i crkvu sv. Jurja, vjerojatno iz 13. stojeća. U konačnici, spuštamo se iz Kotara u park pod gradićem. Tamo uz rijeku, u točki poznatijoj kao „Ljubavni labirint“ radimo pauzu.
Spuštajući se, primjećujemo sustav puškarnica iz 1915., dakle iz doba Prvoga Svjetskoga rata. Iako se on odvijao daleko od ovih krajeva, on je itekako utjecao na život stanovnike Vinodola. Graditeljski zahvat učinjen je radi ulaska Italije u rat na strani Antante, čime zavladaše bojazan u čitavom Primorju. Potez rovova trebao je štiti napad od mora, do kojega na sreću nikada nije došlo. Svako vrijeme nosi svoje. Danas sa trenutnom tehnologijom ovakav sustav sigurno ne bi značio mnogo, ali ostaje kao podsjetnik.
Silazimo do parka i diskutiramo o daljnjim koracima odnosno potezima za taj dan. Jer, kada se pogleda, Ljubavna cestica biva daleko iznad nas, prošlo je već više od pola dana, imam preko 3 000 riječi teksta, a od Ljubavne cestice gotovo samo LJ. ili ni to. Kotor me ustvari toliko oduševio da bih Ljubavnu cesticu ostavio za drugu put. Što se naravno nije dogodilo niti će se dogoditi vezano za ovaj članak. Ljubavna cestica tek počinje svoju priču.
Ljubavna cestica, Crikvenica
Vraćamo se do Crikvenice po šetnici u Dubračinu. Koja me na trenutke podsjeća na neki alpski dio. Barem djelomično. Hodamo prema centru i pronalazimo oznaku gdje piše „Šetnica“. Penjemo se uz stepenice i skrećemo desno.
Od posljednje kuće u selu, pronalazimo stazu koja ide po grebenu. Jednostavna uputa koja zvuči više kao šapat nego kao pravilo: hodaj ravno. Staza se čini prirodnom, kao da zna da ćete pronaći svoj vlastiti ritam. Zemlja je omekšala pod našim koracima, miris bora se zgusnuo i sve se odjednom činilo starijim – ili možda jednostavno istinitijim. Dolazimo uskoro do interpretativnoga znaka, koji objašnjava sve moguće ulaze na stazu. Korisna stvar, detaljna i jasna. Šteta da ne postoji previše informacija na službenim planinarskim stranicama o crikveničkoj “Ljubavnoj cestici”. Jer ukoliko planinari već koračaju u povijest, bilo bi lijepo znati odakle priča počinje. Postoji pet ulaza na rutu koja te vodi u istu priču, svaka s malo drugačijim početkom, ali sva vode do iste tišine na padini iznad Crikvenice – one koju možeš razumjeti tek kada dovoljno usporiš.
Gradina Badanj
Laganim hodom stižemo do križanja i oznake „Spomenik vodovodu“. Spuštamo se kako bi pronašli spomenik, kojega nismo pronašli i vraćamo se na stazu. A ona nas pak uskoro dovede do glavne znamenitosti, a to je gradina Badanj. Badanj se smatra jednim od najstarijih tragova srednjovjekovne obrambene gradnje u cijelom Vinodolu. Arheološki nalazi upućuju na to da su njegovi prvi zidovi niknuli još u rano bizantskom razdoblju, negdje između 4. i 6. stoljeća.
Tvrđava je imala nepravilno kružno oblikovanje, s velikom središnjom kulom koja je dominirala prostorom. Oko nje nalazile su se prostorije u kojima je boravila straža, kao i prostor namijenjen skupljanju vode. Smještena tik iznad korita Dubračine, utvrda je nadzirala važan prolaz i imala izrazito povoljan položaj. Nakon snažnog potresa u 14. stoljeću, Badanj je postupno napušten. Uz ovu tišinom obavijenu utvrdu veže se i priča iz narodnog predanja — o zakopanom blagu koje navodno čuva golema zmija. Priču su, kaže predaja, Hrvati preuzeli od prijašnjih stanovnika ovih krajeva. Badanj predstavlja i planinarski značaj, budući da čini 35., predzadnju točku RPO-a – Riječke planinarske obilaznice, sa dužinom 163 kilometra od Lovrana do Crikvenice. Ukoliko hodaš ovom trasom, tada čestitam, još par koraka te dijeli do zadnje točke – Crikvenice.
Od Badnja do Kavranove stijene
Napuštamo Badanj bez pronađenog blaga — jedino što nosimo sa sobom je tiha povijest u mislima — i krećemo prema dijelu staze koji, po svojoj eleganciji i logici terena, stvarno budi dojam kao da ga je krojio sam Ante Premužić. Taman ondje gdje se put počinje lagano penjati, otvara se i najljepši pogled na staru utvrdu. Iz te perspektive Badanj izgleda još osamljenije, još starije, kao da kroz stoljeća prati sve koji prolaze ovim krajem.
Nakon kratkog uspona stižemo do vidikovca. Pred nama se razmotava crikveničko zaleđe, a u daljini se poput mirnog oka pejzaža zrcali Tribaljsko jezero. Tu je postavljena i klupica — mali znak da se ovdje ne žuri, da je dopušteno zastati. Idealno za napraviti pauzu. Koja nije preduga , budući da se zalazak sunca bliži, a dan sve niži. Vraćamo se ponovno na stazu koja se od ovoga mjesta naziva i „Staza kuša i krša“ uvlačeći nas dublje u šumu. Meni je upravo taj dio jedan od najdražih — ima nešto posebno u tom osjećaju kad te šuma gotovo zagrli, kad ti krošnje naprave strop, a meki šumski tepih prati svaki korak. To je onaj trenutak kada se razgovor pretvori u tihu, prirodnu glazbu, a misli krenu svojim ritmom, sporije i bistrije.
Kavranova stena – vrh nad Crikvenicom
Uskoro stižemo do Lokvice, mirnog i nenametljivog mjesta koje označava početak ozbiljnijeg uspona prema Kavranovoj steni. Ona se nalazi na 301 metar nadmorske visine i pruža pogled koji ostaje dugo zapisan u pamćenju — cijela crikvenička rivijera otvara se pod tobom, a preko mora gledaš na Krk kao da je nadohvat ruke. Dan je polako klizio prema večeri, a sunce je već počelo tonuti prema horizontu, rasipajući meku zlatnu svjetlost po cijelom zaleđu Crikvenice. Sjeli smo na kamen, pustili da nas lagani povjetarac rashladi nakon uspona, i jednostavno — gledali.
More je pod nama blistalo kao da je premazano svjetlom, a grad se činio mirniji nego ikad. Takvi trenuci, obojani zalaskom, uvijek traju duže nego što sat pokazuje. Važno je ipak napomenuti da završni dio uspona prema Kavranovoj steni ne vodi kroz šumu, već prelazi u krš. Kamenje je neravno i zahtijeva malo više pažnje, stoga pripazi na svaki korak dok se penješ tim dijelom — osobito ako te uhvati čarolija kasnog svjetla koja te lako zaboravi na vrijeme.
Povratak prema Crikvenici drugačijom stazom
Nakon Kavranove stene vraćamo se prema Lokvici i ponovno ulazimo u šumu. Slijedimo najkraće oznake mala stazica koja nije ucrtana na kartama, ali je mnogi koriste kako bi se elegantno vratili prema donjem dijelu Ljubavne cestice, bez velikog obilaska kroz naselje. Pa smo odlučili i mi probati taj put koji nas je doveo točno do centra grada. Ukupno smo prohodali preko 12 kilometara, uz lagani tempo i poneki razgovor koji nas je usporio više nego nagib.
Ljubavna cestica nas je osvojila odmah. Raznolika je, mijenja se iz šumskog hlada u otvoreni krš, pa opet natrag u mir borovih iglica. Kao da ti u kratkom vremenu želi pokazati sva lica krajolika koji povezuje Vinodol i Kvarner. Usput otkrivaš i tragove povijesti — utvrde, sela, stare puteve — i shvatiš koliko su ovi brežuljci već stoljećima čuvali svoje priče.
A zauzvrat, bez velikog napora, staza te nagradi vidicima koji se šire od zaleđa sve do mora i otoka. Zato je idealna za one dane kada želiš u prirodu, a nemaš cijeli dan. Savršena je za početnike, obitelji s djecom koja već imaju malo planinarskog iskustva, ali i za sve nas koji volimo šetnje što lagano pune pluća i mislima.
Tehnički detalji kružne staze Ljubavna cestica u Crikvenici:
- Početak staze i parking: Crikvenica, postoji pet službenih ulaza, savjetujem Ulaz 1 ili Ulaz 2. Vozilo je najbolje ostaviti podno nadvožnjaka kod nogometnog igrališta ili uz cestu Crikvenica -Tribalj.
- Dužina i trajanje staze: Opisana staza bilježi preko 12 kilometara, a uključuje i posjet Kotoru. Sve zajedno preko 6 sati hoda.
- Tehnički detalji: Opisana staza je prikladna za sve: od planinara početnika, obitelji s djecom ali i za planinare s iskustvom
