U potrazi za sporošću, na samom početku teksta, želio bih naglasiti da uspon na Triglav u jednom danu nije za one koji traže sporost i opuštanje – to je izazov za one koji vole tempo, adrenalin i testiranje vlastitih granica. Ruta “čez Plemenice” vodi strmim i izloženim grebenima, dok silazak “čez Prag” donosi drugačiju, ali jednako zahtjevnu avanturu. Ovdje nema mjesta dugom zastajanju i kontemplaciji; svaki korak je promišljen, svaka sekunda važna. Ovo je planinarenje u svom najintenzivnijem obliku – brzo, dinamično i ispunjeno osjećajem postignuća.
Dok se ljeto bliži kraju, a temperature u nizini ne popuštaju, ovo je još uvijek idealno vrijeme za otići u Alpe. I to ne bilo gdje u Alpe, već u Julijske Alpe i to na njihov najviši vrh. Nije teško za pogoditi da se radi o Triglavu. Samo spomen imena Triglav izaziva želju kod zaljubljenika u planine i planinarenje da se uspnu na ovu izvanrednu planinu. Unatoč tisućama posjetitelja svake godine, njegova neodoljiva privlačnost i simbolika ostaju neporecive. Od najvišeg vrha Slovenije do ikone zapadnog Balkana, visokih 2.864 metara, njegova nezamjenjiva prisutnost dominira horizontom Julijskih Alpa.
A Triglav jest uvijek atraktivan, neovisno odakle ćemo mu pristupiti. A kada već govorimo o pristupu, na dalje ću izdvojiti jedan od onih specifičnih, koji spada u ona doslovno „luda“ planinarenja. Ona nas doduše ispunjavaju i ostaju u sjećanju zauvijek, ali sa druge strane školski rekao bih da se takve pustolovine izbjegavaju raditi u vremenu za jedan dan, kao što smo mi napravili.
Početna točka i plan rute
U nastavku smo opisali rutu kako slijedi. Krećući od „Aljaževa doma“ na prijevoj Luknja, preko Plemenica, Triglavske škrbine (2679 m/nv) uzdižemo se na Trglav (2864 m/nv). Slijedi spust preko Malog Triglava (2752 m/nv) na Triglavski dom na Kredarici (2516 m/nv), nastavljajući spust „Čez prag“ natrag do Aljaževoga doma. Ekipa u sastavu: Marino (vodič, alfa i omega uspona, simbol Alpa), Emil, Denis i moja malenkost (Zdravko).
Početna točka i pristup
Početka, a ujedno i završna točka je Aljaževa dom. Dolazeći iz smjera Ljubljane u Jesenicama treba napustiti autoput, te vožnju nastaviti lokalnom cestom do mjesta Dovje–Mojstrana. Djelomično asfaltirana lokalna cesta uz kombinaciju makadama, dovodi nas kroz dolinu Vrata, do ulaza u Triglavski narodni park. Vozilo ostavljamo na parkiralištu kod „Aljaževog doma“ (1015 m). Parkiranje se naplaćuje. Napomena – krenite rano tijekom ljetnih mjeseci budući da zna biti gužve. Iz Istre krećemo ujutro u 4 sati da bi oko 7 bili na lokaciji spremni za pokret. Zaista, krećemo točno u 7:00!
Uspon na Triglav Čez Plemenice
Nakon dva spomenika pored doma, staza umjerenog uspona samo za kratko vodi nas kroz šumu, gdje vidimo odvojak za Kriške pode preko Sovatna. Ostatak staze je po otvorenim dijelovima.
Hodamo prema prijevoju Luknja. Sa naše lijeve strane je triglavska stijena i čujemo penjače. Približavajući se prema sedlu, staza postaje sve strmija, vrludajući između kamenih gromada, da bi na kraju krenula oštrije uzbrdo po siparu, vodeći nas na križanje planinarskih putova na sedlo Luknja (1750 m). Tu nam se otvara se pogled prema dolini rijeke Soče – Trenti, iznad koje se izdižu alpski vrhovi: Kanjavec, Velo Špičje, Zadnjiški Ozebnik…na luknji smo u 9:32, a što znači 2 i pola sata, a to je kaže Marino dobar prosjek.
Radimo kratku pauzu za marendu i dosta brzo krećemo. Obzirom na današnji plan cilj je prijeći Triglav i vratiti se. Obzirom da pristiže novih planinara, odlučujemo krenuti. Slijedi postavljanje opreme (via-ferata set i kacige) i ulazak u smjer prema Triglavu po „Poti čez Plemenice“.
Čez Plemenice – Triglavska Škrbina – Triglav (via ferata)
Ulazak u smjer je dramatičan, fascinantan i ujedno adrenalinski. Ipak, komentiramo penjući se, da ga je ulazak u „Otmarjevu“ na Vipavi bez obzira na to nadmašio. Šalu na stranu, od ove točke započinje veoma zahtjevna staza i osigurani put. Ova vrsta uspona često se naziva “ferata,” iz talijanskog naziva “via ferrata,” što doslovno znači “željezni put.” U stvarnosti, ovo označava alpski uspon s osiguranjem klinovima, čeličnim užima, ljestvama i slično.
I zaista može se reći da uspon „Čez Plemenice“ poprima sve osnovne uvjete via-ferate: teren je na mnogo dijelova relativno strm, ima vertikala, provjesa, a željezna pomagala čine veći dio puta kojim se krećemo. Hvatamo se i za stijene i za sajle. To je onaj dio koji volimo jer liči na staze planinske koze iliti kako ih lokalno zovu „gamsi“. Nerijetko ih srećemo. Ipak, postoji i mnogo blažih dijelova, koji su pogodni za kratku pauzu. Prije konačnog uspona staza postaje šira, a vidici sve širi i vodi nas ispod „Triglavske škrbine“ (2679 m n/v). Nastavljamo uspon do škrbine, gdje dolazimo do raskrižja koje nas spaja sa ostalim stazama.
Triglav (2864)
Dio koji je znatno lakši od onog preko Plemenica ne bi trebao izazivati veće poteškoće (osim gužvi). Ulazeći u smjer krećemo se po strmoj, ali dobro osiguranoj stazi. Nakon nekoliko uspona, strmina popušta i do vrha nam preostaje samo nekoliko minuta uspona po vršnom dijelu Triglava.
Vidimo klinove, koji nas poput ljestava nas vode u visinu, dovodeći nas do polica. U konačnici manji sipar i još malo sajli…pa napokon 2864! Vrh Triglava. Na vrh stupamo u 14, što znači da nam je trebalo 7 sati do vrha.
Spust sa Triglava „Čez Prag“
Nakon zajedničkog fotografiranja i još jedne marende na vrhu krećemo u spust. Budući da ljeto (7. mj.) prevladavaju gužve. Mi čitav dan hodamo, a stijena je sama po sebi kliska. Na putu prema M. Triglavu nailazim na dvoje planinara koji su bez opreme. Primjećujem da ne posjeduju znatno planinarsko iskustvo a na nekim mjestima su zatražili i asistenciju. Isto produžava naš spust, ali sporost u planini znači sigurnost i veoma se jednostavno spuštamo do doma na Kredarici. Kod doma na Kredarici smo oko 16:00. Budući da sam u manjku sa vodom, a slijedi još “dobar spust“ na Kredarici sam primoran kupiti još pola litre.
Čez prag
Gotovo da smo od već znatnog umora, koji je rezultat putovanja i uspona „odvalili“ dobar dio staze koji vodi prema domu Valentina Staniča (2332), shvativši poziciju. Na sreću, „za nas koji želimo više“ to je bilo možda nekih izgubljenih 20-ak minuta. Izlaskom sa grebena, prelazimo stazu, koja se spaja sa „Tominškovom poti“ skrećemo na smjer „Čez prag“.
Staza nas prvobitno spušta laganijim i manje opasnim dijelovima. Ponovo susrećemo divokozu! Naravno već sve znate: „Putokoza tim voli divokoze, jer to su naši prijatelji“. Nadalje, potrebne su nam zaista vještine divokoze, budući da slijedi vrlo oštar spust uz stijenu, koji je osiguran klinovima i sajlama. Obzirom na našu rutu danas, ovo je dosta rizično. Rekao bih ukoliko ste školarac i čitate ovaj članak, „čuj ne radi to, radije prespavaj“!
Idemo naprijed. Put klifova nas u konačnici spušta do relativno blaže planinarske staze. Prvo nam se otvara pogled na zelenilo, a onda i blagi sipar. U konačnici vidimo…kravu! Da, to je skoro pa kraj. Ponovo smo blizu Aljaževog doma. U dolini smo u 20:20. Još je dan! Čak i ona lampa u torbi mi nije trebala 😉 Kakva avantura. Ah taj Triglav…za jedan dan! Toliko uzbuđenja, veselja, ali i umora. Povratak u Istri slijedi uz budnu pratnju i kave.
Tehnički detalji
- Smjer: Aljažev Dom – Luknja – Triglav (čez Plemenice) – Kredarica – Aljažev Dom (Čez Prag)
- Najviša točka: Triglav (2864 m n/v)
- Ukupno vrijeme: 11 sati (sa pauzama)
