Ljeto je za mene vrijeme najljepših uspona. Dani su dugi, staze prohodne, a pregaziti kroz jedan dan muletijere od Sella Nevea do Cima do Terrarossa (sl. Špik Hude police, 2420 m) zaista pruža jedno spektakularno, nezaboravno iskustvo. A i ono po čemu ga svi najviše pamte: pokazuje nam kako i gore visoko na planini, udaljen od civilizacije postoji jedan drugačiji život: život divokoze. A to se glede našeg Putokoza bloga čini zaista uklapa u koncept i filozofiju sporosti. Tim više jer, Putokoza tim potiče takve koncepte, a divokoze su prijateljice Putokoze.
Kažu da je za velike uspone potrebna i dobra motivacija. Je li ovo velik uspon? Ovaj o kojem pišem možda se ne čini na prvu toliko tehnički zahtijevan, ali je zasigurno jedan od onih koji pridonosi inspiraciji, motivira, pokazuje nam razloge zašto volimo planinu. Zašto volimo prirodu. Ustvari, ovo je jedan od onih spektakularnih planinarskih uspona. Koji počinje suncem i završava ljetnim pljuskom. Koji počinje sa kavom nakon početnoga zagrijavanja u planinarskom domu i završava sa predivnim kadrovima duge nakon spuštanja.
Alpski je uspon i ima sve elemente istoga. Bez doduše, reći ću, direktno: nema via-ferrata, nema klinova, nema značajnih penjanja. Osim malo pred vrh. Ukoliko očekuješ nešto takvo onda odmah možeš odustati od teksta. No ukoliko očekuješ nešto drugačije, sporije, a ipak u alpskome stilu, tada slobodno možeš nastaviti čitati. I nije na odmet, jer ovaj uspon će ponuditi sve elemente sporosti. Ustvari, ponuditi će znatan dio motivacije da se nastaviš baviti planinarenjem. Ili se počneš baviti time. Konkretno, u mome slučaju, prvi uspon na Cima di Terrarossa, bez obzira na prethodno planinarsko iskustvo ostalih vrhova Julijskih Alpa, ponudio mi je mnogo inspiracije i otkrio još više razloga zašto voljeti planinu. Toliko da me vratio u neki drugi oblik planinarenja. Primjerice, uživajući u sporosti, stopivši se sa stazom i „razgovarajući“ s divokozama, sat vremena prije vrha upitao sam (čuvši da pričaju njemački) – starinskom metodom – planinare koji su se vraćali: „Wie weit ist es noch bis zum Gipfel?“
Zaboravio sam drugim riječima da postoji GPS. Udaljeni od svijeta, ali opet u njemu. Udaljeni od tehnologije, ali opet je koristeći u slučaju potrebe, vraćamo se izvornom. A to je komunikacija u planini, međusobno razumijevanje. Jer život je spektakularan i bez trčanja, bez gledanja na GPS! Dok ti ne zatreba, naravno. No, ipak uspinjući se ovom stazom, slušajući svisce te promatrajući život divokoze i kozoroga kako pasu u tišini (prijatelje Putokoze 🐐 ), život je ustvari ono što jest. Jedan trenutak, jedan dan. Iliti kako bi rekli u duhu planine:
„La vita è spettacolare anche senza fretta. Su questo sentiero, tra marmotte e camosci, esiste solo un attimo. Un giorno.“
Sa druge strane ne kažem da je korištenje tehnologije pogrešno. Dapače, imaj je uvijek sa sobom. Ustvari, otkriti ću ti tajnu: i sam ovaj tekst biva djelomično pisan na planini, tipkajući u bilješke mobitela (ne samo bilježnice). A dok ti se uz filozofski tijek misli, već nadziru alpski krajolici idemo krenuti tehničkim detaljima i opisu staze. No prije svega, da se još malo dotaknemo detalja o opremi. Pri kojoj spominjući istu, ostaje još odgovor na jedno od „vječitih pitanja“. A ono glasi „ima li nošenja kacige?“ U Alpama uvijek ima. Uzmi je i stavi je po dolasku na „muletijeru“. Na svoju odgovornost ukoliko ne želiš, ali na svim odgovornim planinarskim portalima, kao i vodičima je da upozore kako kaciga uvijek glavu čuva. A uostalom ima i puno odrona, koji nisu rijetkost.
Opis vožnje automobilom iz Istre prema mjestu Sella Nevea
Krenuti iz Istre prema Alpama u rano jutro ima neku svoju tišinu. A to je uvijek poželjno za ovakve rute. Ceste su prazne, zrak čist, a svjetlost jutra se budi. Ruta može biti u smjeru doline Soče, preko Laghi di Fusine, Montasio, Tarvisija i Planice ili na Udine. Po meni je direktno preko Udina brže. Koliko je isplativije, ostaje pitanje. Primjerice, „autostrada“ je 7,20 € po smjeru od Trsta, dok vinjeta (tjedna) je generalno duplo (€) jeftinija. (2025.) Međutim ukoliko ideš na jedan dan primjerice iz Istre, Trst je brža opcija. Tako savjetuje i Viamichelin. Ako dolaziš iz smjera Zagreba, Rijeke, tada uzimaj vinjetu i pravac Soče.
Mi se primjerice iz Istre vozimo u smjeru mjesta Amaro, gdje se izlazi s autoceste. Pauzu za kavu radimo ovaj put radimo na jednoj BP Autogrill Ledra Est. BP je veoma zanimljiva jer je kava, međutim budući da se nalazimo ujedno i blizu izlaza, zaključio sam kako ćemo ubuduće pokušati kavu popiti baš u mjestu. To je ustvari znatno bolje za upoznati mjesto. Izlazimo na naplatnoj kućici Casello di Gemona-Osoppo. Lokalnom cestom prvo se vozimo do jednoga maloga mjesta Chiusaforte, a potom zavojitom planinskom cestom prema prijevoju i skijalištu Sella Nevea.
Već sam dolazak u planinsko područje djeluje opuštajuće. Prolazeći jedno malo selo Piani di Qua radimo pauzu pored rječice Fella / Bella. Ustvari nazivi mjesta na lokalnog talijanskom narječju su ovdje veoma zanimljivi. To sam uvidio već planinareći još davne 2016. na Monte Cuar i Monte Cuarnan (članaka o njima na blogu trenutno nema, možda nekada bude). Tako da, ukoliko ikada razmišljaš o planinarenju o ovome djelu Karnijskih / Julijskih Alpa zapamti osnovni pozdrav „Bondi“. Uska i relativno strma cesta, vodeći nas kroz alpske tunele dovodi nas prvo do skijališta Sella Nevea, gdje vidimo hotele i restorane, od kojih neki rade i ljeti. Sama vožnja završava na parkiralištu planine Pecol (Parcheggio Altopiani del Montasio), što je ujedno i početna točka uspona.
Na parkiralištu vidimo više putokaza, lijevo je oznaka za prodaju sira (Montasia), a desno se ide prema vrhu za Montaž (Jôf di Montasio, 2753 m) i Cima di Terrarossa (2420 m). U svakom slučaju, za polazak na planiranje u smjeru bilo koja od ova dva vrha krenuti ćemo u put smjera planinarskog doma Rifugio Giacomo di Brazza. Iako je vožnja tehnički jednostavna, planina nas polako usporava. Sve je manje civilizacije, a sve više prostora.
Pecol, početna točka uspona
Pecol, planinska visoravan podno Monte Montasia, otvorena je kao knjiga. Pašnjaci, stada krava, daleki zvuci zvona. Ljeto je, ali ovdje, na 1500 metara, zrak ima svježinu koja budi. Nema gužve, nema prodavača (osim sira, poznatog Montasia), samo priroda i pokoji planinar. Idealna točka za početak dana bez očekivanja – osim onih da bude jednostavan i stvaran. Ovdje nije važno koliko brzo planiraš hodati, već koliko ćeš se fokusirati za spremiti stvari u ruksak. Stani, pogledaj.
Parkiralište je dobro opremljeno, te ima mnogo prostora za parking. Postoje kante za odlaganje otpada i to kroz selektiranje. Ukoliko dolaziš iz veće udaljenosti, ovo parkiralište je super mjesto za spremiti ruksak i posložiti sve što ti je potrebno za uspon. Da, preporuka je da staviš duge rukave u ruksak, čak i za vrijeme ljetnih vrućina! O razlozima (između ostaloga koje mi je pokazala i sama ova ruta) bih mogao pisati, a možda jednom i hoću.
Planinarski dom Rifugio Giacomo di Brazza
Od parkinga do planinarskoga doma Rifugio Giacomo di Brazza je nekih pola sata – 45 minuta hoda. Budući da ne trčim u planini (slobodno ću te ostaviti da trčiš na svoju odgovornost, ukoliko su ti takve namjere, a nađeš se sa mnom na ovakvim rutama) nama je trebalo 40 minuta do doma. Dom nas dočekuje uz šum vjetra i miris kave.
Možda ćeš sjesti već sad (i glumiti influencera sa kavom kao ja), možda ćeš pričekati povratak – ali znaš da ćeš se vratiti. Ovaj dom nije samo sklonište. On je ritualni prag između svakodnevice i planine. Odavde kreće staza prema Cima di Terrarossa, označena i dobro utabana, ali bez pompe. Nema žičara, nema hotela. Samo put pod nogama.
Kroz upoznavanje života divokoza do prijevoja Forcella Denti di Terrarossa
Već samim napuštanjem doma vidimo tabelu koja nas upoznaje sa činjenicom da ulazimo „u svijet divokoza“ te da se divokoze ne smije uznemiravati. A to znači ne ih hraniti, ne im prilaziti više od onoga što one priđu tebi. Prvih pola sata prolazimo kroz planinske livade, a zatim ulazimo u krševitiji svijet. Ulaskom u krš dobro je staviti kacigu. Staza je lagano uspinjući se serpentinama – pogodna za sve koji žele osjetiti planinu bez prevelikog napora. Široka „mulattiera“ iz Prvog svjetskog rata nas vodi korak po korak, bez naglih skokova u visinu. Prolazimo pokraj natpisa na kojemu na njemačkome piše:
„In Erinnerung an unseren Bergfreund Lui Sauseng, an dieser Stelle verungluckt am 20.09. 2023.
(U sjećanje na našeg planinarskog prijatelja, unesrećenog na ovome mjestu, 20.09. 2023.)
To nam nagovještava da bilo koja staza u planini nije bezazlena staza. A na dalje, uz zvukove svisca, na ovim obroncima Julijskih Alpa, penjući se prema vrhu Cima di Terrarossa, kao da spoznajemo polako i jedan drugi svijet…u kojemu se odvija život. Ne onaj gradski, bučni i razlomljen na sate, nego život u svom izvornom obliku – u skoku, u tišini, u pogledu prema visini. Život podijeljen na godišnja doba, dan i noć. To je život divokoze – sjenke stijena, kraljice strmine. Njihov korak je lagan, ali siguran. Njihov pogled oštar, ali miran. One ne jure. One znaju. Gdje stati. Gdje čekati. Gdje nestati. Dok mi lovimo kadar, one nas već gledaju.
Dok razmišljamo o putu, one su već stigle. I sve to – u tišini. Jer, ispod njihovih kopita je trava. Ta skromna, ali neophodna prisutnost jedina je koja razbija tišinu, dok pasu u dnevnim zadacima. Na travi se odvija ples života. Bez trave, ni stijena ne bi bila dom. Bez trave, ni korak ne bi bio siguran. Trava je život. U njoj počinje tišina. U njoj završava put. I zato…ako ikada dođeš i pogledaš ovu planinu (ali i bilo koju sličnu), ne gledaj samo kako stići što prije do vrha (i staviti fotografiju koju ćeš hitno podijeliti). Gledajte ono što planinu drži. Gledaj život koji ne traži pažnju. Ali daje sve.
Usponom kroz druženje sa divokozama prvo radimo pauzu na stazi uz predivne vidike na dom i Pecol. Tamo gore, na nekih sat vremena udaljenosti od prijevoja, susrećemo i planinare koji se spuštaju (sjećaš li se uvoda, u kojemu sam spomenuo da sam ih pitao o udaljenosti od vrha)? I da veoma sam se iznenadio kada sam u odgovoru čuo prvo „S“ (Eine Stunde). Još sat vremena? Zanimljivo, po procjeni, mislio sam da smo već na 20 minuta od vrha. No to ne umanjuje naš daljnji tijek sporoga uspona.
Sporim korakom, dolazimo do prijevoja Forcella Denti di Terrarossa (2120 m) – „.prijevoj zuba“. Tu prvi put otvaramo pogled prema drugoj strani planine – duboko dolje u dolini, niz malih raštrkanih stijena. Ovdje se staje. Nema druge. Ovo nije trenutak samo za fotografiju, nego za tišinu. Za odmor. Postupno otkriven pogled nagrađuje svaki korak, unatoč znoju i ljetnoj sparini. Tišina, visina i širina krajolika bude onu tihu unutarnju snagu koja nas lagano, ali sigurno, vodi put vrha. S ovog prijevoja može se skrenuti — udesno prema bivku Luca Vuerich preko via-ferrata, ili ulijevo prema Montažu.
Ali te puteve ostavljamo za neke druge prilike. Via-ferrata su ionako, između ostaloga, priča za sebe, a nije uvijek cilj stići svugdje — ponekad je dovoljno biti tu gdje jesi. A tu si, na nekih posljednjih 350 metara udaljenosti od vrha. Nedaleko od ovoga prijevoja vidimo i tunel iskopan nastao za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Ukoliko te ulovi nevrijeme može li dobro poslužiti se pitaš se?
Da! Ali…ukoliko se već dovedeš u situaciju da te ulovi, primjerice ljetna grmljavinska oluja (na ovoj visini većinom jesu grmljavinske), čak i ako se krenulo iz doline, za sunčanog dana sa 28 stupnjeva, imaj na umu da će ti ovaj tunel, pretvoren u bivak, za početak pomoći da se skloniš od grmljavine. Spasiti će te potencijalnog udara groma, drugim riječima, pokloniti će ti život. Međutim, samo na krakat rok. Ukoliko temperatura padne na 15, a prema večeri će ići i ispod (da, na visini si od 2000 m), bez jakne, vrlo brzo može doći do hipotermije. Štoviše, tijelo nakon prekida tjelesne aktivnosti, samo po sebi smanjuje temperaturu. Zašto to govorim? Iz više razloga, o kojima ću pisati u drugim blogovima (možda se pozivajući baš i na neka od iskustava sa ove rute), ali zaključno je to da od opreme uvijek imaš duge i to neke od čvršćih dugih rukava u ruksaku. I tu dolazimo do one stare izreke „Po ljeti u planinu uzmi jaknu, a po zimi što hoćeš“. Praksa u ruksak, filozofija u stranu. Slijedi opis uspona na vrh.
Cima di Terrarossa i pogled s vrha, spust istom stazom
Zadnji dio uspona je kamenit, ali dobro označen. Prate nas vrane (a i koze koje ne vidimo). Laganim koracima, kroz nešto oštriji teren, stižemo na vrh – Cima di Terrarossa, na 2420 m. Ovdje ne treba puno pričati. Vidici se otvaraju prema Kaninu, Mangartu, Višu, Montažu. Široki kanjon rijeke „Rio Grantagar“. Tišina je potpuna. Samo šapat vjetra i poneki zrikavac. Dobro, barem do zvuka pomicanja kamenja i dolaska divokoze😊 A i spoznaje da su oblaci se navukli na Montaž.
Spuštamo se istim putem. Silazak je zapravo produžetak doživljaja. Kad znaš što te čeka dolje, svaki pogled unazad ima novu težinu. Staza je ista, ali ti nisi više isti. Hodaš lakše, jer nosiš manje briga. Ili…ipak ne? Jesmo li se stvarno spustili? Sve je bilo poznato, govorim — ali jesu li poznate i misli kad znaš da si nešto preskočio? Spomenuo sam oblake, zar ne? Na Montažu. Pa kako onda sad pišem o laganom hodu, o sigurnom spustu, o tišini pod nogama? Jesam li nešto prešutio? Jesam li možda – „dodavao“ ukrase da blog ima „više teksta“?
Oblaci nisu samo ukras nad planinom. U planinama, oblaci ne dolaze da bi pozirali. Oni dolaze – da prekinu put. Možda su nas uhvatili. Možda nisu. Možda sam vam rekao sve. A možda sam rekao ono što ste htjeli čuti. Možda sam taj spektakularni zalazak i dugu na parkiralištu izmislio kao alibi. Kao fikciju za bijeg. Za spokoj. Ali nisam.
Fotografije postoje. I zalazak sunca nakon kiše je boo stvaran. I duga. I taj mir, koji je trajao točno koliko treba. Pa ipak, pitam se. Jesu li nas oblaci ulovili? Možda ne fizički. Možda ne na stazi. Ali negdje. Na nekoj serpentini. Ispod stijene. U tišini. Jer kraj bez drame je rijedak luksuz u planini. Ili ipak ne bi trebao biti. Zasigurno ne bi trebao biti. je li uopće bilo drame? O tome ćemo pisati u nekim drugim blogovima. Vozeći se prema dolini već slažemo kombinaciju za jedan drugi vrh – sa suživotom divokoza iliti kako ih ovdje zovu „I camosci“.
Jer upravo taj život, koji se odvija, gore, daleko, mimo civilizacije, prate brojne priče i legende iz ovih krajeva. A budući da upravo ta poveznica i biva jedna od glavne tematike priča i legendi o kozama, bilo bi je šteta otkrivati već sada. A za poduprijeti tu tvrdnju, mogu navesti barem tri razloga „zašto ne“. Kao prvo, barem ne u prvom blogu o Sella Nevei. Uostalom, kao drugo planinu treba pokušati sam istražiti da bi se došlo do određenih spoznaja.
U konačnici, postoji i razlog zašto se život divokoza odvija tako daleko, gore, u visini udaljen od civilizacije i zašto su koze toliko spretne na ovim padinama. Imaju gotovo sve. Travu, utočište, dom. No prije nego tražimo spoznaje o toj divljini, lutajući ostalim stazama padine Sella Nevea, prije nego se uputiš, znaj da svaka divokoza ima zaštitu koju joj pruža „Visoka majka planina“ iliti kako tamo lokalno kažu „Alte Madre dei Camosci“. Uputi se sa poštovanjem na planinu.
Pizza u gradiću nakon planinarenja
Na povratku s planine, zaustavljamo se u Resiutti, malom naselju u dolini Fella, gdje cesta iz Tarvisija prati rijeku prema jugu. Mjesto je tiho, prolazno, s nekoliko kuća uz glavnu prometnicu i osjećajem da je vrijeme ovdje stalo negdje između planinske ture i kasnog ručka. U Pizzeriji Hamm, odmah uz cestu, sjedamo vani u hladu. Lokal je jednostavan, ali s karakterom — mirisi iz peći dolaze iznutra, a konobari se ponašaju kao da nas već znaju. Nema gužve, atmosfera opuštena, i sve je upravo onako kako bi trebalo biti nakon dana provedenog u visinama.
Pizza je klasična, s tankim tijestom koje ne odvlači pažnju. Iako bi to mogao biti samo običan obrok uz cestu, taj trenutak ima svoju težinu — ne zbog hrane, nego zbog onoga što je prethodilo. Nakon tišine stijena i susreta s divokozama, ovdje se sve spušta u poznato: stol, tanjur, pivo iz boce, i pogled u prazno popodne. U Resiutti nismo tražili ništa posebno. Ali smo dobili baš ono što je trebalo.
Tehnički detalji i korisne informacije za : Pecol – Cima di Terrarossa – vrh – povratak – Lago di Predil
- Početak staze: Pecol, Parcheggio Altopiani del Montasio
- Parking: Parcheggio Altopiani del Montasio/Parc Auto Plans dal Montâs
- Vrijeme hoda: Računa se oko 4 sata (bez žurbe). Mi smo, naravno, našim tragom sporosti hodali znatno duže. Iliti slobodno mogu reći duplo.
- Ponesi: slojevitu odjeću, vodu, sendvič, fotoaparat.
- Dodatno: Cima di Terrarossa je jedan od najpristupačnijih visokih vrhova u Sella Nevea, a ruta nudi impresivne vidike na okolne alpske masive. Na stazi je moguće susresti divokoze i alpske kozoroge, te se sukladno savjetima životinje ne smije uznemiravati ni hraniti.
- Bonus: Nakon izleta, preporučuje se posjet jezeru Lago di Predil, udaljenom svega 15 minuta vožnje, idealnom za osvježenje nakon planinarenja.
